Preskoči na glavni sadržaj

Previše od mene tražiš, kak' bi rekla Ivana Brkić

Oops!... I did it again - opet sam stalkala Sanju Srdić Jungić. Svojom malom online knjiškom turnejom u veljači privukla me kao pčelu med, u tolikoj mjeri da sam sjela i napokon raspisala priču koju predugo premećem po svojim mislima. True story. Uzela si SSJ u poslanje demistificirati posao pisca i svih koji stoje iza njega, a ovih dana to radi snimajući podcast sa zanimljivim gostima iz knjiškog svijeta na stranicama lanca Hoću knjigu. Najprije je ugostila Kristijana Novaka, a onda i Zorana Maljkovića čiji rad pratim godinama, što zbog lokal-patriotizma, što zbog njegovog uredničkog ukusa. Međutim, podatak da Mozaik knjiga, za koju je do nedavno radio, u godišnjem planu ima samo četiri knjige domaćih autora - Pavličića, Matanovićke, Pilićke i Tribusona - razočarao me. Sjajna imena, creme de la creme, da bih riječ rekla, ali malo odvažnosti (da ne kažem - muda - evo, rekla sam) hrvatskim urednicima, tj. vlasnicima izdavačkih kuća koji sve gledaju kroz računicu, ne bi bilo naodmet. Srećom, imamo i nakladnike kao što je Fragment - izdavačka kućica osnovana 2019. - utočište mladih domaćih autora.

Iza Fragmenta stoje Bartul i Sonja, a kad naručite njihovu knjigu, oni će vam poslati ljubavno pismo iz kojeg pršti zahvalnost i ljubav prema onome što rade. Ne moraju vam se ni svidjeti knjige koje objavljuju, ali morali biste navijati za njih ("Naprijed, naši!"). Naručila sam tako ja drugu knjigu Sanje Srdić Jungić, u izdanju Fragmenta, i silno sam htjela da mi se svidi, kao svakom pravom stalkeru.


Roman "Ti si moje sve" predstavljen je svijetu kao ljubavni roman s primjesama obiteljske drame, ali ta mi je dijagnoza na prvim stranicama jako smetala. Od ljubavnog romana očekujem "lives ruined and bloodshed, epic" (pozdrav fanovima Veronice Mars!) ljubavnu priču, a od obiteljske drame očekujem gnjusno dobro izvedene psihoanalize likova, ali lepršavi stil odavao je da ova knjiga neće zadovoljiti moje kriterije. Tek kad sam počela "Ti si moje sve" gledati kroz prizmu young adult/new adult romana (čak me i priča o tri sestre asocirala na trilogiju Jenny Han, ili je to onaj aftertaste romana "Shug" kojeg se ne mogu riješiti?), mogla sam se opustiti i zaroniti u ovaj gusti tekst.


Protagonistica priče je Elena, srednje dijete obitelji Perić, zagrebačka maturantica, kojoj je najveća briga u životu baby sister Mia, koja živi da bi ju provocirala (imam takvu), i kojoj je najveći uzor starija sestra Lara (meni je takav uzor srednja sestra), uvijek brižna studentica medicine. Da život ne smijemo uzimati zdravo za gotovo Elena će shvatiti u trenutku tragedije koja će poljuljati sigurnost koju je osjećala u obiteljskom gnijezdu. Kad izgubi volju za školom, dodir s realnošću, ali i sa članovima svoje obitelji, u Elenin život ulazi zgodni susjed, košarkaš Aleks s kojim brzo pronalazi zajednički jezik (if you know what I mean). Kamo će ju odvesti poznanstvo s Aleksom, postoje li još pravi prijatelji, je li od naše sreće važnija sreća naše obitelji, i vode li sve naše odluke k našoj pravoj ljubavi - pitanja su na koja će Elena morati odgovoriti u prijelomnom trenutku, posutom s little bit of pixie dust.


Iako je tema zanimljiva i iako me navela na zauzimanje stava o onome što mi je u životu najvažnije, moram reći da me ovaj roman nije osvojio. Štoviše, dosljednost u tempu Sanjinog prvijenca više mi svidjela. Neću Sanji zamjeriti nezgrapne izraze poput "klinč" ili "lijepo definirana prsa" u opisivanju intimnih scena (doduše, vidim potencijal u onome "jezikom joj je rastvorio usne", uh la la), pa ni taj američki način razmišljanja (sintagme "barking up the wrong tree", "Did he just ask me on a date?", "And they said chivalry is dead!" i dr. sveprisutne su u tekstu) - to je njezin stil, u to se ne dira, ali s predugim timelineom likovi su blijedjeli, a pratiti fabulu je postalo iscrpljujuće. Kraj romana ne bi trebao donijeti olakšanje, nego katarzu, a ona je, bar kod mene, izostala. Uostalom, ključ uspjeha ovakvog romana nije zaljubljenost likova, nego moja zaljubljenost u likove, u ono što oni imaju - tobože intenzivnu prvu ljubav. Medutim, iako sam po prirodi zaljubljiva (u likove, mužu!), ovaj put nije došlo do prepoznavanja kojeg uvijek očajnički tražim u književnosti.

Iako volim young adult romane (hej, 55% čitatelja takvih romana čine odrasli!), čini mi se da previše tražim od njih - ovisna sam o suvremenoj fikciji, veliki sam fan prvog lica i previše uživam u masnoći hrvatskog jezika (igre riječima kao "natabletirana mama" ili "štrebetala cijelu noć" ono su što mene veseli) - pa ni ovaj put Sanji neću dati peticu, iako sam ovu knjigu čitala skrivajući se u WC-u dok su djeca mamakala na vratima (čovjek sam, zanimaju me hoće-li-oni-završiti-zajedno priče). Čini mi se da je odmjerena Sanja tek zagrebla površinu s "Ti si moje sve" pa nimalo ne sumnjam da ću i njezin sljedeći roman dočekati s entuzijazmom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...