Preskoči na glavni sadržaj

Previše od mene tražiš, kak' bi rekla Ivana Brkić

Oops!... I did it again - opet sam stalkala Sanju Srdić Jungić. Svojom malom online knjiškom turnejom u veljači privukla me kao pčelu med, u tolikoj mjeri da sam sjela i napokon raspisala priču koju predugo premećem po svojim mislima. True story. Uzela si SSJ u poslanje demistificirati posao pisca i svih koji stoje iza njega, a ovih dana to radi snimajući podcast sa zanimljivim gostima iz knjiškog svijeta na stranicama lanca Hoću knjigu. Najprije je ugostila Kristijana Novaka, a onda i Zorana Maljkovića čiji rad pratim godinama, što zbog lokal-patriotizma, što zbog njegovog uredničkog ukusa. Međutim, podatak da Mozaik knjiga, za koju je do nedavno radio, u godišnjem planu ima samo četiri knjige domaćih autora - Pavličića, Matanovićke, Pilićke i Tribusona - razočarao me. Sjajna imena, creme de la creme, da bih riječ rekla, ali malo odvažnosti (da ne kažem - muda - evo, rekla sam) hrvatskim urednicima, tj. vlasnicima izdavačkih kuća koji sve gledaju kroz računicu, ne bi bilo naodmet. Srećom, imamo i nakladnike kao što je Fragment - izdavačka kućica osnovana 2019. - utočište mladih domaćih autora.

Iza Fragmenta stoje Bartul i Sonja, a kad naručite njihovu knjigu, oni će vam poslati ljubavno pismo iz kojeg pršti zahvalnost i ljubav prema onome što rade. Ne moraju vam se ni svidjeti knjige koje objavljuju, ali morali biste navijati za njih ("Naprijed, naši!"). Naručila sam tako ja drugu knjigu Sanje Srdić Jungić, u izdanju Fragmenta, i silno sam htjela da mi se svidi, kao svakom pravom stalkeru.


Roman "Ti si moje sve" predstavljen je svijetu kao ljubavni roman s primjesama obiteljske drame, ali ta mi je dijagnoza na prvim stranicama jako smetala. Od ljubavnog romana očekujem "lives ruined and bloodshed, epic" (pozdrav fanovima Veronice Mars!) ljubavnu priču, a od obiteljske drame očekujem gnjusno dobro izvedene psihoanalize likova, ali lepršavi stil odavao je da ova knjiga neće zadovoljiti moje kriterije. Tek kad sam počela "Ti si moje sve" gledati kroz prizmu young adult/new adult romana (čak me i priča o tri sestre asocirala na trilogiju Jenny Han, ili je to onaj aftertaste romana "Shug" kojeg se ne mogu riješiti?), mogla sam se opustiti i zaroniti u ovaj gusti tekst.


Protagonistica priče je Elena, srednje dijete obitelji Perić, zagrebačka maturantica, kojoj je najveća briga u životu baby sister Mia, koja živi da bi ju provocirala (imam takvu), i kojoj je najveći uzor starija sestra Lara (meni je takav uzor srednja sestra), uvijek brižna studentica medicine. Da život ne smijemo uzimati zdravo za gotovo Elena će shvatiti u trenutku tragedije koja će poljuljati sigurnost koju je osjećala u obiteljskom gnijezdu. Kad izgubi volju za školom, dodir s realnošću, ali i sa članovima svoje obitelji, u Elenin život ulazi zgodni susjed, košarkaš Aleks s kojim brzo pronalazi zajednički jezik (if you know what I mean). Kamo će ju odvesti poznanstvo s Aleksom, postoje li još pravi prijatelji, je li od naše sreće važnija sreća naše obitelji, i vode li sve naše odluke k našoj pravoj ljubavi - pitanja su na koja će Elena morati odgovoriti u prijelomnom trenutku, posutom s little bit of pixie dust.


Iako je tema zanimljiva i iako me navela na zauzimanje stava o onome što mi je u životu najvažnije, moram reći da me ovaj roman nije osvojio. Štoviše, dosljednost u tempu Sanjinog prvijenca više mi svidjela. Neću Sanji zamjeriti nezgrapne izraze poput "klinč" ili "lijepo definirana prsa" u opisivanju intimnih scena (doduše, vidim potencijal u onome "jezikom joj je rastvorio usne", uh la la), pa ni taj američki način razmišljanja (sintagme "barking up the wrong tree", "Did he just ask me on a date?", "And they said chivalry is dead!" i dr. sveprisutne su u tekstu) - to je njezin stil, u to se ne dira, ali s predugim timelineom likovi su blijedjeli, a pratiti fabulu je postalo iscrpljujuće. Kraj romana ne bi trebao donijeti olakšanje, nego katarzu, a ona je, bar kod mene, izostala. Uostalom, ključ uspjeha ovakvog romana nije zaljubljenost likova, nego moja zaljubljenost u likove, u ono što oni imaju - tobože intenzivnu prvu ljubav. Medutim, iako sam po prirodi zaljubljiva (u likove, mužu!), ovaj put nije došlo do prepoznavanja kojeg uvijek očajnički tražim u književnosti.

Iako volim young adult romane (hej, 55% čitatelja takvih romana čine odrasli!), čini mi se da previše tražim od njih - ovisna sam o suvremenoj fikciji, veliki sam fan prvog lica i previše uživam u masnoći hrvatskog jezika (igre riječima kao "natabletirana mama" ili "štrebetala cijelu noć" ono su što mene veseli) - pa ni ovaj put Sanji neću dati peticu, iako sam ovu knjigu čitala skrivajući se u WC-u dok su djeca mamakala na vratima (čovjek sam, zanimaju me hoće-li-oni-završiti-zajedno priče). Čini mi se da je odmjerena Sanja tek zagrebla površinu s "Ti si moje sve" pa nimalo ne sumnjam da ću i njezin sljedeći roman dočekati s entuzijazmom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...