Preskoči na glavni sadržaj

Previše od mene tražiš, kak' bi rekla Ivana Brkić

Oops!... I did it again - opet sam stalkala Sanju Srdić Jungić. Svojom malom online knjiškom turnejom u veljači privukla me kao pčelu med, u tolikoj mjeri da sam sjela i napokon raspisala priču koju predugo premećem po svojim mislima. True story. Uzela si SSJ u poslanje demistificirati posao pisca i svih koji stoje iza njega, a ovih dana to radi snimajući podcast sa zanimljivim gostima iz knjiškog svijeta na stranicama lanca Hoću knjigu. Najprije je ugostila Kristijana Novaka, a onda i Zorana Maljkovića čiji rad pratim godinama, što zbog lokal-patriotizma, što zbog njegovog uredničkog ukusa. Međutim, podatak da Mozaik knjiga, za koju je do nedavno radio, u godišnjem planu ima samo četiri knjige domaćih autora - Pavličića, Matanovićke, Pilićke i Tribusona - razočarao me. Sjajna imena, creme de la creme, da bih riječ rekla, ali malo odvažnosti (da ne kažem - muda - evo, rekla sam) hrvatskim urednicima, tj. vlasnicima izdavačkih kuća koji sve gledaju kroz računicu, ne bi bilo naodmet. Srećom, imamo i nakladnike kao što je Fragment - izdavačka kućica osnovana 2019. - utočište mladih domaćih autora.

Iza Fragmenta stoje Bartul i Sonja, a kad naručite njihovu knjigu, oni će vam poslati ljubavno pismo iz kojeg pršti zahvalnost i ljubav prema onome što rade. Ne moraju vam se ni svidjeti knjige koje objavljuju, ali morali biste navijati za njih ("Naprijed, naši!"). Naručila sam tako ja drugu knjigu Sanje Srdić Jungić, u izdanju Fragmenta, i silno sam htjela da mi se svidi, kao svakom pravom stalkeru.


Roman "Ti si moje sve" predstavljen je svijetu kao ljubavni roman s primjesama obiteljske drame, ali ta mi je dijagnoza na prvim stranicama jako smetala. Od ljubavnog romana očekujem "lives ruined and bloodshed, epic" (pozdrav fanovima Veronice Mars!) ljubavnu priču, a od obiteljske drame očekujem gnjusno dobro izvedene psihoanalize likova, ali lepršavi stil odavao je da ova knjiga neće zadovoljiti moje kriterije. Tek kad sam počela "Ti si moje sve" gledati kroz prizmu young adult/new adult romana (čak me i priča o tri sestre asocirala na trilogiju Jenny Han, ili je to onaj aftertaste romana "Shug" kojeg se ne mogu riješiti?), mogla sam se opustiti i zaroniti u ovaj gusti tekst.


Protagonistica priče je Elena, srednje dijete obitelji Perić, zagrebačka maturantica, kojoj je najveća briga u životu baby sister Mia, koja živi da bi ju provocirala (imam takvu), i kojoj je najveći uzor starija sestra Lara (meni je takav uzor srednja sestra), uvijek brižna studentica medicine. Da život ne smijemo uzimati zdravo za gotovo Elena će shvatiti u trenutku tragedije koja će poljuljati sigurnost koju je osjećala u obiteljskom gnijezdu. Kad izgubi volju za školom, dodir s realnošću, ali i sa članovima svoje obitelji, u Elenin život ulazi zgodni susjed, košarkaš Aleks s kojim brzo pronalazi zajednički jezik (if you know what I mean). Kamo će ju odvesti poznanstvo s Aleksom, postoje li još pravi prijatelji, je li od naše sreće važnija sreća naše obitelji, i vode li sve naše odluke k našoj pravoj ljubavi - pitanja su na koja će Elena morati odgovoriti u prijelomnom trenutku, posutom s little bit of pixie dust.


Iako je tema zanimljiva i iako me navela na zauzimanje stava o onome što mi je u životu najvažnije, moram reći da me ovaj roman nije osvojio. Štoviše, dosljednost u tempu Sanjinog prvijenca više mi svidjela. Neću Sanji zamjeriti nezgrapne izraze poput "klinč" ili "lijepo definirana prsa" u opisivanju intimnih scena (doduše, vidim potencijal u onome "jezikom joj je rastvorio usne", uh la la), pa ni taj američki način razmišljanja (sintagme "barking up the wrong tree", "Did he just ask me on a date?", "And they said chivalry is dead!" i dr. sveprisutne su u tekstu) - to je njezin stil, u to se ne dira, ali s predugim timelineom likovi su blijedjeli, a pratiti fabulu je postalo iscrpljujuće. Kraj romana ne bi trebao donijeti olakšanje, nego katarzu, a ona je, bar kod mene, izostala. Uostalom, ključ uspjeha ovakvog romana nije zaljubljenost likova, nego moja zaljubljenost u likove, u ono što oni imaju - tobože intenzivnu prvu ljubav. Medutim, iako sam po prirodi zaljubljiva (u likove, mužu!), ovaj put nije došlo do prepoznavanja kojeg uvijek očajnički tražim u književnosti.

Iako volim young adult romane (hej, 55% čitatelja takvih romana čine odrasli!), čini mi se da previše tražim od njih - ovisna sam o suvremenoj fikciji, veliki sam fan prvog lica i previše uživam u masnoći hrvatskog jezika (igre riječima kao "natabletirana mama" ili "štrebetala cijelu noć" ono su što mene veseli) - pa ni ovaj put Sanji neću dati peticu, iako sam ovu knjigu čitala skrivajući se u WC-u dok su djeca mamakala na vratima (čovjek sam, zanimaju me hoće-li-oni-završiti-zajedno priče). Čini mi se da je odmjerena Sanja tek zagrebla površinu s "Ti si moje sve" pa nimalo ne sumnjam da ću i njezin sljedeći roman dočekati s entuzijazmom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...