Oops!... I did it again - opet sam stalkala Sanju Srdić Jungić. Svojom malom online knjiškom turnejom u veljači privukla me kao pčelu med, u tolikoj mjeri da sam sjela i napokon raspisala priču koju predugo premećem po svojim mislima. True story. Uzela si SSJ u poslanje demistificirati posao pisca i svih koji stoje iza njega, a ovih dana to radi snimajući podcast sa zanimljivim gostima iz knjiškog svijeta na stranicama lanca Hoću knjigu. Najprije je ugostila Kristijana Novaka, a onda i Zorana Maljkovića čiji rad pratim godinama, što zbog lokal-patriotizma, što zbog njegovog uredničkog ukusa. Međutim, podatak da Mozaik knjiga, za koju je do nedavno radio, u godišnjem planu ima samo četiri knjige domaćih autora - Pavličića, Matanovićke, Pilićke i Tribusona - razočarao me. Sjajna imena, creme de la creme, da bih riječ rekla, ali malo odvažnosti (da ne kažem - muda - evo, rekla sam) hrvatskim urednicima, tj. vlasnicima izdavačkih kuća koji sve gledaju kroz računicu, ne bi bilo naodmet. Srećom, imamo i nakladnike kao što je Fragment - izdavačka kućica osnovana 2019. - utočište mladih domaćih autora.
Iza Fragmenta stoje Bartul i Sonja, a kad naručite njihovu knjigu, oni će vam poslati ljubavno pismo iz kojeg pršti zahvalnost i ljubav prema onome što rade. Ne moraju vam se ni svidjeti knjige koje objavljuju, ali morali biste navijati za njih ("Naprijed, naši!"). Naručila sam tako ja drugu knjigu Sanje Srdić Jungić, u izdanju Fragmenta, i silno sam htjela da mi se svidi, kao svakom pravom stalkeru.
Roman "Ti si moje sve" predstavljen je svijetu kao ljubavni roman s primjesama obiteljske drame, ali ta mi je dijagnoza na prvim stranicama jako smetala. Od ljubavnog romana očekujem "lives ruined and bloodshed, epic" (pozdrav fanovima Veronice Mars!) ljubavnu priču, a od obiteljske drame očekujem gnjusno dobro izvedene psihoanalize likova, ali lepršavi stil odavao je da ova knjiga neće zadovoljiti moje kriterije. Tek kad sam počela "Ti si moje sve" gledati kroz prizmu young adult/new adult romana (čak me i priča o tri sestre asocirala na trilogiju Jenny Han, ili je to onaj aftertaste romana "Shug" kojeg se ne mogu riješiti?), mogla sam se opustiti i zaroniti u ovaj gusti tekst.
Protagonistica priče je Elena, srednje dijete obitelji Perić, zagrebačka maturantica, kojoj je najveća briga u životu baby sister Mia, koja živi da bi ju provocirala (imam takvu), i kojoj je najveći uzor starija sestra Lara (meni je takav uzor srednja sestra), uvijek brižna studentica medicine. Da život ne smijemo uzimati zdravo za gotovo Elena će shvatiti u trenutku tragedije koja će poljuljati sigurnost koju je osjećala u obiteljskom gnijezdu. Kad izgubi volju za školom, dodir s realnošću, ali i sa članovima svoje obitelji, u Elenin život ulazi zgodni susjed, košarkaš Aleks s kojim brzo pronalazi zajednički jezik (if you know what I mean). Kamo će ju odvesti poznanstvo s Aleksom, postoje li još pravi prijatelji, je li od naše sreće važnija sreća naše obitelji, i vode li sve naše odluke k našoj pravoj ljubavi - pitanja su na koja će Elena morati odgovoriti u prijelomnom trenutku, posutom s little bit of pixie dust.
Iako je tema zanimljiva i iako me navela na zauzimanje stava o onome što mi je u životu najvažnije, moram reći da me ovaj roman nije osvojio. Štoviše, dosljednost u tempu Sanjinog prvijenca više mi svidjela. Neću Sanji zamjeriti nezgrapne izraze poput "klinč" ili "lijepo definirana prsa" u opisivanju intimnih scena (doduše, vidim potencijal u onome "jezikom joj je rastvorio usne", uh la la), pa ni taj američki način razmišljanja (sintagme "barking up the wrong tree", "Did he just ask me on a date?", "And they said chivalry is dead!" i dr. sveprisutne su u tekstu) - to je njezin stil, u to se ne dira, ali s predugim timelineom likovi su blijedjeli, a pratiti fabulu je postalo iscrpljujuće. Kraj romana ne bi trebao donijeti olakšanje, nego katarzu, a ona je, bar kod mene, izostala. Uostalom, ključ uspjeha ovakvog romana nije zaljubljenost likova, nego moja zaljubljenost u likove, u ono što oni imaju - tobože intenzivnu prvu ljubav. Medutim, iako sam po prirodi zaljubljiva (u likove, mužu!), ovaj put nije došlo do prepoznavanja kojeg uvijek očajnički tražim u književnosti.
Iako volim young adult romane (hej, 55% čitatelja takvih romana čine odrasli!), čini mi se da previše tražim od njih - ovisna sam o suvremenoj fikciji, veliki sam fan prvog lica i previše uživam u masnoći hrvatskog jezika (igre riječima kao "natabletirana mama" ili "štrebetala cijelu noć" ono su što mene veseli) - pa ni ovaj put Sanji neću dati peticu, iako sam ovu knjigu čitala skrivajući se u WC-u dok su djeca mamakala na vratima (čovjek sam, zanimaju me hoće-li-oni-završiti-zajedno priče). Čini mi se da je odmjerena Sanja tek zagrebla površinu s "Ti si moje sve" pa nimalo ne sumnjam da ću i njezin sljedeći roman dočekati s entuzijazmom.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)