Ja vam nikad nisam razumjela Dalmatince. Strašno me živciralo kad bi se moji sparkirali ispred televizora da gledaju "Naše malo misto" jer ja likove te serije nisam razumjela ni koliko crnog pod nokat stane. (Al' kad je umrla Bepina, plakala sam k'o kišna godina - revala, kako u jednom trenutku kaže autorica na čiju prvu knjišku bebu ću se danas osvrnuti.) Imala sam ja i priju iz Dalmacije, iz samog Splita. Upoznale smo se u Svetom Petru. Njena je baka imala kuću pokraj mojih rođaka zahvaljujući kojima sam prvi put vidjela more, i koji su svaku rečenicu završavali s "Ajme!" Ines i ja smo se upoznale, zavoljele, dopisivale cijelu osnovnu školu, nešto rjeđe tijekom srednje škole, nijednom tijekom studija (igrom slučaja, obje smo studirale pravo) - sve dok nas Facebook nije ponovno spojio. Kad god bih dobila pismo iz slavne splitske Vukovarske, ja sam vam morala tražiti tumača - em je ušporkala veštu pa je morala obuć kotul, em joj se sestra opiturala pa joj mater vikala, em sam joj ja bila smišna (na jedvite jade sam joj tu uvredu oprostila). Mozgala sam, mozgala, ma čitala i Arijanu Čulinu ne bih li odgonetnula taj čudesni govor ljudi s mora. Onda me život, kako to biva, bacija u Šibenik na moje prvo radno misto u struci i ja sam se konpletno izgubila u prijevodu. Kad su me prvi dan na poslu pitali di stojin, ja sam stajala na mjestu - ka ukopana. I šutila. Šutila ka tuka. Bila sam stanovnik Šibenika tri godine, ali i dalje Dalmatince nisan razumila. Još uvik, kad čujen klapu na radiju, ja odma prebacin program. A nisan doli bila bit će pet godina.
Mogla bih sad biti bezobrazna i reći da sam se silno opirala čitanju knjige "U malu je uša đava" splitske slikarice Tisje Kljaković Braić. Sekirao me taj njihov mot i taj dišpet, i to nepoštivanje standardnog jezika kakvo si štokavci ne mogu dopustiti, ali Tisju sam razumjela loud and clear i moram priznati da je svojim "zapisnikom sa kućnog savjeta familije Kljaković", "knjigom uspomena koje se prepričavaju nediljon posli ručka kad su svi dobre volje" uspjela ostvariti cilj zbog kojeg se ovakve knjige pišu - zagrijati srce.
Ova knjiga o njenom odrastanju u Splitu u osamdesetima i didu Žarku i baki Nevenki, koji su uvik pazili da ne pije ladne vode ako se oznojila, podsjetila me na mog djedu koji je mene čuvao dok sam bila mala. Mogla bih sad biti i zločesta i ovako javno reći da bi moj djedo Zvonko iz Londžice na ovu knjigu rekao nešto tipa "Eh, u Dalmaciji je i govno brend!", ali neću, pokoj mu duši. Velika se prašina digla oko Tisje i oko njenih karikatura ("Oni", Fraktura) pa se stvorilo i novo izdanje "U malu je uša đava" (Fraktura). Nisam sigurna je li količina prašine proporcionalna kvaliteti samog djela, ili je stvar dobrog PR-a i sreće koja je danas uvjetovana popularnošću na društvenim mrežama, ali što je, tu je - trendy "U malu je uša đava" čitali smo ovaj mjesec za book club, i neka smo. Priče o prvim psovkama, o socijalizaciji i povraćanju kraj lavandina i po tapetu, o kupovanju igračaka u robnoj kući, didinim odlikovanjima, o kurbi Anki, o novom Yugu 45 ax bilom metaliku, o nepametnoj materi, o želji da bude Lepa Brena, o fažolu i drugarici Rosani, o načitanog baki, ludoj Matiji koja se kupa u pišoti i o svim drugim likovima Tisjina djetinjstva razgaljuju čovika, odakle god on bija. Kažu da je teže nasmijati, nego rastužiti, pa bi bilo šteta ne nasmijati se uz Tisju. Ima nešto živopisnog u tom Mediteranu, i u tim morskim ljudima, mrzim to priznati. Mi, Šokci, grublji smo, kod nas mater dolazi uvijek u kombinaciji s pason, a ćaća u onoj "Ćaća te zakarto!" (često su mi to govorili, možda jer nisu znali reć' "U malu je uša đava"), a u Dalmatinaca sve može proć uz malo smija. Ima u tom smiju nešto i istine, ali oni je bolje od nas spakiraju iliti - brendiraju. Ajme ča ću in ja!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)