Preskoči na glavni sadržaj

Kao košuta

Amelie Nothomb, čudakinju koja se sa svojom diplomatskom obitelji selila po svijetu i pisala knjige, upoznala sam 2003. Ja sam imala 16, a ona 36 godina - bila je right on time za svaku nabrijanu tinejdžericu koja je voljela sve čudnovato, nesvakidašnje. Upoznale smo se dok sam kao volonter knjižnice uvodila knjigu "Robert je njezino ime" u katalog knjižnice, sjećam se kao da je to bilo jučer. Čudan naslov, čudni likovi, I loved it. Sprijateljile smo se, iako različite, ali se s godinama naše prijateljstvo zamlačilo, sada se svodi tek na poznanstvo. Ipak, kad sam vidjela uplakanu Anu Jembrek s ovom knjigom u ruci (takva recenzija ne zahtjeva riječi), dogovorila sam susret s Amelie.

U jednom je intervjuu Amelie, koja svakog dana piše od 4 do 8 ujutro i koja je u Belgiji imenovana barunicom, rekla da su je sve knjige koje je pisala dovele do ove - do "Žeđi", priče pisane iz perspektive - ni manje ni više - Isusa Krista. Počevši od suđenja pred Pilatom pa sve do smrti, u ovom djelu susrećemo se s unutarnjim svijetom Isusa, s njegovim strahovima ("Bojim se umrijeti"), s njegovim slabostima, s njegovim sebičnostima. U njegovim rečenicama ne pronalazimo hrabost, ni velikodušnost, pa čak niti ljubav, bar ne onu koja umije nadmašiti naše ovozemaljsko poimanje ljubavi. Isus je, kao i u mnogim drugim djelima fikcije o njemu, zaljubljen u Mariju Magdalenu (je li nam teško pojmiti da bi muškarac ikoga mogao voljeti u tolikoj mjeri, osim ženu?), oduševljen je Veronikom i Šimunom Cirencem i njihovom spremnošću da pruže ruku onome kome ona treba, te neprestano sumnja u djelo svog Oca. Naziva ga onim "koji ga nikad ne želi uslišati". Isus govori o Judi ("Ljubiti njega bilo je izazovno, i zato sam ga još više ljubio."), razbojniku na križu ne želi obećati nebo, ne želi se rugati svijetu. Amelie Nothomb samouvjereno uzima Isusove riječi, izvrće ih, počovječuje. Njezin Isus uvjeren je da je "čovjek bolji nakon što je osjetio užitak, jednostavno, to je tako", a da je smisao naših života da se ne patimo."Da biste osjetili žeđ, morate biti živi. Živio sam tako snažno da sam umro žedan."



"Nema većeg umijeća od umijeća življenja. Najbolji umjetnici su oni koji osjetilima mogu obuhvatiti najviše istančanosti", kaže Nothomb. Njezine rečenice uistinu jesu lijepe, nad svakom se čitatelj može zamisliti, definitivno. "Kad je roman dobar, uvijek je prekratak. Kad je roman loš, uvijek je predug", pravilo je po kojem ova žena piše. Ovaj mi je roman bio taman, rekla bih. Nazivali su ovo djelo originalnim, iako je Nikos Kazantzakis, a, vjerujem, i mnogi drugi, već ranije progovorio iz Isusove perspektive u svojoj knjizi "Isusovo zadnje iskušenje." Nazivali su ga provokativnim, iako Amelie Nothomb nije napisala ništa doli manifest jednog običnog čovjeka, slabog, ranjivog, uplašenog, onog koji se zadovoljava ovozemljskim životom i traži utjehu u ovozemaljskim dobrima. Jasno mi je zašto bi nad ovom knjigom, tako netipičnom za Nothomb, čovjek mogao plakati, onako kako plačeš nad svojim propustima, nad spoznajama koje te ogoljuju, otkrivaju, prokazuju kao ljudsko biće puno nedovršenosti i nesavršenosti. S tim spoznajama živim cijeli život - uvijek žeđam, uvijek čeznem, gledam da ugodim tijelu, a zanemarujem dušu, i uvijek se lakše prepuštam strahu nego Ljubavi. Takvi smo valjda mi, ljudi. Lakše je.




Ako je Amelie Nothomb imala namjeru čovjeka suočiti sa samim sobom kroz ovu ljudskost Isusa koji samuje na podu, nosi svoj križ, uskraćuje si vodu dok misli na raspinjanje, kojemu je ugodno dok je mrtav, onda je ova knjiga genijalna. Onda je ova knjiga ogledalce. Neki će ju htjeti uzeti u ruke, neki će ju zaobići u širokom luku. No, ako je htjela istražiti Isusove ponore, staviti se u njegovu kožu, onda je ova knjiga djelo amatera, nekoga kome Isus nije blizak,  nekoga tko silno želi da je Isus njemu nalik, jer je toliko teže biti nalik Isusu. Čistoj, milosrdnoj, bezgraničnoj Ljubavi.

"A što je to, ta njegova ljubav?" Dobro pitanje. Svakog dana i svake noći, treba u sebi tražiti tu ljubav. Kada je pronađemo, toliko je očita da više ne shvaćamo zašto smo tako teško do nje došli. No i dalje moramo ostati na svojoj putanji. Ljubav je energija i prema tome kretanje, ništa ne stagnira u njoj, treba se baciti u njezin mlaz ne pitajući se kako ćemo se držati, jer nije na kušnji vjerojatnosti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...