Preskoči na glavni sadržaj

Kao košuta

Amelie Nothomb, čudakinju koja se sa svojom diplomatskom obitelji selila po svijetu i pisala knjige, upoznala sam 2003. Ja sam imala 16, a ona 36 godina - bila je right on time za svaku nabrijanu tinejdžericu koja je voljela sve čudnovato, nesvakidašnje. Upoznale smo se dok sam kao volonter knjižnice uvodila knjigu "Robert je njezino ime" u katalog knjižnice, sjećam se kao da je to bilo jučer. Čudan naslov, čudni likovi, I loved it. Sprijateljile smo se, iako različite, ali se s godinama naše prijateljstvo zamlačilo, sada se svodi tek na poznanstvo. Ipak, kad sam vidjela uplakanu Anu Jembrek s ovom knjigom u ruci (takva recenzija ne zahtjeva riječi), dogovorila sam susret s Amelie.

U jednom je intervjuu Amelie, koja svakog dana piše od 4 do 8 ujutro i koja je u Belgiji imenovana barunicom, rekla da su je sve knjige koje je pisala dovele do ove - do "Žeđi", priče pisane iz perspektive - ni manje ni više - Isusa Krista. Počevši od suđenja pred Pilatom pa sve do smrti, u ovom djelu susrećemo se s unutarnjim svijetom Isusa, s njegovim strahovima ("Bojim se umrijeti"), s njegovim slabostima, s njegovim sebičnostima. U njegovim rečenicama ne pronalazimo hrabost, ni velikodušnost, pa čak niti ljubav, bar ne onu koja umije nadmašiti naše ovozemaljsko poimanje ljubavi. Isus je, kao i u mnogim drugim djelima fikcije o njemu, zaljubljen u Mariju Magdalenu (je li nam teško pojmiti da bi muškarac ikoga mogao voljeti u tolikoj mjeri, osim ženu?), oduševljen je Veronikom i Šimunom Cirencem i njihovom spremnošću da pruže ruku onome kome ona treba, te neprestano sumnja u djelo svog Oca. Naziva ga onim "koji ga nikad ne želi uslišati". Isus govori o Judi ("Ljubiti njega bilo je izazovno, i zato sam ga još više ljubio."), razbojniku na križu ne želi obećati nebo, ne želi se rugati svijetu. Amelie Nothomb samouvjereno uzima Isusove riječi, izvrće ih, počovječuje. Njezin Isus uvjeren je da je "čovjek bolji nakon što je osjetio užitak, jednostavno, to je tako", a da je smisao naših života da se ne patimo."Da biste osjetili žeđ, morate biti živi. Živio sam tako snažno da sam umro žedan."



"Nema većeg umijeća od umijeća življenja. Najbolji umjetnici su oni koji osjetilima mogu obuhvatiti najviše istančanosti", kaže Nothomb. Njezine rečenice uistinu jesu lijepe, nad svakom se čitatelj može zamisliti, definitivno. "Kad je roman dobar, uvijek je prekratak. Kad je roman loš, uvijek je predug", pravilo je po kojem ova žena piše. Ovaj mi je roman bio taman, rekla bih. Nazivali su ovo djelo originalnim, iako je Nikos Kazantzakis, a, vjerujem, i mnogi drugi, već ranije progovorio iz Isusove perspektive u svojoj knjizi "Isusovo zadnje iskušenje." Nazivali su ga provokativnim, iako Amelie Nothomb nije napisala ništa doli manifest jednog običnog čovjeka, slabog, ranjivog, uplašenog, onog koji se zadovoljava ovozemljskim životom i traži utjehu u ovozemaljskim dobrima. Jasno mi je zašto bi nad ovom knjigom, tako netipičnom za Nothomb, čovjek mogao plakati, onako kako plačeš nad svojim propustima, nad spoznajama koje te ogoljuju, otkrivaju, prokazuju kao ljudsko biće puno nedovršenosti i nesavršenosti. S tim spoznajama živim cijeli život - uvijek žeđam, uvijek čeznem, gledam da ugodim tijelu, a zanemarujem dušu, i uvijek se lakše prepuštam strahu nego Ljubavi. Takvi smo valjda mi, ljudi. Lakše je.




Ako je Amelie Nothomb imala namjeru čovjeka suočiti sa samim sobom kroz ovu ljudskost Isusa koji samuje na podu, nosi svoj križ, uskraćuje si vodu dok misli na raspinjanje, kojemu je ugodno dok je mrtav, onda je ova knjiga genijalna. Onda je ova knjiga ogledalce. Neki će ju htjeti uzeti u ruke, neki će ju zaobići u širokom luku. No, ako je htjela istražiti Isusove ponore, staviti se u njegovu kožu, onda je ova knjiga djelo amatera, nekoga kome Isus nije blizak,  nekoga tko silno želi da je Isus njemu nalik, jer je toliko teže biti nalik Isusu. Čistoj, milosrdnoj, bezgraničnoj Ljubavi.

"A što je to, ta njegova ljubav?" Dobro pitanje. Svakog dana i svake noći, treba u sebi tražiti tu ljubav. Kada je pronađemo, toliko je očita da više ne shvaćamo zašto smo tako teško do nje došli. No i dalje moramo ostati na svojoj putanji. Ljubav je energija i prema tome kretanje, ništa ne stagnira u njoj, treba se baciti u njezin mlaz ne pitajući se kako ćemo se držati, jer nije na kušnji vjerojatnosti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...