Preskoči na glavni sadržaj

Podsjetnik za tipkala

Hrvatska je 2021. proglasila Godinom čitanja - poprilično sam ozbiljno to shvatila. Čitam više nego ikada, čitam raznovrsnije knjige nego ikada, čitam ljepše knjige nego ikada, i čitam o pisanju više nego ikad. Jer, ako niste shvatili, ovo nije prosječni blog jedne knjigoljupke. Nisam ja tu zbog knjiga, ja sam tu zbog tipkanja. Ne tipkam jer čitam, nego čitam jer tipkam. Knjige su samo izlika, uvijek bile. Da bi se moglo pisati, mora se puno i čitati - slažu se svi književnici.

Posljednja knjiga o pisanju koju sam pročitala jest "Bird by bird" Anne Lamott, s podnaslovom "Some instructions on writing and life." Knjige Anne Lamott nećete pronaći na hrvatskom jeziku, ali u Sjedinjenim Državama ona je svojevremeno bila veliki hit. Anne Lamott je kalifornijska bakica koja je imala bestselere na temu smrti, bolesti, samohranog majčinstva i kršćanstva. Odrasla u domu ateista i pisca Kennetha Lamotta, Anne je od malih nogu bila upoznata sa životom onih kojima je pisanje hobi i kruh. Kad je njenom ocu dijagnosticiran rak mozga, njegovu je borbu opisala u knjizi "Hard Laughter". Uslijedili su romani "Rosie", "Joe Jonas" i dr., a najpopularnija je po ne-fiktivnoj "Almost Everything: Notes on Hope."



U "Bird by bird" Anne ponavlja ono što je u svojoj "On writing" rekao i Stephen King - pisanje je usamljeni posao, i niti jedan pisac nema sposobnost sjesti za stol i natipkati cijeli roman. OK, možda Stephen King i laže (Pavao Pavličić, navodno, čitave romane piše rukom, i dan danas, a Keruack je, navodno, "Na cesti" napisao u jednom šusu, ali nisam tu knjigu nikad mogla dovršiti, pa...), ali Anne Lamott tvrdi da pisanje podrazumijeva pisanje shitty prvih draftova i gutanje shitty kritika (kao npr. kad ti iskritiziraju knjigu o umirućem ocu). No, ako onaj tko piše može dozvati u sjećanje trenuak kad je po prvi put pomislio hej-ova-knjiga-govori-o-meni-i-umjesto-mene (za nju je to bio "Lovac u žitu"), pronaći će i motivaciju da svoje misli pretoči u tekst.

"I just try to warn people who hope to get published that publications is not all that it is cracked up to be. But writing is. Writing has so much to give, so much to teach, so many surprises."



Na pisanje ove knjige, prvotno objavljene 1994., Anne su nadahnuli studenti kojima je predavala kreativno pisanje i koji su uvijek bili zainteresirani za njeno iskustvo. Kako piše, kako bira temu, kako se nosi s blokadom, kako zna štošta o koječemu, kome napisano daje na čitanje prije slanja uredniku, kako objavljuje knjige. Anne podsjeća da ne postoji samo jedan način na koji se pišu knjige koje dotiču ljude, jer, teško je smisliti nešto novo, neviđeno, ali svatko od nas ima unikatni izričaj i svatko od nas bi o istoj temi mogao reći nešto drugačije, svježe, nešto što će drugoga izliječiti ili inspirirati.

"You are going to love some of your characters, because they are you or some facet of you, and you are going to hate some of your characters for the same reason."



Sviđa mi se što Anne tvrdi da je najdublja potreba svakog čovjeka da ga se čuje, a da svatko tu potrebu zadovoljava na drugi način. Haters gonna hate, writers gonna write, kao da kaže. Anne je jedna duhovita gospođa i cijeli proces pisanja, pa i muke koje on podrazumijeva, opisuje s puno humora. Čitajući njene savjete nećete se gristi zbog ljubomore prema drugim piscima, niti zbog mržnje onih koji će vrlo taktično i mudro nakon čitanja vašeg prvog drafta reći da on "ima male probleme." Za razliku od Kinga koji sve voli nositi u glavi, Anne Lamott se oslanja na milijardu papirića na koje zapisuje male podsjetnike s kojima će se njezin sin morati nositi jednog dana kad nje ne bude.

"My deepest belief is that to live as if we're dying can set us free. Dying people teach you to pay attention and to forgive and not to sweat the small things."

Obožavam knjige o pisanju, volim te ljude kojima se misli slažu u rečenice. Volim što u svemu prepoznaju priču ili detalj vrijedan zapisivanja. Volim misliti da pripadam toj grupi ljudi. Volim misliti o sebi kao o tipkalu, nekome tko je našao svoj smisao u trenutku kad je stavio točku na kraju rečenice - kome je dan ljepši ako je nešto uspio zapisati tijekom njega.

Svaki pisac ima svoj recept, svoje tajne, svoje vještine - Anne Lamott uvijek ohrabruje studente da nastave pisati, da pišu istinu, da pokušaju imati likable pripovjedača, da pišu hopeful romane (ima li smisla pisati romane koji ne nose nadu?), vjerujući da će naposljetku uspjeti u svom naumu - stranicu po stranicu, bird by bird.

"You don't have to see where you're going, you don't have to see your destination or everything you will pass along the way. You just have to see two or three feet shead of you. This is right up there with the best advice about writing, or life, I have ever heard."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...