Preskoči na glavni sadržaj

Podsjetnik za tipkala

Hrvatska je 2021. proglasila Godinom čitanja - poprilično sam ozbiljno to shvatila. Čitam više nego ikada, čitam raznovrsnije knjige nego ikada, čitam ljepše knjige nego ikada, i čitam o pisanju više nego ikad. Jer, ako niste shvatili, ovo nije prosječni blog jedne knjigoljupke. Nisam ja tu zbog knjiga, ja sam tu zbog tipkanja. Ne tipkam jer čitam, nego čitam jer tipkam. Knjige su samo izlika, uvijek bile. Da bi se moglo pisati, mora se puno i čitati - slažu se svi književnici.

Posljednja knjiga o pisanju koju sam pročitala jest "Bird by bird" Anne Lamott, s podnaslovom "Some instructions on writing and life." Knjige Anne Lamott nećete pronaći na hrvatskom jeziku, ali u Sjedinjenim Državama ona je svojevremeno bila veliki hit. Anne Lamott je kalifornijska bakica koja je imala bestselere na temu smrti, bolesti, samohranog majčinstva i kršćanstva. Odrasla u domu ateista i pisca Kennetha Lamotta, Anne je od malih nogu bila upoznata sa životom onih kojima je pisanje hobi i kruh. Kad je njenom ocu dijagnosticiran rak mozga, njegovu je borbu opisala u knjizi "Hard Laughter". Uslijedili su romani "Rosie", "Joe Jonas" i dr., a najpopularnija je po ne-fiktivnoj "Almost Everything: Notes on Hope."



U "Bird by bird" Anne ponavlja ono što je u svojoj "On writing" rekao i Stephen King - pisanje je usamljeni posao, i niti jedan pisac nema sposobnost sjesti za stol i natipkati cijeli roman. OK, možda Stephen King i laže (Pavao Pavličić, navodno, čitave romane piše rukom, i dan danas, a Keruack je, navodno, "Na cesti" napisao u jednom šusu, ali nisam tu knjigu nikad mogla dovršiti, pa...), ali Anne Lamott tvrdi da pisanje podrazumijeva pisanje shitty prvih draftova i gutanje shitty kritika (kao npr. kad ti iskritiziraju knjigu o umirućem ocu). No, ako onaj tko piše može dozvati u sjećanje trenuak kad je po prvi put pomislio hej-ova-knjiga-govori-o-meni-i-umjesto-mene (za nju je to bio "Lovac u žitu"), pronaći će i motivaciju da svoje misli pretoči u tekst.

"I just try to warn people who hope to get published that publications is not all that it is cracked up to be. But writing is. Writing has so much to give, so much to teach, so many surprises."



Na pisanje ove knjige, prvotno objavljene 1994., Anne su nadahnuli studenti kojima je predavala kreativno pisanje i koji su uvijek bili zainteresirani za njeno iskustvo. Kako piše, kako bira temu, kako se nosi s blokadom, kako zna štošta o koječemu, kome napisano daje na čitanje prije slanja uredniku, kako objavljuje knjige. Anne podsjeća da ne postoji samo jedan način na koji se pišu knjige koje dotiču ljude, jer, teško je smisliti nešto novo, neviđeno, ali svatko od nas ima unikatni izričaj i svatko od nas bi o istoj temi mogao reći nešto drugačije, svježe, nešto što će drugoga izliječiti ili inspirirati.

"You are going to love some of your characters, because they are you or some facet of you, and you are going to hate some of your characters for the same reason."



Sviđa mi se što Anne tvrdi da je najdublja potreba svakog čovjeka da ga se čuje, a da svatko tu potrebu zadovoljava na drugi način. Haters gonna hate, writers gonna write, kao da kaže. Anne je jedna duhovita gospođa i cijeli proces pisanja, pa i muke koje on podrazumijeva, opisuje s puno humora. Čitajući njene savjete nećete se gristi zbog ljubomore prema drugim piscima, niti zbog mržnje onih koji će vrlo taktično i mudro nakon čitanja vašeg prvog drafta reći da on "ima male probleme." Za razliku od Kinga koji sve voli nositi u glavi, Anne Lamott se oslanja na milijardu papirića na koje zapisuje male podsjetnike s kojima će se njezin sin morati nositi jednog dana kad nje ne bude.

"My deepest belief is that to live as if we're dying can set us free. Dying people teach you to pay attention and to forgive and not to sweat the small things."

Obožavam knjige o pisanju, volim te ljude kojima se misli slažu u rečenice. Volim što u svemu prepoznaju priču ili detalj vrijedan zapisivanja. Volim misliti da pripadam toj grupi ljudi. Volim misliti o sebi kao o tipkalu, nekome tko je našao svoj smisao u trenutku kad je stavio točku na kraju rečenice - kome je dan ljepši ako je nešto uspio zapisati tijekom njega.

Svaki pisac ima svoj recept, svoje tajne, svoje vještine - Anne Lamott uvijek ohrabruje studente da nastave pisati, da pišu istinu, da pokušaju imati likable pripovjedača, da pišu hopeful romane (ima li smisla pisati romane koji ne nose nadu?), vjerujući da će naposljetku uspjeti u svom naumu - stranicu po stranicu, bird by bird.

"You don't have to see where you're going, you don't have to see your destination or everything you will pass along the way. You just have to see two or three feet shead of you. This is right up there with the best advice about writing, or life, I have ever heard."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...