Preskoči na glavni sadržaj

Podsjetnik za tipkala

Hrvatska je 2021. proglasila Godinom čitanja - poprilično sam ozbiljno to shvatila. Čitam više nego ikada, čitam raznovrsnije knjige nego ikada, čitam ljepše knjige nego ikada, i čitam o pisanju više nego ikad. Jer, ako niste shvatili, ovo nije prosječni blog jedne knjigoljupke. Nisam ja tu zbog knjiga, ja sam tu zbog tipkanja. Ne tipkam jer čitam, nego čitam jer tipkam. Knjige su samo izlika, uvijek bile. Da bi se moglo pisati, mora se puno i čitati - slažu se svi književnici.

Posljednja knjiga o pisanju koju sam pročitala jest "Bird by bird" Anne Lamott, s podnaslovom "Some instructions on writing and life." Knjige Anne Lamott nećete pronaći na hrvatskom jeziku, ali u Sjedinjenim Državama ona je svojevremeno bila veliki hit. Anne Lamott je kalifornijska bakica koja je imala bestselere na temu smrti, bolesti, samohranog majčinstva i kršćanstva. Odrasla u domu ateista i pisca Kennetha Lamotta, Anne je od malih nogu bila upoznata sa životom onih kojima je pisanje hobi i kruh. Kad je njenom ocu dijagnosticiran rak mozga, njegovu je borbu opisala u knjizi "Hard Laughter". Uslijedili su romani "Rosie", "Joe Jonas" i dr., a najpopularnija je po ne-fiktivnoj "Almost Everything: Notes on Hope."



U "Bird by bird" Anne ponavlja ono što je u svojoj "On writing" rekao i Stephen King - pisanje je usamljeni posao, i niti jedan pisac nema sposobnost sjesti za stol i natipkati cijeli roman. OK, možda Stephen King i laže (Pavao Pavličić, navodno, čitave romane piše rukom, i dan danas, a Keruack je, navodno, "Na cesti" napisao u jednom šusu, ali nisam tu knjigu nikad mogla dovršiti, pa...), ali Anne Lamott tvrdi da pisanje podrazumijeva pisanje shitty prvih draftova i gutanje shitty kritika (kao npr. kad ti iskritiziraju knjigu o umirućem ocu). No, ako onaj tko piše može dozvati u sjećanje trenuak kad je po prvi put pomislio hej-ova-knjiga-govori-o-meni-i-umjesto-mene (za nju je to bio "Lovac u žitu"), pronaći će i motivaciju da svoje misli pretoči u tekst.

"I just try to warn people who hope to get published that publications is not all that it is cracked up to be. But writing is. Writing has so much to give, so much to teach, so many surprises."



Na pisanje ove knjige, prvotno objavljene 1994., Anne su nadahnuli studenti kojima je predavala kreativno pisanje i koji su uvijek bili zainteresirani za njeno iskustvo. Kako piše, kako bira temu, kako se nosi s blokadom, kako zna štošta o koječemu, kome napisano daje na čitanje prije slanja uredniku, kako objavljuje knjige. Anne podsjeća da ne postoji samo jedan način na koji se pišu knjige koje dotiču ljude, jer, teško je smisliti nešto novo, neviđeno, ali svatko od nas ima unikatni izričaj i svatko od nas bi o istoj temi mogao reći nešto drugačije, svježe, nešto što će drugoga izliječiti ili inspirirati.

"You are going to love some of your characters, because they are you or some facet of you, and you are going to hate some of your characters for the same reason."



Sviđa mi se što Anne tvrdi da je najdublja potreba svakog čovjeka da ga se čuje, a da svatko tu potrebu zadovoljava na drugi način. Haters gonna hate, writers gonna write, kao da kaže. Anne je jedna duhovita gospođa i cijeli proces pisanja, pa i muke koje on podrazumijeva, opisuje s puno humora. Čitajući njene savjete nećete se gristi zbog ljubomore prema drugim piscima, niti zbog mržnje onih koji će vrlo taktično i mudro nakon čitanja vašeg prvog drafta reći da on "ima male probleme." Za razliku od Kinga koji sve voli nositi u glavi, Anne Lamott se oslanja na milijardu papirića na koje zapisuje male podsjetnike s kojima će se njezin sin morati nositi jednog dana kad nje ne bude.

"My deepest belief is that to live as if we're dying can set us free. Dying people teach you to pay attention and to forgive and not to sweat the small things."

Obožavam knjige o pisanju, volim te ljude kojima se misli slažu u rečenice. Volim što u svemu prepoznaju priču ili detalj vrijedan zapisivanja. Volim misliti da pripadam toj grupi ljudi. Volim misliti o sebi kao o tipkalu, nekome tko je našao svoj smisao u trenutku kad je stavio točku na kraju rečenice - kome je dan ljepši ako je nešto uspio zapisati tijekom njega.

Svaki pisac ima svoj recept, svoje tajne, svoje vještine - Anne Lamott uvijek ohrabruje studente da nastave pisati, da pišu istinu, da pokušaju imati likable pripovjedača, da pišu hopeful romane (ima li smisla pisati romane koji ne nose nadu?), vjerujući da će naposljetku uspjeti u svom naumu - stranicu po stranicu, bird by bird.

"You don't have to see where you're going, you don't have to see your destination or everything you will pass along the way. You just have to see two or three feet shead of you. This is right up there with the best advice about writing, or life, I have ever heard."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...