Preskoči na glavni sadržaj

Sugar, ah, honey, honey

Bože, baš si nezrela - kaže mi sestra često. Shvatim to kao uvredu zbog njezinog tona, koji napisan zvuči još grublje, i zbog toga što je teško živjeti sa činjenicom da ti je najmlađa sestra kul, a ti nisi. Ona je slušala Morrisseya u pelenama i nikad na njenim noktima nisam vidjela šljokice. Ja? Ja pišem blog koji se zove Glitter Girl - procijenite sami. No, sad su mi 34 godine, vrijeme je da prihvatim svoju nezrelost - dammit!, vrijeme je da u njoj besramno uživam!

Ove sam si godine dala oduška i redovito posežem za dječjom literaturom i young adult romanima. Red suvremene fikcije, red teen romanse, pa red publicistike pa presječem sve s Prljekom i Mrljekom - milina! Napokon sam se dočepala i romana "Shug" simpatične Jenny Han čije sladoledne korice me vabe s news feeda već neko vrijeme.



Shug iliti Annemarie Wilcox dvanaestogodišnjakinja je iz Clementona koja živi s mamom koja ju je nazvala po Shug Avery iz Boje purpura, sestrom Celijom, koja je fatalna šesnaestogodišnjakinja za kojom dečki sline, i ocem, koji je većinom odsutan zbog posla. Druži se s prijateljicom Elaine, korejskom Amerikankom koja se doselila iz New Yorka i beskrajno je kul, i Markom koji joj iz boy next door prijatelja prerasta u simpatiju. Iako je Shug pametna i zna se izboriti za sebe, u trenutku kad Mark nađe nove prijatelje, a Elaine boyfrienda, Shug gubi tlo pod nogama. Ne pomaže niti situacija kod kuće - kad se tata vrati kući, on i mama se prvi dan vole, a treći se već svađaju, dok Celija sve češće izbiva iz kuće. U priču će se, naravno, uplesti i jedan bad boy, pa Shug više ni sama neće znati tko je niti što želi.



Okej, slatka je ovo pričica o problemima jedne sedmašice, zgodno mi je i što se Elaineina mama zove Mrs. Kim (Gilmore Girls fan forever), očaj male Shug na momente je zabavan ("Povraća mi se od sve te ljubavi"), lajkam i što lakove na nokte bira po imenu (kad god čitam Jenny Han, poželim nalakirati nokte s nečim što se zove disko žvakača guma), istina jest i da sam se prisjetila okusa svog prvog poljupca (vjerojatno je to bio to miris cigarete i žvakaće gume, voljela sam zločeste dečke, kill me!), ali iz aviona se vidi da je ovo prvi roman Jenny Han, napisan još na fakultetu. Smijem ovo reći jer volim Jenny Han (hell, želim biti Jenny Han kad odrastem!), i veliki sam obožavatelj njezine Lare Jean (mislim da je u nju Jenny Han uložila cijelu sebe, a autentičnost je kod mene uvijek na cijeni), ali ne bih ovu knjigu predložila svojoj dvanaestogodišnjoj nećakinji - ma ne bih je preporučila niti dvanaestogodišnjoj sebi koja je mislila da je "Zauvijek" Judy Blume remek djelo! "Shug" mi je ostavila onaj dosadni slatkasti okus u ustima, kao kad pojedete previše gumenih bombona, onaj kojeg se ne možete riješiti ni nakon dugih seansi pranja zubi. Neće vas taj aftertaste natjerati da se pokajete što ste u usta natrpali te bombone osrednjeg okusa, ali drugi put ćete pametnije - sa spoznajom da ambalaža ponekad jest najbolji dio proizvoda. Neke su knjige slatke, ali od previše slatkiša može se dobiti i dijabetes.



"Kad bolje razmislim, sve je bilo jednostavnije i kad smo bili samo Mark i ja. Ali stari Mark i ja, bez ljubavnih gluposti. Život je bio jednostavniji. Smisao života bio nam je voziti bicikle, igrati nogomet i jesti sladoled. Nikakve službene veze nam to nisu mogle pokvariti."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...
Objavi komentar
Pročitajte više

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...
Objavi komentar
Pročitajte više