Preskoči na glavni sadržaj

Sugar, ah, honey, honey

Bože, baš si nezrela - kaže mi sestra često. Shvatim to kao uvredu zbog njezinog tona, koji napisan zvuči još grublje, i zbog toga što je teško živjeti sa činjenicom da ti je najmlađa sestra kul, a ti nisi. Ona je slušala Morrisseya u pelenama i nikad na njenim noktima nisam vidjela šljokice. Ja? Ja pišem blog koji se zove Glitter Girl - procijenite sami. No, sad su mi 34 godine, vrijeme je da prihvatim svoju nezrelost - dammit!, vrijeme je da u njoj besramno uživam!

Ove sam si godine dala oduška i redovito posežem za dječjom literaturom i young adult romanima. Red suvremene fikcije, red teen romanse, pa red publicistike pa presječem sve s Prljekom i Mrljekom - milina! Napokon sam se dočepala i romana "Shug" simpatične Jenny Han čije sladoledne korice me vabe s news feeda već neko vrijeme.



Shug iliti Annemarie Wilcox dvanaestogodišnjakinja je iz Clementona koja živi s mamom koja ju je nazvala po Shug Avery iz Boje purpura, sestrom Celijom, koja je fatalna šesnaestogodišnjakinja za kojom dečki sline, i ocem, koji je većinom odsutan zbog posla. Druži se s prijateljicom Elaine, korejskom Amerikankom koja se doselila iz New Yorka i beskrajno je kul, i Markom koji joj iz boy next door prijatelja prerasta u simpatiju. Iako je Shug pametna i zna se izboriti za sebe, u trenutku kad Mark nađe nove prijatelje, a Elaine boyfrienda, Shug gubi tlo pod nogama. Ne pomaže niti situacija kod kuće - kad se tata vrati kući, on i mama se prvi dan vole, a treći se već svađaju, dok Celija sve češće izbiva iz kuće. U priču će se, naravno, uplesti i jedan bad boy, pa Shug više ni sama neće znati tko je niti što želi.



Okej, slatka je ovo pričica o problemima jedne sedmašice, zgodno mi je i što se Elaineina mama zove Mrs. Kim (Gilmore Girls fan forever), očaj male Shug na momente je zabavan ("Povraća mi se od sve te ljubavi"), lajkam i što lakove na nokte bira po imenu (kad god čitam Jenny Han, poželim nalakirati nokte s nečim što se zove disko žvakača guma), istina jest i da sam se prisjetila okusa svog prvog poljupca (vjerojatno je to bio to miris cigarete i žvakaće gume, voljela sam zločeste dečke, kill me!), ali iz aviona se vidi da je ovo prvi roman Jenny Han, napisan još na fakultetu. Smijem ovo reći jer volim Jenny Han (hell, želim biti Jenny Han kad odrastem!), i veliki sam obožavatelj njezine Lare Jean (mislim da je u nju Jenny Han uložila cijelu sebe, a autentičnost je kod mene uvijek na cijeni), ali ne bih ovu knjigu predložila svojoj dvanaestogodišnjoj nećakinji - ma ne bih je preporučila niti dvanaestogodišnjoj sebi koja je mislila da je "Zauvijek" Judy Blume remek djelo! "Shug" mi je ostavila onaj dosadni slatkasti okus u ustima, kao kad pojedete previše gumenih bombona, onaj kojeg se ne možete riješiti ni nakon dugih seansi pranja zubi. Neće vas taj aftertaste natjerati da se pokajete što ste u usta natrpali te bombone osrednjeg okusa, ali drugi put ćete pametnije - sa spoznajom da ambalaža ponekad jest najbolji dio proizvoda. Neke su knjige slatke, ali od previše slatkiša može se dobiti i dijabetes.



"Kad bolje razmislim, sve je bilo jednostavnije i kad smo bili samo Mark i ja. Ali stari Mark i ja, bez ljubavnih gluposti. Život je bio jednostavniji. Smisao života bio nam je voziti bicikle, igrati nogomet i jesti sladoled. Nikakve službene veze nam to nisu mogle pokvariti."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...
Objavi komentar
Pročitajte više

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...
Objavi komentar
Pročitajte više