Preskoči na glavni sadržaj

Sugar, ah, honey, honey

Bože, baš si nezrela - kaže mi sestra često. Shvatim to kao uvredu zbog njezinog tona, koji napisan zvuči još grublje, i zbog toga što je teško živjeti sa činjenicom da ti je najmlađa sestra kul, a ti nisi. Ona je slušala Morrisseya u pelenama i nikad na njenim noktima nisam vidjela šljokice. Ja? Ja pišem blog koji se zove Glitter Girl - procijenite sami. No, sad su mi 34 godine, vrijeme je da prihvatim svoju nezrelost - dammit!, vrijeme je da u njoj besramno uživam!

Ove sam si godine dala oduška i redovito posežem za dječjom literaturom i young adult romanima. Red suvremene fikcije, red teen romanse, pa red publicistike pa presječem sve s Prljekom i Mrljekom - milina! Napokon sam se dočepala i romana "Shug" simpatične Jenny Han čije sladoledne korice me vabe s news feeda već neko vrijeme.



Shug iliti Annemarie Wilcox dvanaestogodišnjakinja je iz Clementona koja živi s mamom koja ju je nazvala po Shug Avery iz Boje purpura, sestrom Celijom, koja je fatalna šesnaestogodišnjakinja za kojom dečki sline, i ocem, koji je većinom odsutan zbog posla. Druži se s prijateljicom Elaine, korejskom Amerikankom koja se doselila iz New Yorka i beskrajno je kul, i Markom koji joj iz boy next door prijatelja prerasta u simpatiju. Iako je Shug pametna i zna se izboriti za sebe, u trenutku kad Mark nađe nove prijatelje, a Elaine boyfrienda, Shug gubi tlo pod nogama. Ne pomaže niti situacija kod kuće - kad se tata vrati kući, on i mama se prvi dan vole, a treći se već svađaju, dok Celija sve češće izbiva iz kuće. U priču će se, naravno, uplesti i jedan bad boy, pa Shug više ni sama neće znati tko je niti što želi.



Okej, slatka je ovo pričica o problemima jedne sedmašice, zgodno mi je i što se Elaineina mama zove Mrs. Kim (Gilmore Girls fan forever), očaj male Shug na momente je zabavan ("Povraća mi se od sve te ljubavi"), lajkam i što lakove na nokte bira po imenu (kad god čitam Jenny Han, poželim nalakirati nokte s nečim što se zove disko žvakača guma), istina jest i da sam se prisjetila okusa svog prvog poljupca (vjerojatno je to bio to miris cigarete i žvakaće gume, voljela sam zločeste dečke, kill me!), ali iz aviona se vidi da je ovo prvi roman Jenny Han, napisan još na fakultetu. Smijem ovo reći jer volim Jenny Han (hell, želim biti Jenny Han kad odrastem!), i veliki sam obožavatelj njezine Lare Jean (mislim da je u nju Jenny Han uložila cijelu sebe, a autentičnost je kod mene uvijek na cijeni), ali ne bih ovu knjigu predložila svojoj dvanaestogodišnjoj nećakinji - ma ne bih je preporučila niti dvanaestogodišnjoj sebi koja je mislila da je "Zauvijek" Judy Blume remek djelo! "Shug" mi je ostavila onaj dosadni slatkasti okus u ustima, kao kad pojedete previše gumenih bombona, onaj kojeg se ne možete riješiti ni nakon dugih seansi pranja zubi. Neće vas taj aftertaste natjerati da se pokajete što ste u usta natrpali te bombone osrednjeg okusa, ali drugi put ćete pametnije - sa spoznajom da ambalaža ponekad jest najbolji dio proizvoda. Neke su knjige slatke, ali od previše slatkiša može se dobiti i dijabetes.



"Kad bolje razmislim, sve je bilo jednostavnije i kad smo bili samo Mark i ja. Ali stari Mark i ja, bez ljubavnih gluposti. Život je bio jednostavniji. Smisao života bio nam je voziti bicikle, igrati nogomet i jesti sladoled. Nikakve službene veze nam to nisu mogle pokvariti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...