Upisala sam „Ispovijed“ u aplikaciju, na popis stvari koje sam morala obaviti tog četvrtka - i to nakon stavki koje su uključivale kupnju poklona za rođendan Frankine prijateljice iz vrtića i kupnju celera i mrkve za juhu koja se tek trebala skuhati.
Uhvatila sam kvaku ispovijedaonice i ušla, nervozna kao i uvijek, a preko pleksiglasa me gledao svećenik koji me rasplakao na prošloj ispovijedi - bile su to suze olakšanja, čeznula sam za njima i tog četvrtka. Iznijela sam monolog, koji sam spremala čitavih sedam minuta, koliko sam čekala na ispovijed, a starac me razočarano gledao. Unatoč maski kojom je poštivao epidemiološke mjere, na njegovom licu vidjela sam da me pročitao. "Džabe si došla, ako si ovako došla," mogao mi je komotno reći. Nije ništa rekao, pustio me da sjedim u svojoj tišini.
"Bože, iscrpljena sam od silnih popisa, kad legnem u krevet uvečer, ne mogu natjerati roj misli u glavi da prestane zujati, svi mi idu na živce, nemam vremena za stvari koje me vesele, djeca me izluđuju, ova izolacija nimalo ne pomaže, pa znaš kako je, obećavam ti da ću pronaći vremena za Tebe – u s k o r o (ali, ne sada, sad mi je nezgodno)," poručila sam odlaskom na uskrsnu ispovijed.
Vjernici se drže Crkvene zapovjedi "Bar jednom godišnje se ispovijedi, i o Uskrsu se pričesti" - vjerujući svim srcem u ljubav Boga koji nas uvijek čeka raširenih ruku, nudeći drugu priliku. No, to što ne sumnjamo u Božju milost ne čini nas manje aljkavima u služenju Bogu i ljudima. Čini nas ljudima koji ono najvažnije uzimaju zdravo za gotovo, ljudima koji vrijeme troše na površno i prolazno.
Vjernici se drže Crkvene zapovjedi "Bar jednom godišnje se ispovijedi, i o Uskrsu se pričesti" - vjerujući svim srcem u ljubav Boga koji nas uvijek čeka raširenih ruku, nudeći drugu priliku. No, to što ne sumnjamo u Božju milost ne čini nas manje aljkavima u služenju Bogu i ljudima. Čini nas ljudima koji ono najvažnije uzimaju zdravo za gotovo, ljudima koji vrijeme troše na površno i prolazno.
Ima nešto ponižavajuće u tom glasnom priznavanju grijeha - ne samo Bogu, nego i drugom čovjeku. Ljudi smo, opiremo se poniženju, bježimo od njega glavom bez obzira, kome to treba. No, bez poniznosti nema kraja grijehu - nema ni novog početka. Zavidimo ljudima na koje pada sunčeva zraka, a često zaboravimo otvoriti prozor - kako piše Bruno Ferrero u jednoj priči.
Srećom, Bog nikad nije zauzet i ne mora ga aplikacija podsjetiti da postojim - osjetim Njegovu ruku svako jutro, kad otvorim oči, kad vidim svoju srednjoškolsku ljubav kraj sebe, kad čujem "Mama!" iz dječje sobe (zapravo čujem "Mama! Mama! Mama! Mama!"), kad odlazim na posao koji volim, kad otvorim vrata stana i pomislim - "Kod kuće sam". Svakog dana daje mi nov život, priliku da budem bolja i da volim više. Svakog Uskrsa podsjeća me da sam s Njim jača, da će me čekati, i obradovati mi se kad god uđem u ispovjedaonicu - ako treba, i na popravnu ispovijed - ovaj put sa ceduljicom, kao onda kad smo bili djeca, i kad smo za sve imali vremena.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)