Preskoči na glavni sadržaj

Uskrsni 'to do'

Upisala sam „Ispovijed“ u aplikaciju, na popis stvari koje sam morala obaviti tog četvrtka - i to nakon stavki koje su uključivale kupnju poklona za rođendan Frankine prijateljice iz vrtića i kupnju celera i mrkve za juhu koja se tek trebala skuhati.



Uhvatila sam kvaku ispovijedaonice i ušla, nervozna kao i uvijek, a preko pleksiglasa me gledao svećenik koji me rasplakao na prošloj ispovijedi - bile su to suze olakšanja, čeznula sam za njima i tog četvrtka. Iznijela sam monolog, koji sam spremala čitavih sedam minuta, koliko sam čekala na ispovijed, a starac me razočarano gledao. Unatoč maski kojom je poštivao epidemiološke mjere, na njegovom licu vidjela sam da me pročitao. "Džabe si došla, ako si ovako došla," mogao mi je komotno reći. Nije ništa rekao, pustio me da sjedim u svojoj tišini.



"Bože, iscrpljena sam od silnih popisa, kad legnem u krevet uvečer, ne mogu natjerati roj misli u glavi da prestane zujati, svi mi idu na živce, nemam vremena za stvari koje me vesele, djeca me izluđuju, ova izolacija nimalo ne pomaže, pa znaš kako je, obećavam ti da ću pronaći vremena za Tebe – u s k o r o (ali, ne sada, sad mi je nezgodno)," poručila sam odlaskom na uskrsnu ispovijed.

Vjernici se drže Crkvene zapovjedi "Bar jednom godišnje se ispovijedi, i o Uskrsu se pričesti" - vjerujući svim srcem u ljubav Boga koji nas uvijek čeka raširenih ruku, nudeći drugu priliku. No, to što ne sumnjamo u Božju milost ne čini nas manje aljkavima u služenju Bogu i ljudima. Čini nas ljudima koji ono najvažnije uzimaju zdravo za gotovo, ljudima koji vrijeme troše na površno i prolazno.

Ima nešto ponižavajuće u tom glasnom priznavanju grijeha - ne samo Bogu, nego i drugom čovjeku. Ljudi smo, opiremo se poniženju, bježimo od njega glavom bez obzira, kome to treba. No, bez poniznosti nema kraja grijehu - nema ni novog početka. Zavidimo ljudima na koje pada sunčeva zraka, a često zaboravimo otvoriti prozor - kako piše Bruno Ferrero u jednoj priči.


Srećom, Bog nikad nije zauzet i ne mora ga aplikacija podsjetiti da postojim - osjetim Njegovu ruku svako jutro, kad otvorim oči, kad vidim svoju srednjoškolsku ljubav kraj sebe, kad čujem "Mama!" iz dječje sobe (zapravo čujem "Mama! Mama! Mama! Mama!"), kad odlazim na posao koji volim, kad otvorim vrata stana i pomislim - "Kod kuće sam". Svakog dana daje mi nov život, priliku da budem bolja i da volim više. Svakog Uskrsa podsjeća me da sam s Njim jača, da će me čekati, i obradovati mi se kad god uđem u ispovjedaonicu - ako treba, i na popravnu ispovijed - ovaj put sa ceduljicom, kao onda kad smo bili djeca, i kad smo za sve imali vremena.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...