Preskoči na glavni sadržaj

Knjige kao stvorene za psihoanalizu

Fasciniraju me tajne marketinga zahvaljujući kojima svi posežemo za istim knjigama, istom glazbom i istim filmovima i serijama u isto vrijeme. Svim silama se opirem takvim tekovinama modernog života, tražim pravi trenutak, odgovarajuće raspoloženje i garanciju da će se nešto od ponuđenih medija podudarati s mojim ukusom prije nego se odlučim za konzumaciju. Naši izbori trebali bi govoriti o nama. Ukratko - tek sam sada, na ljetovanju (a kako drugačije), poželjela pogledati "The White Lotus", čijeg autora štujem otkad sam prvi put gledala "School of Rock" (respect, Ned Schneebly!). Ako seriju niste gledali, reći ću samo da se prva sezona sastoji od samo šest epizoda, da se radnja zbiva na predivnim Havajima, u jednom hotelu, u kojem ljetuju mahom bogati privilegirani bijelci, svi nesretni na svoj način. Satira mi se svidjela, mužu se svidjela Alexandra Daddario, win-win situation. Svidio mi se i način na koji knjige koje likovi čitaju govore o njima, o onome što im je važno, o čemu žele učiti, što ih inspirira - i sama na taj način procjenjujem čitatelje. Neki kažu da je to snobovski - ja kažem da kroz znatiželju rastemo (direct quote from Gilmore Girls season 1 episode 17).

Već prvog dana na plaži za oko mi je zapela mlada čitateljica koja je u ruci držala "Šest vrana" Leigh Bardugo. Neću vam pričati o knjizi, poznajete ju bolje od mene, ali reći ću vam da imam velika očekivanja za tinejdžericu koja ju je čitala. Sigurna sam da se radi o neustrašivoj djevojci koja sanja o pustolovinama, i kojoj su momci zadnje na pameti (zaključujem to na temelju činjenice da ja u srednjoj školi nisam čitala fantasy).


Photo: wsj.com

Posebno mi je drago bilo na plaži sresti "Krvnu vezu" Pavla Pavličića. Knjigu nisam čitala, ali svaki Pavlov prijatelj je i moj prijatelj. Kladim se da je gospođa, koja je čitala jedan od slučajeva Ive Remetina i Vlade Šoštara, Zagrepčanka koja voli sjesti na kavu u lokalni birc, zapaliti cigaretu pa čitati crnu kroniku (križaljku ostavi za kasnije).

Jedna mi je knjiga zadavala glavobolju. Izdaleka sam vidjela da je riječ o Mozaikovom izdanju, ali korice mi nisu bile poznate. Umalo iščašivši očne duplje, pročitala sam ime autora pa guglanjem zaključila da gospođa čita knjižnični primjerak "Šeste lamentacije" Williama Brodricka. Procesom dedukcije došla sam do zaključka da se čitateljica ne povodi za trendovima (knjiga je izdana 2007.), krije obiteljsku tajnu, ali i osjeća ogromnu empatiju za sve stradale u holokaustu.

Najviše na plaži volim vidjeti naslove koje nisam čitala, momentalno mi knjige nonšalantno ostavljene na ručniku izgledaju kao preporuke. Gospođa koja čita "Na sunčanoj strani ulice" Dine Rubina mora da je osebujna žena koja cijeni prijateljstvo (na plažu je došla u pratnji gospođe koja čita o lementacijama), ali u čijem životu veselje redovito nadglasa svaku jadikovku.


Photo: lithub.com

Na ležaljki kraj gospođe ležao je odbačen četrnaesti dio iz serijala "Gregov dnevnik" Jeffa Kinneya, ali taj dan nisam vidjela da ga je netko i otvorio. Pretpostavljam da je gospođa koja voli Dinu Rubinu natjerala sineka da ponese knjigu na ljetovanje, ali da mu je svaka aktivnost bila zanimljivija od čitanja kraj mame i mamine frendice.

U moru nepoznatih, našao se na plaži i naslov kojeg znam, i volim. "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima" knjiga je koju sam u dva navrata recenzirala na ovom blogu (1 i 2), a budući da sam se njome oduševila netom prije povratka na posao s rodiljnog dopusta, rekla bih da se gospođa koja ju čita nalazi pred nekim životnim izazovom - možda se razvela (na plaži je bila s djetetom) ili se najesen seli u drugi grad, ili je tek promjenila posao - i sigurna sam da će ju ova filozofska self help rasprava ohrabriti kao što je ohrabrila i mene.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...