Preskoči na glavni sadržaj

Knjige kao stvorene za psihoanalizu

Fasciniraju me tajne marketinga zahvaljujući kojima svi posežemo za istim knjigama, istom glazbom i istim filmovima i serijama u isto vrijeme. Svim silama se opirem takvim tekovinama modernog života, tražim pravi trenutak, odgovarajuće raspoloženje i garanciju da će se nešto od ponuđenih medija podudarati s mojim ukusom prije nego se odlučim za konzumaciju. Naši izbori trebali bi govoriti o nama. Ukratko - tek sam sada, na ljetovanju (a kako drugačije), poželjela pogledati "The White Lotus", čijeg autora štujem otkad sam prvi put gledala "School of Rock" (respect, Ned Schneebly!). Ako seriju niste gledali, reći ću samo da se prva sezona sastoji od samo šest epizoda, da se radnja zbiva na predivnim Havajima, u jednom hotelu, u kojem ljetuju mahom bogati privilegirani bijelci, svi nesretni na svoj način. Satira mi se svidjela, mužu se svidjela Alexandra Daddario, win-win situation. Svidio mi se i način na koji knjige koje likovi čitaju govore o njima, o onome što im je važno, o čemu žele učiti, što ih inspirira - i sama na taj način procjenjujem čitatelje. Neki kažu da je to snobovski - ja kažem da kroz znatiželju rastemo (direct quote from Gilmore Girls season 1 episode 17).

Već prvog dana na plaži za oko mi je zapela mlada čitateljica koja je u ruci držala "Šest vrana" Leigh Bardugo. Neću vam pričati o knjizi, poznajete ju bolje od mene, ali reći ću vam da imam velika očekivanja za tinejdžericu koja ju je čitala. Sigurna sam da se radi o neustrašivoj djevojci koja sanja o pustolovinama, i kojoj su momci zadnje na pameti (zaključujem to na temelju činjenice da ja u srednjoj školi nisam čitala fantasy).


Photo: wsj.com

Posebno mi je drago bilo na plaži sresti "Krvnu vezu" Pavla Pavličića. Knjigu nisam čitala, ali svaki Pavlov prijatelj je i moj prijatelj. Kladim se da je gospođa, koja je čitala jedan od slučajeva Ive Remetina i Vlade Šoštara, Zagrepčanka koja voli sjesti na kavu u lokalni birc, zapaliti cigaretu pa čitati crnu kroniku (križaljku ostavi za kasnije).

Jedna mi je knjiga zadavala glavobolju. Izdaleka sam vidjela da je riječ o Mozaikovom izdanju, ali korice mi nisu bile poznate. Umalo iščašivši očne duplje, pročitala sam ime autora pa guglanjem zaključila da gospođa čita knjižnični primjerak "Šeste lamentacije" Williama Brodricka. Procesom dedukcije došla sam do zaključka da se čitateljica ne povodi za trendovima (knjiga je izdana 2007.), krije obiteljsku tajnu, ali i osjeća ogromnu empatiju za sve stradale u holokaustu.

Najviše na plaži volim vidjeti naslove koje nisam čitala, momentalno mi knjige nonšalantno ostavljene na ručniku izgledaju kao preporuke. Gospođa koja čita "Na sunčanoj strani ulice" Dine Rubina mora da je osebujna žena koja cijeni prijateljstvo (na plažu je došla u pratnji gospođe koja čita o lementacijama), ali u čijem životu veselje redovito nadglasa svaku jadikovku.


Photo: lithub.com

Na ležaljki kraj gospođe ležao je odbačen četrnaesti dio iz serijala "Gregov dnevnik" Jeffa Kinneya, ali taj dan nisam vidjela da ga je netko i otvorio. Pretpostavljam da je gospođa koja voli Dinu Rubinu natjerala sineka da ponese knjigu na ljetovanje, ali da mu je svaka aktivnost bila zanimljivija od čitanja kraj mame i mamine frendice.

U moru nepoznatih, našao se na plaži i naslov kojeg znam, i volim. "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima" knjiga je koju sam u dva navrata recenzirala na ovom blogu (1 i 2), a budući da sam se njome oduševila netom prije povratka na posao s rodiljnog dopusta, rekla bih da se gospođa koja ju čita nalazi pred nekim životnim izazovom - možda se razvela (na plaži je bila s djetetom) ili se najesen seli u drugi grad, ili je tek promjenila posao - i sigurna sam da će ju ova filozofska self help rasprava ohrabriti kao što je ohrabrila i mene.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...