Fasciniraju me tajne marketinga zahvaljujući kojima svi posežemo za istim knjigama, istom glazbom i istim filmovima i serijama u isto vrijeme. Svim silama se opirem takvim tekovinama modernog života, tražim pravi trenutak, odgovarajuće raspoloženje i garanciju da će se nešto od ponuđenih medija podudarati s mojim ukusom prije nego se odlučim za konzumaciju. Naši izbori trebali bi govoriti o nama. Ukratko - tek sam sada, na ljetovanju (a kako drugačije), poželjela pogledati "The White Lotus", čijeg autora štujem otkad sam prvi put gledala "School of Rock" (respect, Ned Schneebly!). Ako seriju niste gledali, reći ću samo da se prva sezona sastoji od samo šest epizoda, da se radnja zbiva na predivnim Havajima, u jednom hotelu, u kojem ljetuju mahom bogati privilegirani bijelci, svi nesretni na svoj način. Satira mi se svidjela, mužu se svidjela Alexandra Daddario, win-win situation. Svidio mi se i način na koji knjige koje likovi čitaju govore o njima, o onome što im je važno, o čemu žele učiti, što ih inspirira - i sama na taj način procjenjujem čitatelje. Neki kažu da je to snobovski - ja kažem da kroz znatiželju rastemo (direct quote from Gilmore Girls season 1 episode 17).
Već prvog dana na plaži za oko mi je zapela mlada čitateljica koja je u ruci držala "Šest vrana" Leigh Bardugo. Neću vam pričati o knjizi, poznajete ju bolje od mene, ali reći ću vam da imam velika očekivanja za tinejdžericu koja ju je čitala. Sigurna sam da se radi o neustrašivoj djevojci koja sanja o pustolovinama, i kojoj su momci zadnje na pameti (zaključujem to na temelju činjenice da ja u srednjoj školi nisam čitala fantasy).
Photo: wsj.com
Posebno mi je drago bilo na plaži sresti "Krvnu vezu" Pavla Pavličića. Knjigu nisam čitala, ali svaki Pavlov prijatelj je i moj prijatelj. Kladim se da je gospođa, koja je čitala jedan od slučajeva Ive Remetina i Vlade Šoštara, Zagrepčanka koja voli sjesti na kavu u lokalni birc, zapaliti cigaretu pa čitati crnu kroniku (križaljku ostavi za kasnije).
Jedna mi je knjiga zadavala glavobolju. Izdaleka sam vidjela da je riječ o Mozaikovom izdanju, ali korice mi nisu bile poznate. Umalo iščašivši očne duplje, pročitala sam ime autora pa guglanjem zaključila da gospođa čita knjižnični primjerak "Šeste lamentacije" Williama Brodricka. Procesom dedukcije došla sam do zaključka da se čitateljica ne povodi za trendovima (knjiga je izdana 2007.), krije obiteljsku tajnu, ali i osjeća ogromnu empatiju za sve stradale u holokaustu.
Najviše na plaži volim vidjeti naslove koje nisam čitala, momentalno mi knjige nonšalantno ostavljene na ručniku izgledaju kao preporuke. Gospođa koja čita "Na sunčanoj strani ulice" Dine Rubina mora da je osebujna žena koja cijeni prijateljstvo (na plažu je došla u pratnji gospođe koja čita o lementacijama), ali u čijem životu veselje redovito nadglasa svaku jadikovku.
Photo: lithub.com
Na ležaljki kraj gospođe ležao je odbačen četrnaesti dio iz serijala "Gregov dnevnik" Jeffa Kinneya, ali taj dan nisam vidjela da ga je netko i otvorio. Pretpostavljam da je gospođa koja voli Dinu Rubinu natjerala sineka da ponese knjigu na ljetovanje, ali da mu je svaka aktivnost bila zanimljivija od čitanja kraj mame i mamine frendice.
U moru nepoznatih, našao se na plaži i naslov kojeg znam, i volim. "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima" knjiga je koju sam u dva navrata recenzirala na ovom blogu (1 i 2), a budući da sam se njome oduševila netom prije povratka na posao s rodiljnog dopusta, rekla bih da se gospođa koja ju čita nalazi pred nekim životnim izazovom - možda se razvela (na plaži je bila s djetetom) ili se najesen seli u drugi grad, ili je tek promjenila posao - i sigurna sam da će ju ova filozofska self help rasprava ohrabriti kao što je ohrabrila i mene.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)