Preskoči na glavni sadržaj

Knjige kao stvorene za psihoanalizu

Fasciniraju me tajne marketinga zahvaljujući kojima svi posežemo za istim knjigama, istom glazbom i istim filmovima i serijama u isto vrijeme. Svim silama se opirem takvim tekovinama modernog života, tražim pravi trenutak, odgovarajuće raspoloženje i garanciju da će se nešto od ponuđenih medija podudarati s mojim ukusom prije nego se odlučim za konzumaciju. Naši izbori trebali bi govoriti o nama. Ukratko - tek sam sada, na ljetovanju (a kako drugačije), poželjela pogledati "The White Lotus", čijeg autora štujem otkad sam prvi put gledala "School of Rock" (respect, Ned Schneebly!). Ako seriju niste gledali, reći ću samo da se prva sezona sastoji od samo šest epizoda, da se radnja zbiva na predivnim Havajima, u jednom hotelu, u kojem ljetuju mahom bogati privilegirani bijelci, svi nesretni na svoj način. Satira mi se svidjela, mužu se svidjela Alexandra Daddario, win-win situation. Svidio mi se i način na koji knjige koje likovi čitaju govore o njima, o onome što im je važno, o čemu žele učiti, što ih inspirira - i sama na taj način procjenjujem čitatelje. Neki kažu da je to snobovski - ja kažem da kroz znatiželju rastemo (direct quote from Gilmore Girls season 1 episode 17).

Već prvog dana na plaži za oko mi je zapela mlada čitateljica koja je u ruci držala "Šest vrana" Leigh Bardugo. Neću vam pričati o knjizi, poznajete ju bolje od mene, ali reći ću vam da imam velika očekivanja za tinejdžericu koja ju je čitala. Sigurna sam da se radi o neustrašivoj djevojci koja sanja o pustolovinama, i kojoj su momci zadnje na pameti (zaključujem to na temelju činjenice da ja u srednjoj školi nisam čitala fantasy).


Photo: wsj.com

Posebno mi je drago bilo na plaži sresti "Krvnu vezu" Pavla Pavličića. Knjigu nisam čitala, ali svaki Pavlov prijatelj je i moj prijatelj. Kladim se da je gospođa, koja je čitala jedan od slučajeva Ive Remetina i Vlade Šoštara, Zagrepčanka koja voli sjesti na kavu u lokalni birc, zapaliti cigaretu pa čitati crnu kroniku (križaljku ostavi za kasnije).

Jedna mi je knjiga zadavala glavobolju. Izdaleka sam vidjela da je riječ o Mozaikovom izdanju, ali korice mi nisu bile poznate. Umalo iščašivši očne duplje, pročitala sam ime autora pa guglanjem zaključila da gospođa čita knjižnični primjerak "Šeste lamentacije" Williama Brodricka. Procesom dedukcije došla sam do zaključka da se čitateljica ne povodi za trendovima (knjiga je izdana 2007.), krije obiteljsku tajnu, ali i osjeća ogromnu empatiju za sve stradale u holokaustu.

Najviše na plaži volim vidjeti naslove koje nisam čitala, momentalno mi knjige nonšalantno ostavljene na ručniku izgledaju kao preporuke. Gospođa koja čita "Na sunčanoj strani ulice" Dine Rubina mora da je osebujna žena koja cijeni prijateljstvo (na plažu je došla u pratnji gospođe koja čita o lementacijama), ali u čijem životu veselje redovito nadglasa svaku jadikovku.


Photo: lithub.com

Na ležaljki kraj gospođe ležao je odbačen četrnaesti dio iz serijala "Gregov dnevnik" Jeffa Kinneya, ali taj dan nisam vidjela da ga je netko i otvorio. Pretpostavljam da je gospođa koja voli Dinu Rubinu natjerala sineka da ponese knjigu na ljetovanje, ali da mu je svaka aktivnost bila zanimljivija od čitanja kraj mame i mamine frendice.

U moru nepoznatih, našao se na plaži i naslov kojeg znam, i volim. "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima" knjiga je koju sam u dva navrata recenzirala na ovom blogu (1 i 2), a budući da sam se njome oduševila netom prije povratka na posao s rodiljnog dopusta, rekla bih da se gospođa koja ju čita nalazi pred nekim životnim izazovom - možda se razvela (na plaži je bila s djetetom) ili se najesen seli u drugi grad, ili je tek promjenila posao - i sigurna sam da će ju ova filozofska self help rasprava ohrabriti kao što je ohrabrila i mene.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e