Novi filozofski početak jedne mame

"Nećeš se nikada osjećati slobodnom kao što ćeš se osjećati kad prvi put sama sjedneš u auto", rekla mi je prijateljica kad je u ljeto prije zadnjeg razreda srednje škole položila vozački ispit i sjela u svoju staru Vectru. Kako li je lijepo biti mlad - kad si mlad, čak i odgovornost umiješ zamijeniti za slobodu! Sjetim se njenih riječi kad god sjednem sama u auto, pogotovo ako u autu nađem CD star petnaest godina ili na radiju začujem dobro poznatu stvar - nema slobode kao one koju osjećaš kad voziš poznatim cestama i urlaš uz glazbu koju si slušao kao mladac! Nema takve slobode i neustrašivosti, naročito je nema kad postaneš mama, kad poznatu mjuzu zamjeni Baby shark ili Baš baš, a bezbrižnost se, i bez čarobnog štapića, pretvori u strah za djecu koju voziš iza sebe.

Prije sam se uvijek radovala kraju kolovoza, kad dućanima zavlada školski pribor, a školarci revno popisuju koliko im bilježnica s linijama treba za novu školsku godinu. Uvijek sam s osmijehom radila te popise, kupovala bilježnice, na njih ljepila postere ili fotografije, jer nova školska godina nikad nije bila samo novi akademski početak, ona je uvijek bila prilika za novog poboljšanog tebe - mogao si isfurati novi imidž, predstaviti ekipi svoj novi hipi styling (done that) ili obavijestiti ih da si sad vegetarijanac (done that), izmisliti novi signature smijeh ili poštapalicu, sresti bivšu ljubav i ne zacrvenjeti se kao paprika, mogao si se ponovno zaljubiti, ovaj put za ozbač, mogao si štošta probati prvi put. Radovala sam se kraju ljeta, početku rujna, ali ove godine ne radujem se. Uhvatim se da baljezgam gluposti s poznanicima dok gledamo kako nam se djeca u parku klackaju, da vodim small talks koje uopće ne želim voditi, uhvatim se da zaspim u devet navečer na kauču, da sama sebi idem na živce, ne mogu iz svoje kože. Čega se to toliko bojim?

U kolovozu moja djeca imaju rođendane i neprestano si lažem da je to razlog moje nervoze, moje želje za zamrznem trenutak, da ostanem u ovoj točki u kojoj se nalazim posljednjih 365 dana. Istina jest, ne bojim se ja za svoju djecu, znam da su spremni za vrtić - istina jest, ja nisam spremna. Biti stay at home mama s dvoje djece godinu dana psihički i fizički je iscrpljujuće, no, iako ću se svakome tko je spreman slušati požaliti na svoju djecu, iako mi nije dovoljno napuniti baterije, nego je nužno stare zamjeniti brand new baterijama, kad djecu odvezem u vrtić, a ja se vratim na svoje radno mjesto, tko će ostati?

Iskušala sam sve da pronađem snagu za taj korak naprijed, da izađem iz tog poznatog okvira i hrabro se upustim u novu pustolovinu - vozila sam se okolo slušajući Britney i Avril, molila sam se, pila kavu s prijateljicom koja na moje: "Ma neću te više gnjaviti!", kaže: "Ajde, ispuši se!", skratila sam svoju ionako pixie frizuru, ali ništa nije pomoglo. I onda sam otišla u knjižnicu, ne znajući ni sama što tražim.

Za razliku od Bone, našla sam to nešto - knjigu Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima japanskih autora Ichiroa Kishimija i Fumitake Koga. Inače vam ne bih živa priznala da sam uzela u ruke knjigu s podnaslovom Filozofski roman o potrazi za istinskom srećom, jer moja sestra je filozof u obitelji, a jedan je više nego dovoljan, ali...  Ma knjiga mi je sama pala u torbu, kunem se. Knjiga, kako vele korice, odgovara na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena, a filozofske ideje u njoj oslanjaju se na teorije Alfreda Adlera, filozofa koji se smatra jednako utjecajnim kao i Freud i Jung. Da, knjiga je doista kratki udžbenik iz filozofije (filozofija = ljubav prema mudrosti), a pisana je na razumljiv i primamljiv, usudila bih se reći - i duhovit način, naglašavajući da trebamo preuzeti odgovornost za svoju život da bismo pronašli sreću. OK, priznajem, ova knjiga argumentira svaki klišej koji vam je itko ikada izrekao da bi vas skinuo s grbače kad biste počeli kukati oko nesreće koja vas je u životu snašla. "Promjeni stav!" "Trebaš biti pozitivniji!", "Ne uspoređuj se s drugima!" - lako je reći, a ova knjiga reći će vam i zašto te fraze nisu daleko od istine.

Najprije, filozof mladiću objašnjava da svi živimo u subjektivnom svijetu, da mu sami pridajemo značenje i sami ga kompliciramo, te ističe Adlerovu teoriju o svrsi pojave (teleologiju) koja tvrdi da prošli uzroci nisu važni, da su važni sadašnji ciljevi. Ukratko, zaboravi što je bilo jučer, gospodine Freud, i usredotoči se na ono što želiš od svog života danas.

"Nijedno iskustvo samo po sebi nije uzrok našeg neuspjega ili uspjeha."

"Naša nas iskustva ne određuju, ali je značenje koje im pridajemo samoodređujuće."

Adler čvrsto vjeruje da bi se ljudi mogli promijeniti kad bi povjerovali u tu mogućnost, i kad bi svoj osjećaj nemoći i inferiornosti koristili kao stimulans za napredovanje, a ne natjecanje. Filozof mladića podučava da osjećaj inferiornosti nije loš sam po sebi, da ga treba razlikovati od kompleksa inferiornosti, a da ga osjećaju svi ljudi, ne zato što se uspoređuju s drugima, nego sa svojim idealnim "ja". Aha!

"U redu je da budete tko jeste. No ne kažem da je dobro biti onakav kakav jeste. Morate krenuti naprijed, korak po korak, i ne stati."

"Želiš se promijeniti, ali promjene su strašne? Nedostaje ti hrabrosti!"

"Sve dok čovjek upotrebljava svoju nesreću u svoju korist kako bi bio poseban, ta će mu nesreća uvijek biti potrebna."

Posljednjih godinu dana nisam se kretala naprijed. Nisam učinila ništa za sebe, nisam napravila nikakav iskorak, štoviše, sve sam dala svojoj djeci, a nisam niti zadovoljna onime što sam dobila zauzvrat. Nisam pretjerano ambiciozna, ali ciljeve koje sam samoj sebi postavljala uvijek sam i ostvarivala, prije ili kasnije, osim kad su u pitanju majčinski ciljevi. Tu sam zakazala. Moja djeca sve hoće sada i odmah, vrište, lupaju nogama, viču: "Ljuta sam, ne volim te, nisi mi najbolja!", jedu pred televizorom, gledaju previše crtića, prave scene u javnosti i u privatnosti, testiraju mi strpljenje svakom banalnom stvari kao što je ručak ili odlazak na spavanje, strašno su neposlušna, uporna i svojeglava, ne žele spavati sami, ili ne žele spavati uopće, tisuću puta na dan pitaju me: "Mama, daš mi bombonića?", i nakon što sam već tisuću puta rekla da ne dam, ne pričaju kako pričaju njihovi vršnjaci, imaju skraćene frenulume, pa ipak, blebeću, otimaju si igračke, padaju i plaču neprestano. Puno muke mi zadaju ta moja djeca, ali, znate što? I na muku se čovjek navikne, postane mu poznata, uobičajena, pa čak i ugodna, i utješna. Sada, kad ne budem provodila čitav dan brinući se o svojoj kompliciranoj djeci, tko ću ja biti?

Nemam hrabrosti. Nemam hrabrosti biti opet samo - ja.

Ne znam čak ni kako bih dovršila ovaj post.

Hm.

Možda mogu opet biti svoja, pa što i ako nisam najbolja mama na svijetu - možda nije kraj, možda mi nije isteklo vrijeme, ta moja djeca će i dalje biti moja djeca! Možda samo moram ići naprijed, ne osvrtati se, ne predbacivati se, ne tražiti izgovore. Možda ima nade za novu poboljšanu mene. Kunem se, da sam srednjoškolka, hrabro bih kupila nove bilježnice, obula nove tenisice, svečano obećala da više neću markirati sa satova filozofije kod profesora Volnera, i neustrašivo nagazila papučicu gasa. Možda ću se ovaj put praviti da sam tinejdžer, a ne mama s dva mala tasmanijska vraga (Looney Tunes verzija), koja, da ne bude zabune, volim svim svojim malim i stuck in a moment srcem.