Godina s Jurjem

Velike tamne oči. Sladak, na ćaću, kažu svi. Postojana irokeza na vrhu glave. Dva zuba u ustima. Nasmijan. Miran. Živce gubi jedino kad netko jede u njegovoj blizini. Načitan. Voli ekstremne sportove, sve s kotačima, ali i princezinu krunu, fen i cijeli set posuđa. Kad kaka, stenjanje čuje cijeli komšiluk. Najveći obožavatelj Domenice Žuvele. Spava i ne sekira mamu koliko bi mogao. Mazulja. Nitko i ništa ga ne oraspoloži kao njegova vrckava seka koja se boji pijeska, dok ga on jede. Moj frajer.

Nisam mislila da ću ikoga moći voljeti kao što volim Franku - ona mi je otela srce, ali Juraj se, nježno i nečujno, ušuljao u njega. Godina s njim je proletjela, a da mi se čini da nisam stigla o njemu ni razmišljati, nisam stigla o njemu sanjati, samo sam ga pustila da postoji. Iako je otpočetka naviknut da je mamina pažnja podijeljena, nije se nikad ljutio, ali je koristio svaku priliku da bi se stisnuo uz mene. Neprestano se pitam je li me imao dovoljno i hoće li mi srce puknuti onog rujanskog jutra kad ga sa sekom dovedem u jaslice. Znalo je biti teško u posljednjih godinu dana dok smo bili po cijele dane sami nas troje, i često sam pucala po šavovima, kriveći se, grizući se, sumnjajući u sve što radim kao majka - nadam se da Juraj pamti samo sretne dane, nadam se da voli život, da voli obitelj u kojoj je rođen.

Ne mogu reći da volim tko sam postala s dvoje djece, da sam postala bolja mama, žena, osoba. Ovo nisam ja, puno puta pomislim. Ništa ne dovršavam. Ništa ne stižem. Nervozna sam. Vičem, sve više. Ali, uvijek su mi djeca na prvom mjestu, dajem im se cijela, ponekad mislim da i nemam više što dati. Nadam se da će to uvijek znati - da me svakog dana rastave na dijelove, i da me onda svojim osmjesima i poljupcima uvijek ponovno sastave, onako kako ne može nitko drugi na ovom svijetu. Pa, možda samo njihov divni otac čija su slika i prilika.