Preskoči na glavni sadržaj

Prodala si dušu Frakturi, reče mi sestra

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva. 

Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica? Zašto bi ubila svog momka, bogatog i vječito nesretnog Sebastiana i najbolju prijateljicu, naperlitanu Amandu, što je prethodilo tragediji i kako je Maja od prosječne djevojke postala ozloglašena pritvorenica, samo su neka od pitanja koja si postavljamo dok sloj po sloj gulimo priču Malin Persson Giolito. Vrlo vješto autorica je dala Maji zastrašujuće autentičan glas privilegiranog i ravnodušnog švedskog tinejdžera koji uživa u besramnim zabavama i opasnim ljubavnim vezama, a koji ne gubi na intenzitetu ni u slučaju zatvorske spike (fan sam penalnog sustava, don't judge me). 


Svijetu je trebao ovaj roman o švedskoj stvarnosti koju kroje elite i imigranti, predrasude i kriminal, kao protuteža onome na što svi pomisle kad se spomenu skandinavske zemlje - zemlje gdje teku med i mlijeko, gdje su svi otvoreni, tolerantni, napredni, gdje se uživa u cimet rolicama i sve je hggye, život izgleda kao u Abbinim pjesmama, a kuće sliče na kataloge Ikee. Mnogi su Maju zamrzili raspličući čvor za kojeg se htjela uhvatiti da bi se izvukla iz živog pijeska. Ja ne. Vjerovala sam joj, suosjećala s njom, znajući da, što se više koprcaš u živom pijesku, to te on brže guta. Hoćete li izabrati prijezir ili empatiju - saznajte čitajući ovogodišnji najbolji roman iz žanra zločin-misterija-ljubav-young adult-socijalna politika-napetost-kazna.


Nisam žena koja kupuje cvijeće. Ponekad ga ukradem mami iz vrta, stavim u vazu i pravim se da imam nekog pojma o hortikulturi, ali istina jest da sam svojedobno ubila čak i kaktus i da su jedine biljke koje žive u mom stanu sanseverija i zamija - koje nazivaju i cvijećem za lijene žene. Nisam žena koja kupuje cvijeće, ali svejedno sam poželjela uzeti u ruke roman Vanesse Monfort Žene koje kupuju cvijeće. Svidjela mi se ideja o odraslom prijateljstvu ("Samo oni koji nas poznaju kao odrasle mogu nas vidjeti onakvim kakvi uistinu jesmo, a ne kakvi smo bili.") između žena koje naizgled nemaju ništa zajedničko osim da kupuju cvijeće u istoj cvjećarnici - jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika. 


Roman predvodi Marina koja je potpuno izgubljena poslije gubitka partnera i koja u četrdesetima kreće u potragu za svojom biti (može li ijedna žena uistinu biti baš toliko izgubljena?), uz pomoć zagonetne Olivije koja ju zapošljava u Anđelovom vrtu, cvjećarnici kroz koju će prodefilirati Cassandra, poslovna žena, Gala, moderna žena koja ne stari, Aurora, zvana Trpiružica, i Victoria, superžena, supermajka, superkraljica. Iskreno, nisam se poželjela sprijateljiti s ovim ženama koje su tako stereotipno potrpane u ladice i koje, budimo realni, u stvarnom životu, nikad ne bi popile kavu zajedno. Žene koje kupuju cvijeće nisu ispunile moja očekivanja, a tekst, obilno natopljen mudrolijama Olivije, koja ih sve drži na okupu, zapravo je self help priručnik upakiran u cvjetno pakovanje, jer žene vole cvijeće, žene će kupiti nešto samo zato što je cvjetno. Da, rečenice su doista lijepe, atmosfera Madrida mami, štivo je idealno za plažu, pogotovo zato jer će dijelovi o Marininom preuzimanju kormila nad životom biti idealni za drijemku u hladu borova, ali nisam povjerovala u to prijateljstvo, i čežnja za iskrenim ženskim prijateljstvom, ne onim tipa lakirajmo-nokte-i-pričajmo-o-mojoj-simpatiji-cijelu-noć, nego onim tipa budi tu, suosjećaj sa mnom, raduj se sa mnom - ostala je samo čežnja, a čežnja ne ispunjava, čežnja ne pokreće ženu, a valjalo bi "početi živjeti, i prestati razmišljati kako to učiniti", kako veli Olivia.



Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta