Preskoči na glavni sadržaj

Prodala si dušu Frakturi, reče mi sestra

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva. 

Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica? Zašto bi ubila svog momka, bogatog i vječito nesretnog Sebastiana i najbolju prijateljicu, naperlitanu Amandu, što je prethodilo tragediji i kako je Maja od prosječne djevojke postala ozloglašena pritvorenica, samo su neka od pitanja koja si postavljamo dok sloj po sloj gulimo priču Malin Persson Giolito. Vrlo vješto autorica je dala Maji zastrašujuće autentičan glas privilegiranog i ravnodušnog švedskog tinejdžera koji uživa u besramnim zabavama i opasnim ljubavnim vezama, a koji ne gubi na intenzitetu ni u slučaju zatvorske spike (fan sam penalnog sustava, don't judge me). 


Svijetu je trebao ovaj roman o švedskoj stvarnosti koju kroje elite i imigranti, predrasude i kriminal, kao protuteža onome na što svi pomisle kad se spomenu skandinavske zemlje - zemlje gdje teku med i mlijeko, gdje su svi otvoreni, tolerantni, napredni, gdje se uživa u cimet rolicama i sve je hggye, život izgleda kao u Abbinim pjesmama, a kuće sliče na kataloge Ikee. Mnogi su Maju zamrzili raspličući čvor za kojeg se htjela uhvatiti da bi se izvukla iz živog pijeska. Ja ne. Vjerovala sam joj, suosjećala s njom, znajući da, što se više koprcaš u živom pijesku, to te on brže guta. Hoćete li izabrati prijezir ili empatiju - saznajte čitajući ovogodišnji najbolji roman iz žanra zločin-misterija-ljubav-young adult-socijalna politika-napetost-kazna.


Nisam žena koja kupuje cvijeće. Ponekad ga ukradem mami iz vrta, stavim u vazu i pravim se da imam nekog pojma o hortikulturi, ali istina jest da sam svojedobno ubila čak i kaktus i da su jedine biljke koje žive u mom stanu sanseverija i zamija - koje nazivaju i cvijećem za lijene žene. Nisam žena koja kupuje cvijeće, ali svejedno sam poželjela uzeti u ruke roman Vanesse Monfort Žene koje kupuju cvijeće. Svidjela mi se ideja o odraslom prijateljstvu ("Samo oni koji nas poznaju kao odrasle mogu nas vidjeti onakvim kakvi uistinu jesmo, a ne kakvi smo bili.") između žena koje naizgled nemaju ništa zajedničko osim da kupuju cvijeće u istoj cvjećarnici - jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika. 


Roman predvodi Marina koja je potpuno izgubljena poslije gubitka partnera i koja u četrdesetima kreće u potragu za svojom biti (može li ijedna žena uistinu biti baš toliko izgubljena?), uz pomoć zagonetne Olivije koja ju zapošljava u Anđelovom vrtu, cvjećarnici kroz koju će prodefilirati Cassandra, poslovna žena, Gala, moderna žena koja ne stari, Aurora, zvana Trpiružica, i Victoria, superžena, supermajka, superkraljica. Iskreno, nisam se poželjela sprijateljiti s ovim ženama koje su tako stereotipno potrpane u ladice i koje, budimo realni, u stvarnom životu, nikad ne bi popile kavu zajedno. Žene koje kupuju cvijeće nisu ispunile moja očekivanja, a tekst, obilno natopljen mudrolijama Olivije, koja ih sve drži na okupu, zapravo je self help priručnik upakiran u cvjetno pakovanje, jer žene vole cvijeće, žene će kupiti nešto samo zato što je cvjetno. Da, rečenice su doista lijepe, atmosfera Madrida mami, štivo je idealno za plažu, pogotovo zato jer će dijelovi o Marininom preuzimanju kormila nad životom biti idealni za drijemku u hladu borova, ali nisam povjerovala u to prijateljstvo, i čežnja za iskrenim ženskim prijateljstvom, ne onim tipa lakirajmo-nokte-i-pričajmo-o-mojoj-simpatiji-cijelu-noć, nego onim tipa budi tu, suosjećaj sa mnom, raduj se sa mnom - ostala je samo čežnja, a čežnja ne ispunjava, čežnja ne pokreće ženu, a valjalo bi "početi živjeti, i prestati razmišljati kako to učiniti", kako veli Olivia.



Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...