Preskoči na glavni sadržaj

Malo veliko živciranje

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?").


Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kutu teglice s muškatlima i stari hrđavi šporet zbog kojeg terasa sliči na ljetnu ku'inju moje bake Julke u Vukojevcima. Čista idila, kadli neke tri sredovječne kvočke počnu mučiti konobaricu, bistrooku djevojku koja nije navršila ni dvadeset - jer su je čekale par minuta. "Mico, ti si ovdje prek' studentskog?", pitaju tobože brižno pa stanu nabrajati sto načina na koje žele svoju kavu, uvjerene da je svaki trenutak pravi trenutak za prikazati se ženom koja zna što želi od života. Izmučeno čeljade krene prema meni, koja razrogačenih očiju pratim razgovor s kvočkama (Can't help it! It was like watching a car crash!), uzeti narudžbu, a najglasnija od njih vikne: "A da odeš ti to prvo napraviti prije nego zaboraviš?"


Naručivši kavu s mlijekom, toplim ili hladnim, svejedno mi, zamislila sam se nad tim svijetom odraslih u koji sam ušla, odraslih kojima ni pauza nije sveta. Ne smiješ na pauzi nekoga rasplakati ili omalovažavati, ne možeš, i gotovo! Dok sam tako mozgala o tome gdje je nestala empatija, i hoće li ikada više ljudi o ljubaznosti suditi kao o vrlini, utonula sam u svijet Liane Moriarty. Ovog ljeta pogledala sam drugu sezonu Little big lies (zubi Meryl Streep bili su mi fenomenalni!) i čeznula sam za fiksom dobrog starog domestic suspence romana za koji se ova ženska iz Land Down Under specijalizirala. Posegnula sam za njenom Malo je nedostajalo (Truly madly guilty, originalno) koju sam lani osvojila na Bibliovcinoj stranici, i naživcirala se k'o nikad!


Dakle, ova knjiga... Ova knjiga kida živce, pa čupate kosu, pa se meškoljite u stolici, pa guglate "What the hell happens at the bbq?", pa prelistavate na kraj pa na ponovno početak, pa razmišljate hoće li vas obična mala knjiga otjerati u Vrapče. Čitava priča svodi se na tri para i troje djece. Slovenac Vid koji sliči Toniju Sopranu i njegova hot ass supruga Tiffany pozovu na roštilj susjede Eriku i Olivera, te Erikinu prijateljicu čelisticu Clementine, njenog muža Sama i dvije kćeri, Ruby i Holly, i taj roštilj promjeni njihove živote. Secirajući njihove misli koje lete isprekidano od dana roštilja do sadašnjosti, Moriarty, poput kakve moderne Agathe Christie, krajnje suptilno čitatelju daje hintove koji ga tjeraju da čita, čita, čita dok ne otkrije kakav se to incident zbio na roštilju da i samo prisjećanje na njega kod svakog od njih priziva jezu, strah i užas. Rekli bi ljudi - žena od ničeg napravila roman! Podsjetila me malo stilom i na Virginiju Woolf i njenu struju svijesti jer Moriarty ima tu besprijekornu vještinu stvaranja autentičnih i slojevitih likova (i vaša baka-servis gleda Umorstva u Midsomeru, i vi, dok se svađate s partnerom, koristite riječi 'nikad' i 'uvijek' iako znate da se radi o udarcima ispod pojasa, priznajte!) koji bi nas mogli navući i na čitanje najbanalnije priče, i mogli bi nas natjerati da poželimo još!


U ovoj knjizi nisam uživala, ali oduševljena sam tehnikom kojom je napisana! Iako se fabula čini jednostavnom, likovi u knjizi to nikako nisu, a njihovi problemi, kompleksi i životna prtljaga ponukali su me na razmišljanje o mnogočemu, pa i o mom osobnom traumatičnom iskustvu nalik ovom incidentu na roštilju. (Aha! Sad vas još više zanima, zar ne?) Između ostalog, razmišljala sam i o ljubaznosti, kojom sam i započela ovu priču. Može li se pretjerati s ljubaznošću? Nisam na to ranije tako gledala, ali čini se da pretjerano ljubazni ljudi nisu nužno zadovoljni svojim životom - naime, oni često žive s partnerima koje ne vole i kojima ne vjeruju, često odlaze na proslave rođendana na koje ne žele ići, često piju kave s ljudima s kojima nemaju ništa zajedničko, često rade posao na kojem ih se podcjenjuje, često shvate da dijete, kućni ljubimac ili kuća u pregrađu nisu njihov san, nego tuđi - samo zato jer su bili preljubazni. Valjda i s ljubaznošću, kao i sa svime u ovom životu, valja biti umjeren, uvijek nastojeći ne povrijediti drugoga, ali i ne izgubiti samog sebe pritom. Dakako, neiskusni konobari/ce posebna su kategorija ljudi prema kojima je ljubaznost must, pa imajte to na umu!

Da zaključim (željna sam razgovora s odraslima, nemojte zamjeriti dugi post!), talent autorice, kompleksnost njenih likova, životne pouke, ali i empatija koju, kako proizlazi iz ove knjige, Moriarty nedvojbeno i apsolutno zasluženo gaji prema neiskusnim konobarima, dovoljan su mi znak - ovo je početak jednog predivnog čitalačkog prijateljstva!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta