Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio zadnji

Subota je i već smo trinaest dana na žalu. Toliko sam umorna da mi se čini da ovim tempom plaža-kuća-plaža-kuća živim godinama. Ni galebove ne čujem, ni valove, svi ti opuštajući zvukovi kao da su prigušeni i čuje se samo - "Neću!"


"Neću! " i sve izvedenice navedenog Franka je u ovih trinaest dana izrekla minimalno 2084 puta i nema stvari na koju je rekla: "Hoću!" Osim sladoleda, dakako, i plivanja, to hoće. Kunem se, čak i po noći bunca, ponavlja unedogled: "Ne mogu! Ne mogu!" Ni ispiranje mozga Gospođicom Neću nije urodilo plodom. "Franka, što se dogodilo Gospođici Neću jer je svima stalno govorila "Neću!"? "Onda je majka njoj rekla "Neću!", i svi su joj rekli "Neću!", odgovara Franka citirajući Sunčanu Škrinjarić. Ali, Franka je tvrd orah, ne mijenja ona ploču brzo kao lik iz priče. A-a. Ako Franka ne želi piškiti, obući se, ostati kod kuće dok tata ide u pekaru, obuti sandale, namazati se kremom za sunčanje, ručati, spavati popodne, otuširati se, spremiti igračke, ne naginjati se kroz prozor, dodati vlažne maramice, sići s bratove knjigice, dati ruku u šetnji, ne istrčavati pred aute na cesti, ne skakati neprestano, vratiti bratu igračkicu, pogotovo - ako Franka ne želi izaći iz mora, onda će biti po Frankinom ili će mama i tata počupati kosu pokušavajući ju izmanipulirati što tiše i u što kraćem roku, da bi izbjegli osuđujuće poglede civiliziranog svijeta. Ma, navikli smo mi i na te poglede, nisu nam bitni, ali bitno nam je prkosno dijete naučiti da ne može sve dobiti kad i kako želi, ali ponestalo nam snage, glasa, strpljenja. Kod kuće se još nekako i dogovorimo, imamo određene metode i tehnike, ali na moru sve dječje i nedječje obrnute i neobrnute psihologije padaju u..., pa, vodu. Morska sol kao da joj da supermoć - maksimalni otpor roditeljima. Svaka banalna situacija pretvorila se ovog ljetovanja u horor i nema dana u kojem nismo razmatrali prijevremeni odlazak kući.


Jasno mi je, ljubomorna je na brata i željna je nježnosti, ali ljubavlju obasipati nekoga tko je u svojoj najgoroj manifestaciji ponekad se čini nemogućom misijom. Samo jedan lijep dan, daj mi, Bože, molila sam se danima, da ne odemo kući kao najveći luzeri, bez ijedne uspomene lišene stresa. I bi Bog dobar. 









Jučer smo dan započeli gunđanjem, jer nebo je odlučilo poremetiti nam sve planove. E, nećeš, razbojniče. Zgrabili smo ručnike, kupaće kostime, rezervne kupaće kostime, gaćice, rezervne gaćice, odjeću, marelice, banane, kašice, grickalice, zlu ne trebalo, pelene, pelene za more, kremu za guzu, kremu za sunčanje, tristo vlažnih maramica, sunčane naočale x 2, narukavce za plivanje, sve papuče za more, 3 ležaljke, knjigice, lopatice, kantice i još stotinu drangulija, idemo na plažu, makar i sjekire padale. Kupali smo se pet minuta, pa smo, nakon što smo Franku doslovno izvukli iz mora, sjeli u bistro i ručali. Skoro hranu nisam trpala u sebe kao da sutra ne postoji, i skoro me uopće nije bilo sram moje djece. Franka jest cijelo vrijeme hodala oko stola pa jela pomfrit klečeći na stolici (opomenula sam ju samo pedeset puta), ali jela je! Smazali smo i ručak i desert i bili sretni, dok je kiša pljuštala, a cijela plaža se gurala u bistro u potrazi za zaklonom. Ostatak dana sunce se igralo na nebu s oblacima, pa smo odlučili s djecom otići u obližnji Novigrad. Grad je predivan, uređen, šaren, bogat zelenilom, i u svemu smo uspjeli uživati usprkos tome što je Franka silom htjela na mokri tobogan, dok su munje parale nebo. Pojeli smo i pizzu i u zadnji tren pobjegli kući od kiše, ili smo barem tako mislili. Putem se na nas spustio pljusak, nebo se zacrnilo, a mi smo trčali s djecom od auta do stana, smijući se jer je Juraj dahtao kao što dahće dok ulazi u hladno more, a Franka narikovala jer joj je majica sa slikom psića u ophodnji bila potpuno mokra.


Nismo mi bili strpljiviji, niti je Franka bila poslušnija, ali uspjeli smo dan preživjeti bez živčanih slomova, sam Bog zna kako. Kad smo to najmanje očekivali, uspjeli smo uživati u svojoj djeci, i jedno u drugome. Danas ćemo se spakirati i sutra krenuti via Osijek, i zaboravit ćemo sve suze i muke, sjećajući se samo Jurjevog prvog rođendana, dana u kojem smo obiteljski podijelili banana split, vidjeli puno kišobrana i pokisli do gaća.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...