Ti nisi središte ovog svijeta, ali netko drugi je garant uvjeren da jest

Prošli tjedan prijateljica i ja uz kavu, i dječju galamu, razmjenjujemo preporuke za čitanje, kao naše mame recepte ne tako davno, i udavim ja ženu s knjigom koju čitam. Tako mi je dobra da možda napišem još koji post na blogu o njoj, reknem ja njoj. Pričala bih ja o njoj svima koji mi dođu na kavu, no, to ne bi bilo pristojno, jer nisam ja središte svijeta i malo koga zanima što ja čitam, je li?

A još uvijek čitam Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima. Ova japanska knjiga utemeljena na mudrosti austrijskog filozofa Alfreda Adlera osvojila me svojom jednostavnošću! U drugoj polovici knjige, složenoj po principu razgovora filozofa i mladića koji raspravljaju o potrazi za srećom, filozof ustraje na teoriji da je izvor svih problema u međuljudskim odnosima, naglašavajući da problem nastaje kad ljudi zadiru jedni drugima u zadaće. Ukratko, ja živim za sebe, moja je zadaća ta i ta i ne bih se tebi trebao prilagođavati ni za živu glavu! Naime, filozof tvrdi da se prilagođavamo drugima zbog želje da nas vole, pohvale, prihvate, a da takav način života izvire iz egocentričnosti te da je čovjek zaista slobodan samo ako ga netko ne voli. Zvuči logično, zvuči inspirativno, no, kako u svakodnevnom svijetu drugome reći "Ne!" i staviti sebe na prvo mjesto te na miru, izvršavajući svoje svoje zadatke, pridonositi zajednici kojoj želiš pripadati?

"Kada čovjek traži priznanje drugih i brine se samo o tome kako će mu drugi suditi, na kraju živi tuđe živote."

"Što neka osoba misli o meni i voli li me ili ne... To je zadaća te osobe, ne moja!"

"Ako čovjek živi tako da ispunjava tuđa očekivanja i povjerava svoj život drugima, to je način življenja u kojem laže sam sebi, ali i ljudima oko sebe."

Teška srca stavila sam sat na ruku (nakon što sam ga pola sata tražila po stanu, jer vrijeme stoji na rodiljnom dopustu), obukla hlače na crtu (jer je općepoznato da se žena momentalno pretvori u ozbiljnu poslovnu ženu ako obuče hlače sa crtom), ostavila svoje pačiće s bakom (jer vrtićka godina još nije službeno počela) i danas se vratila u stvarnost - na posao, i to nakon 15 mjeseci. Količina informacija o dinamici posla, funkcioniranja grada, ljudima i njihovoj gramzljivosti, šokirala me. Real world sucks. Kao šlag na torti, osoba koja mi je nadređena, čim me vidjela, u ruke mi je tutnula posao na kojem doslovno piše njezino ime. Hm, ta osoba definitivno ne živi priželjkujući tuđa priznanja, ali kako se postaviti u ovoj situaciji? You can't win, dragi moj Adler. Lako i tebi i Bučevićki baljezgati, ali ljudi žive s ljudima, dobrim ljudima, i zločestim, i sebičnim, i velikodušnim, i ljubaznim, i bezobraznim, i nema tu recepta za suživot u kojem bi svi bili sretni. Ovaj život je kaos, mora se što se mora, ponekad te posao neće ispuniti, ponekad se ni prijatelji neće ponašati kako ti želiš (i to je OK, jer ti ne živiš da bi ispunio njihova očekivanja, a ni oni ne žive da bi ispunjavalai tvoja), ponekad jednostavno moraš uživati u svojoj obitelji, moraš delati i pregristi tu jezičinu koju ti mama spominje odmalena, i nadati se da netko gore to sve vidi i da će te se za lijepe riječi i lijepa djela nagraditi u nekom drugom, malo dužem i bitnijem, životu. Bar dok ne dobiješ na lotu i ne skupiš hrabrost ne svidjeti se drugima.