Preskoči na glavni sadržaj

Ti nisi središte ovog svijeta, ali netko drugi je garant uvjeren da jest

Prošli tjedan prijateljica i ja uz kavu, i dječju galamu, razmjenjujemo preporuke za čitanje, kao naše mame recepte ne tako davno, i udavim ja ženu s knjigom koju čitam. Tako mi je dobra da možda napišem još koji post na blogu o njoj, reknem ja njoj. Pričala bih ja o njoj svima koji mi dođu na kavu, no, to ne bi bilo pristojno, jer nisam ja središte svijeta i malo koga zanima što ja čitam, je li?


A još uvijek čitam Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima. Ova japanska knjiga utemeljena na mudrosti austrijskog filozofa Alfreda Adlera osvojila me svojom jednostavnošću! U drugoj polovici knjige, složenoj po principu razgovora filozofa i mladića koji raspravljaju o potrazi za srećom, filozof ustraje na teoriji da je izvor svih problema u međuljudskim odnosima, naglašavajući da problem nastaje kad ljudi zadiru jedni drugima u zadaće. Ukratko, ja živim za sebe, moja je zadaća ta i ta i ne bih se tebi trebao prilagođavati ni za živu glavu! Naime, filozof tvrdi da se prilagođavamo drugima zbog želje da nas vole, pohvale, prihvate, a da takav način života izvire iz egocentričnosti te da je čovjek zaista slobodan samo ako ga netko ne voli. Zvuči logično, zvuči inspirativno, no, kako u svakodnevnom svijetu drugome reći "Ne!" i staviti sebe na prvo mjesto te na miru, izvršavajući svoje svoje zadatke, pridonositi zajednici kojoj želiš pripadati?

"Kada čovjek traži priznanje drugih i brine se samo o tome kako će mu drugi suditi, na kraju živi tuđe živote."

"Što neka osoba misli o meni i voli li me ili ne... To je zadaća te osobe, ne moja!"

"Ako čovjek živi tako da ispunjava tuđa očekivanja i povjerava svoj život drugima, to je način življenja u kojem laže sam sebi, ali i ljudima oko sebe."


Teška srca stavila sam sat na ruku (nakon što sam ga pola sata tražila po stanu, jer vrijeme stoji na rodiljnom dopustu), obukla hlače na crtu (jer je općepoznato da se žena momentalno pretvori u ozbiljnu poslovnu ženu ako obuče hlače sa crtom), ostavila svoje pačiće s bakom (jer vrtićka godina još nije službeno počela) i danas se vratila u stvarnost - na posao, i to nakon 15 mjeseci. Količina informacija o dinamici posla, funkcioniranja grada, ljudima i njihovoj gramzljivosti, šokirala me. Real world sucks. Kao šlag na torti, osoba koja mi je nadređena, čim me vidjela, u ruke mi je tutnula posao na kojem doslovno piše njezino ime. Hm, ta osoba definitivno ne živi priželjkujući tuđa priznanja, ali kako se postaviti u ovoj situaciji? You can't win, dragi moj Adler. Lako i tebi i Bučevićki baljezgati, ali ljudi žive s ljudima, dobrim ljudima, i zločestim, i sebičnim, i velikodušnim, i ljubaznim, i bezobraznim, i nema tu recepta za suživot u kojem bi svi bili sretni. Ovaj život je kaos, mora se što se mora, ponekad te posao neće ispuniti, ponekad se ni prijatelji neće ponašati kako ti želiš (i to je OK, jer ti ne živiš da bi ispunio njihova očekivanja, a ni oni ne žive da bi ispunjavalai tvoja), ponekad jednostavno moraš uživati u svojoj obitelji, moraš delati i pregristi tu jezičinu koju ti mama spominje odmalena, i nadati se da netko gore to sve vidi i da će te se za lijepe riječi i lijepa djela nagraditi u nekom drugom, malo dužem i bitnijem, životu. Bar dok ne dobiješ na lotu i ne skupiš hrabrost ne svidjeti se drugima.

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...