Preskoči na glavni sadržaj

Ti nisi središte ovog svijeta, ali netko drugi je garant uvjeren da jest

Prošli tjedan prijateljica i ja uz kavu, i dječju galamu, razmjenjujemo preporuke za čitanje, kao naše mame recepte ne tako davno, i udavim ja ženu s knjigom koju čitam. Tako mi je dobra da možda napišem još koji post na blogu o njoj, reknem ja njoj. Pričala bih ja o njoj svima koji mi dođu na kavu, no, to ne bi bilo pristojno, jer nisam ja središte svijeta i malo koga zanima što ja čitam, je li?


A još uvijek čitam Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima. Ova japanska knjiga utemeljena na mudrosti austrijskog filozofa Alfreda Adlera osvojila me svojom jednostavnošću! U drugoj polovici knjige, složenoj po principu razgovora filozofa i mladića koji raspravljaju o potrazi za srećom, filozof ustraje na teoriji da je izvor svih problema u međuljudskim odnosima, naglašavajući da problem nastaje kad ljudi zadiru jedni drugima u zadaće. Ukratko, ja živim za sebe, moja je zadaća ta i ta i ne bih se tebi trebao prilagođavati ni za živu glavu! Naime, filozof tvrdi da se prilagođavamo drugima zbog želje da nas vole, pohvale, prihvate, a da takav način života izvire iz egocentričnosti te da je čovjek zaista slobodan samo ako ga netko ne voli. Zvuči logično, zvuči inspirativno, no, kako u svakodnevnom svijetu drugome reći "Ne!" i staviti sebe na prvo mjesto te na miru, izvršavajući svoje svoje zadatke, pridonositi zajednici kojoj želiš pripadati?

"Kada čovjek traži priznanje drugih i brine se samo o tome kako će mu drugi suditi, na kraju živi tuđe živote."

"Što neka osoba misli o meni i voli li me ili ne... To je zadaća te osobe, ne moja!"

"Ako čovjek živi tako da ispunjava tuđa očekivanja i povjerava svoj život drugima, to je način življenja u kojem laže sam sebi, ali i ljudima oko sebe."


Teška srca stavila sam sat na ruku (nakon što sam ga pola sata tražila po stanu, jer vrijeme stoji na rodiljnom dopustu), obukla hlače na crtu (jer je općepoznato da se žena momentalno pretvori u ozbiljnu poslovnu ženu ako obuče hlače sa crtom), ostavila svoje pačiće s bakom (jer vrtićka godina još nije službeno počela) i danas se vratila u stvarnost - na posao, i to nakon 15 mjeseci. Količina informacija o dinamici posla, funkcioniranja grada, ljudima i njihovoj gramzljivosti, šokirala me. Real world sucks. Kao šlag na torti, osoba koja mi je nadređena, čim me vidjela, u ruke mi je tutnula posao na kojem doslovno piše njezino ime. Hm, ta osoba definitivno ne živi priželjkujući tuđa priznanja, ali kako se postaviti u ovoj situaciji? You can't win, dragi moj Adler. Lako i tebi i Bučevićki baljezgati, ali ljudi žive s ljudima, dobrim ljudima, i zločestim, i sebičnim, i velikodušnim, i ljubaznim, i bezobraznim, i nema tu recepta za suživot u kojem bi svi bili sretni. Ovaj život je kaos, mora se što se mora, ponekad te posao neće ispuniti, ponekad se ni prijatelji neće ponašati kako ti želiš (i to je OK, jer ti ne živiš da bi ispunio njihova očekivanja, a ni oni ne žive da bi ispunjavalai tvoja), ponekad jednostavno moraš uživati u svojoj obitelji, moraš delati i pregristi tu jezičinu koju ti mama spominje odmalena, i nadati se da netko gore to sve vidi i da će te se za lijepe riječi i lijepa djela nagraditi u nekom drugom, malo dužem i bitnijem, životu. Bar dok ne dobiješ na lotu i ne skupiš hrabrost ne svidjeti se drugima.

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta