Nisam ja žena od mode. Ne uzbuđuju me sniženja na web shopovima, mrzim čekati na ulazu u Zarinu kabinu za presvlačenje, moji au naturel nokti već su zloglasni, nosim jednu torbu (dok se ne raspadne), ne znam što je tonik ni čemu služi bronzer, ali pobenavim u ljetne dane - oduševljavaju me boje i uzorci ljetnih haljina i bosonoga bezbrižnost sandala! Svakog ljeta ponovno se zaljubim, u šarenilo, u slobodu, u putovanja, u život, a u skladu s raspoloženjem biram i knjige.
Oris - Rachel Cusk
Tekst Rachel Cusk mi se najprije učinio suhoparnim, a u nekom trenutku trebao je postati genijalno pronicljiv, ako je suditi po osvrtima na Goodreadsu. Ukratko, u njemu pripovjedačica, inače Engleskinja, razvedena žena i majka, prepričava susrete s raznim ljudima na svom putu prema Ateni, gdje treba održati tečaj kreativnog pisanja. Nezgodna situacija - čitatelj očekuje od pripovjedača da preuzme glavnu ulogu, ali misteriozna pripovjedačica (i učiteljica budućih pisaca, k tome) nonšalantno se oglušuje o vapaje svojih čitatelja. Ona ustupa svoje mjesto brbljavim strancima koje sreće, a čije monologe čitatelj instinktivno želi preletjeti okom, smatrajući da njihova priča i nije bitna. Nakon trećine teksta, hm, palo mi je napamet - autorica je fest tiha jer nas, kao i svoje učenike, podučava osluškivanju, pa možda i jest svaka riječ bitna.
"Sad shvaća da je u njegovom braku uvijek djelovalo načelo napretka, kupovanjem kuća, imovine, automobila, težnjom višem društvenom položaju, gomilanjem putovanja, širenjem kruga prijatelja, a čak se i rađanje djece doimalo poput nužne postaje na tom ludom putovanju; sad mu je jasno da je, kad se tu više ništa nije moglo ni dodati ni poboljšati, kad više nije bilo ciljeva koje treba postići ili stupnjeva koje treba svladati, putovanje naoko došlo do kraja pa je njega i suprugu spopao silan osjećaj ispraznosti i nekakve bolesti, što je zapravo bio samo osjećaj smirenja nakon života u preveliku pokretu kakav dožive mornari kad nakon preduga boravka na moru stupe na kopno, no njima je oboma značio da više nisu zaljubljeni. Da smo bar tada bili dovoljno pametni da se pomirimo jedno s drugim i krenemo od poštene postavke da smo dvoje ljudi koji nisu zaljubljeni, ali ipak jedno drugomu ne žele zlo; da je tako bilo, rekao je, a oči su mu opet grunule, vjerujem da smo mogli naučiti istinski voljeti jedno drugo i same sebe. No umjesto toga smo uočili novu priliku za napredovanje, vidjeli smo da se otvara novo putovanje, samo što je to ovaj put bilo putovanje kroz razaranje i rat, u čemu smo pak oboje pokazali jednaku energiju i sposobnosti kao uvijek."
Promijenila sam modus operandi i slistila ovu relativno urbanu knjigu u jednom danu (zahvaljujući neverending štrajku državnih službenika o kojima ovisi moj posao), potpuno uživljena u govore ljudi koji iskreno - jer ponekad se lakše razgolititi pred strancem koji nema razloga sumnjati u našu vjerodostojnost - posežu za malim mudrostima i velikim spoznajama, kao da sami sebi moraju neke stvari pojasniti, naglas, prije nego poduzmu korake koji nužno vode ka promjeni. Bilo bi suludo prepričavati njihove verzije dvostranih partnerskih odnosa, zavade i prevare, njihove navike i oslobađanje od ograničenja koje su si nametnuli, ta gotovo su i preintimni da bi se prepričavali, ali recimo da je ovaj eksperiment Rachel Cusk, u kojem sporedni likovi rišu konture pripovjedača, u mom slučaju uspio. Hm, donekle. Jezik Rachel Cusk jest lijep i "Oris" me jest naveo da maštam o svijetu u kojem strancima povjeravamo svoje priče (a da nas ne smatraju luđacima), ali ne vjerujem da ću posegnuti i za "Tranzitom" i "Lovorikama", ostalim dijelovima trilogije.
Photo: Park Petra Krešimira IV u Osijeku
Soba s pogledom - E. M. Forster
Nećete mi vjerovati, ali ja umijem pronaći vezu svakojakih stvari, ljudi i pojava s mojim omiljenim Gilmoreicama. "Soba s pogledom" dugo je na mom to-read popisu, i to samo zato što filmsku adaptaciju Rory i Lorelai gledaju nakon neslavnog putovanja Europom s Emily u petoj sezoni. (Ako niste nikad gledali Gilmoreice, zanemarite baljezganje.)
U ovom klasiku najpoznatijeg člana Bloomsbury grupe (koja je to nesretna grupa ljudi bila!), staromodna gospođica Charlotte Bartlett i njezina mlađa rođakinja, gospođica Lucy Honeychurch, nalaze se na svom proputovanju Italijom. Lucy je naivna mlada djevojka koja se "uvijek nada da će ljudi biti dragi" i da će njezin život uskoro postati više od edvardijanskog popisa stvari koje nisu dolične za mladu damu. Budući da im je signora u firentinskom hotelu dodijelila sobu bez pogleda na Arno (drske li domaćice!), jedan od gostiju, gospodin Emerson, nudi im sobu u kojoj je odsjeo sa svojim sinom Georgeom, jer ženama je pogled bitan, muškarcima not so much.
Photo: Dvorac Pejačević u ViroviticiRazočarao me Forster, iako znalci hvale njegovu tehniku, a romantičari ga sa sjetom spominju. Naime, Lucy se, navodno, svidi melankolični George, ali ostale ga gospođe smatraju neotesancem i hvale sofisticiranog Cecila koji neprestano prosi Lucy. Ljubavni trokut popraćen potragom za slatkim životom u Italiji trebao bi biti tema ovog romana, ali šećera ovdje nema ni u tragovima - tekst je ovo o uštogljenim Britancima koji nastoje ostati uštogljeni. That don't impress me much! Dosadnjikavo je ovo i odveć elegantno djelo neobičnog autora kojem ljubav nije bila suđena i koji je seksualno oslobođenje doživio tek pod stare dane - umro je u kući svog dugogodišnjeg ljubavnika, s rukom njegove supruge u svojoj ruci.
"Non fate guerra al Maggio", promumljao je. "'Ne ratuj sa svibnjem'", bio bi ispravan prijevod.
"Stvar je u tome što smo ratovali s njim. Gledajte." Pokazao je Val d'Arno koji se kroz propupalo drveće vidio daleko ispred njih. "Pedeset milja proljeća i evo stigosmo gore da mu se divimo. Zar mislite da postoji razlika između proljeća u prirodi i proljeća u čovjeku? Ali u tom smjeru idemo, slavimo jedno, a osuđujemo drugo kao nešto neprilično, srameći se što se u jednom i drugom vječno odigrava ista stvar."
Za poduku, ako bude sreće - Becky Chambers
Odrasla sam gledajući "Dosjei X" i šefujući kao Kathryn Janeway, ali nije me zanimao život na drugim planetima, nego ljudski odnosi - zanimalo me hoće li nesretna Scully konačno povjerovati Mulderu i kako se posada Voygera nosi s izoliranošću i tehnologijom budućnosti. Zato, nisam vjerovala da bi mi itko mogao preporučiti knjigu znanstvene fantastike koja bi odgovarala mom senzibilitetu. A onda mi je Ana Jembrek preporučila knjige Becky Chambers! "Za poduku, ako bude sreće" nije roman, nego novela - i to je sve što sam znala prije nego sam ju posudila u gradskoj knjižnici.
Tekst je pismo jedne šljokičave žene, Ariadne O'Neill, inženjerke leta na svemirskoj letjelici iz programa Lawki, koja se više ne sjeća života u kojem nije bilo života u svemiru, koja se budi iz torpora nakon dvadeset i osam godina i obraća se svekolikom pučanstvu na Zemlji, u nadi da će netko odgovoriti na njezine vapaje.
Osim Ariadne, na letjelici se nalazi troje znanstvenika - Chikondi, Jack i Elena - koji istražuju život na drugim planetima. Povratak na Zemlju ključan je dio svake Lawki misije, a njihova je misija katalogiziranje, a ne kolonizacija. No, kako se oprostiti od obitelji znajući da je povratak na Zemlju isplaniran za osamdeset godina? I što ako je vrijeme u svemiru relativniji pojam nego na Zemlji?
Promjene koje tijelo doživljava na glamuroznom međuzvjezdanom putovanju, somaformiranje, OCA-ine klasifikacije, čudnovati organizmi na Mirabilisu, steriliziranje vanjske stjenke spremnika sustavom hladne plazme, TEVA odijela, protokoli na Merianu - u sve sam povjerovala i zaključila da je Becky Chambers nova nada spekulativne fikcije, i to savršeno dozirane spekulativne fikcije. Iako se radnja odvija u svemiru, nije ovo knjiga ni o budućnosti ni o neidentificiranim letećim objektima i bićima - ovo je priča o nama, o mjestu na koje poželimo poći kad se zaželimo spokoja, o vrijednostima koje oblikuju naše odluke, o našim metamorfozama i prilagodbama, o znatiželji i neizvjesnosti. Čitajući je, razmišljala sam o domu (zahvalna). Jednostavan, koncizan, STEM-y i uvjerljiv autoričin stil pisanja možda me nije zarazio sci-fi žanrom, ali sam uvjerena da ću pročitati i ostala djela Becky Chambers.
Photo: Glavni gradski trg u Našicama
"Chikondi je izdahnuo. "Misliš li da imamo pravo biti ovdje?"
"Objasni."
Kimnuo je prema štakorima. "Smetaju nam jer su nam na putu. Ali oni su u svom elementu. Ovo je njihova niša, ne naša."
"Vrste migriraju", rekla sam. "Većina povijesti evolucije može se sažeti na slučajne susrete vrsta koje se nikad prije nisu srele."
"Mi ne migriramo, mi guramo nos u tuđa posla. Nismo tu jer nam treba hrana ili teritorij. Tu smo jer želimo biti. Prevrćemo kamenje jer smo znatiželjni."
"Ti si oduvijek bio tip koji voli prevrtati kamenje."
"Da, i meni se to sviđa. Ali životinjama ispod kamena baš i ne. Recimo da su pod kamenom neki crvi. Crvi mrze sunce. Nanosimo im bol. Je li pošteno prema crvima izazivati im bol samo kako bih saznao nešto više o njima?"
"Ti uvijek vratiš kamen na mjesto. Mi uvijek vratimo kamen na mjesto."
"Još uvijek ih boli prije nego to učinimo. Je li to poštena razmjena, njihova bol za moje znanje?"
"Ako to znanje znači da možemo učiniti nešto dobro za opću populaciju tih hipotetskih crva? Da možemo prilagoditi naše ponašanje kako ubuduće ne bismo ozlijedili ni crve niti ništa drugo u tom ekosustavu? Da, mislim da je to poštena razmjena. Žrtvovati jednog ili par za dobrobit mnogih."
"To se može nazvati žrtvom samo ako je sporazumno. Nitko crve pod kamenom ne pita što oni žele."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)