Ako ste roditelj, dobro znate kraj zvan Mumindol i njegove osebujne stanovnike. Možda znate i da ih je stvorila finsko-švedska književnica Tove Jansson, žena nježne, ali moćne mašte i ruke (osim sto ih je napisala, knjige o Muminima je i ilustrirala), ali sigurno niste znali da je Tove Jansson pisala i knjige za odrasle. "Knjiga o ljetu" jedna je od njih, iako sam je pronašla na dječjem odjelu gradske knjižnice.
Zamislite jutro na otoku na kojem je noć prije kišilo. Stijene su natopljene vlagom, boje su intenzivnije, komadići kore drveta plutaju u vodi, vlati šaša klate se uz obalu, raslinje glasno diše, izmaglica skriva patke gakalice u daljini. Možda biste mogli posegnuti za toplim pokrivačem uz petrolejku, ili za šalicom čaja, i prepustiti se ljetu, koliko god ono nepredvidljivo bilo. Na takvom otoku u Finskom zaljevu borave junakinje "Knjige o ljetu", šestogodišnja Sophia i njezina baka. Ondje je i Sophijin otac, ali on je sporedan lik, ima svog posla. Sophijina majka nije ondje, kako saznajemo na početku, ali čitav lik bake autorica je osmislila po uzoru na svoju osebujnu majku, dok je za lik Sophije poslužila autoričina nećakinja. Iako takvi uzori mogu odati počast vedrim obiteljskim uspomenama, oni uza se neizostavno vežu i osjećaj gubitka.
"Jednom u travnju bio je pun mjesec, a cijelo je more bilo prekriveno ledom. Sophia se probudila i sjetila da su se vratili na otok i da ima vlastiti krevet zato što joj je mama umrla. U peći je još uvijek gorjela vatra čiji je odsjaj palucao po stropu ispod kojeg su se na užetu sušile čizme. Spustila je noge na pod, bio je vrlo hladan, i pogledala kroz prozor."
Napisana prije pedesetak godina, nježna je ovo zbirka od dvadesetak crtica iz života djevojčice koja ljeta (a finska ljeta su duga) provodi u društvu promoćurne bake. Nije me iznenadila informacija da je i "Knjiga o ljetu" povezana s Muminima. Naime, i inspiracija za Mumine potekla je s otoka Klovharuna, na kojem je Tove odrastala i na kojem je tijekom života provodila vrijeme sa svojom partnericom. Bakini i Sophijini rituali, smicalice i razgovori momentalno prirastu k srcu svakog čitatelja. Sophija baku svojim zaključcima ostavlja bez teksta, ona voli oluje (Sophia, svidjelo bi ti se ovo ljeto u Hrvatskoj), stalno skakuće i sve joj je "za poludit'". Zanima je sve o raju, o strahovima, o ljubavi i drugim zbunjujućim pojavama, i čitajući, nisam mogla ne pomisliti na svoju baku, na sva pitanja koja joj nisam stigla postaviti, na sve tišine koje joj nisam ustupila očekujući priču zauzvrat. Voljela bih da se još jednom možemo zamijeniti - da moje osluškivanje oživi djetinje u njoj, a da ja svijet nakratko vidim njezinim očima, očima starice - baš kao što su činile Sophia i njezina baka. Razmišljam o baki samo nakratko. Još uvijek si ne dopuštam misliti o njoj, o praznini koja zjapi u meni. Umjesto toga, svrnem pogled na svoju djecu - na osmogodišnjakinju koja dramatizira nad koricom kruha jer joj se klimaju dva zuba (začudo, ništa joj se ne klima kad je sladoled na meniju) i na petogodišnjaka koji nakon izlaska iz mora slavodobitno zaključi: "Nitko se u moru ne zabavlja kao ja!" (lani je na moru obilazio bolnice i hitne prijeme pa je ovogodišnji entuzijazam nemjerljiv). Mislila sam na knjige o ljetu koje će oni jednog dana ispisati. I bila sam - na trenutak - ispunjena, mirna, sretna.
"Svatko tko živi na otoku ima običaj neprestano pogledom prelaziti preko horizonta. Vidi tad poznate lukove stijena i pomorske oznake koje se oduvijek nalaze na istim mjestima i osnaži ga smirujuća spoznaja da je pogled čist i da je sve kako treba biti."
" - Ima nečeg tako lijepog u činjenici da čovjek proživljava svoje posljednje dane starosti u ljetu koje prolazi. Sve se smiruje oko tebe, sve odlazi svojim putem, ali svi se sretnemo ispred mora u mirnom zalasku sunca."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)