Znate kako to ide. Zgodna ženska, nalarfana i ondulirana, ulazi u ured privatnog detektiva. Koraci joj odjekuju hodnikom zgrade, usred bučnog grada u kojem svaki pravi muškarac igra po vlastitim pravilima, a žene su samo dekoracija. U uredu, sa čašom viskija na stolu, čeka ju privatni detektiv (mantil mu visi na vješalici). Dim cigare obavija ga dok sluša ispovijed gospođice kako li se već zove. Zgodna ženska bome, ali detektiv joj ne vjeruje ni što stane crnog pod nokat. Doduše, ako pljune stotku, odradit će posao, pomisli i naheri šešir preko sumnjičavog nosa. Klasika, zar ne?
Malteški sokol - Dashiell Hammett
Bogart nikad nije bio moj tip detektiva pa "Malteškog sokola" nisam gledala, iako me posao privatnih detektiva uvijek intrigirao. Draži mi je bio Inspektor Škrga iz Ribljeg redarstva, kategorija-za-sebe-Poirot ili srednjoškolka PI, Veronica Mars (po meni, najbolja teen serija svih vremena - i ne sudite ju po filmu!). Odmetnuti od policije, privatni detektivi predstavljali su posebnu vrstu očajnika, ljudi koji za novac otkrivaju najveće tajne društva u kojem žive, što ostavlja trag i na njima, jer su ljudi, za razliku od pajkana. U svijetu Agathe Christie i Conana Arthura Doylea, rođenje detektiva Sama Spadea, lika kojeg je u Hollywoodu utjelovio Bogart, a na papiru iskrojio Dashiell Hammett, postavilo je nova pravila žanra kriminalističkog romana.
"Ne smeta mi razumna količina nezgoda", reče on s umjerenim samozadovoljstvom."
Iako me slučaj nestale zlatne ptice optočene draguljima zainteresirao, najviše pažnje privukao mi je upravo autor koji je po uzoru na svoj lifestyle stvorio lik Sama Spadea, detektiva čiji ortak pogiba na samom početku romana, a koji je spreman tješiti sve udovice svijeta, bar dok ga ne požele obuzdati brakom. Vojnika izgubljene generacije koji je obilato pio s Hemingwayem i Faulknerom, a lijegao s brojnim ženama, pripadnici krimić-klana neće nikada zaboraviti - očito je to i iz pogovora koji je za ovo izdanje napisao Pavao Pavličić. "...Hammett je za povijest američkog krimića - zajedno s Chandlerom - važan onoliko koliko je za razvoj grčke tragedije važan Sofoklo", tvrdi naši akademik. Hammett je krimić podigao na višu razinu - promijenivši društvene krugove iz aristokratskih u šljakerske, zamijenivši teren razuma terenom emocija, izostavljajući rekapitulaciju pa "kraj romana nije nužno istražiteljev trijumf, nego može biti i trenutak njegova poraza, ili bar rezignacije", lijepo zaključuje Pavličić, izrazivši nadu da ćemo i druga Hammettova djela čitati na hrvatskom jeziku (koliko ja znam, do danas, samo "Malteškog sokola" imamo na raspolaganju).
Oštri tekst skrojen od dijaloga, nalik filmskom scenariju, nije stvoren za romantičare kao što sam ja. Volim refleksivne i ranjive likove više nego izvrstan plot twist pa me Sam Spade nije oborio s nogu - iako se čini kao dobar izbor za mokre jesenske dane u kojima se možeš ogrnuti kišnim mantilom.
Blaga je noć - F. S. Fitzgerald
"Većina nas ima svoje omiljeno, herojsko razdoblje života; ovo je bilo Diverovo."
"Htjela bih da me netko voli, kao što su me voljeli momci onda davno, davno, prije nego što sam se razboljela."
Nakon čitanja "Malteškog sokola", Fitzgeraldove složene rečenice su mi bile pravo osvježenje, iako je riječ o dužem romanu umorna koraka. Protagonist romana "Blaga je noć" je Dick Diver, mladi psihijatar, netom demobiliziran, koji se poslije Prvog svjetskog rata ("nije ga ni primirisao") nalazi u Švicarskoj. Posjećuje kolegu koji radi u klinici i u kojoj boravi i djevojka s kojom se neko vrijeme dopisivao (plemenito od njega, zaista), Nicole. Nicoli je dijagnosticirana shizofrenija, sa strahom od muškaraca kao simptomom, ali oni se sprijatelje unatoč tome, nadajući se njezinom oporavku. Kad se sretnu nakon par godina, Dicku se učini da je Nicole "svježa kao rana svibanjska zora i svi su tragovi klinike netragom nestali".
"Ali biti, makar i kratko, uključen u svijet Dicka Divera značilo je osobit doživljaj..."
Zanimljivo, ovaj početak nije jedina verzija romana, iako jest konačna po odabiru autora. Npr., u američkom izdanju prioritet nije glava pod naslovom "Povijest bolesti", nego priča počinje iz perspektive Rosemary Hoyt, dražesne mlade glumice koju dr. i gđa. Diver upoznaju na Francuskoj rivijeri, a koja se očajnički zaljubljuje u Dicka čim vidi njegove crne čipkaste kupaće gaće. Mon dieu! Sodoma i Gomora vrebaju iza ugla, a ja sam, iznenađujuće, tolerantna prema suptilnoj razvratnosti u klasicima - kako to, kako to? S vremenom, shvatila sam da Fitzgeraldove rečenice u meni bude praštajuću sućut, koju osjećam za sve one koji su se, svaki na svoj način, pokušavali nositi sa strahotama koje su doživjeli u Prvom svjetskom ratu.
"- Mora da mi je Ministarstvo rata dalo krivi broj - jecala je ona. - Na tom je grobu drugo ime. Tražim ga od dva sata, a ima toliko mnogo grobova.
- Da sam na vašem mjestu, položio bih vijenac na koji god grob, bez obzira na ime - savjetovao joj je Dick."
U ovom romanu, najviše mi se svidio lik Nicole, smatram ga uvjerljivim (hm, opće je poznato da je Fitzgeraldova supruga Zelda bolovala od shizofrenije, a da joj je on krao zapise iz dnevnika), a posebno je zanimljiv zaljubljeni optimizam kojim ga je Fitzerald ispratio - Nicole je, čini se, nakon niza slomova, doista prizdravila, dovoljno da poželi drugog muškarca, dok on, frajer s velikim potencijalom, tone u mračne kutke svog bića, u društvu alkohola, dakako. Uznemiruje pomisao da se sve u trenutku može okrenuti - iako nas svjetlo može obasjati u najbeznadnijem trenutku, još lakše se možemo izgubiti u noći, tapkati bez cilja, bez obzira koliko blaga noć bila.
I u "Velikom Gatsbyju" lajtmotiv je nevina grozničava beznadnost, ali ovdje je ona došla još više do izražaja, savršeno ocrtavajući atmosferu Keatsove "Ode slavuju" iz koje je posuđen naslov, i ludi život Fitzgeraldovih. Fitzgeraldov tekst nije za svakoga - u njemu se izmjenjuju uzbudljive crtice, lijepe rečenice (draže mi je bilo slušati audioknjigu u izvorniku, nego čitati prijevod) i zamorno dokoličarenje. Ako se ne plašite usporenog ritma, čitajte ovu knjigu u rujnu, onih dana kad iščezava bablje ljeto i nazire se kraj sjaju, bujanju, životu kakav smo poznavali, manje ćete požaliti.
"...ona se okrenula i pogledala ga, znao je da im je od sada njen problem zauvijek zajednički."
Iako se razlikuju po žanru, i "Malteški sokol" i "Blaga je noć" kriju autobiografske krhotine bića svojih autora - nesretnika koji su se borili s demonima poslijeratnog vremena. Osim alkohola, nesretnih brakova i brojnih afera, zajedničko im je i da su radili kao scenaristi u Hollywoodu i da su vrlo rano napisali svoja najpoznatija djela - Hammetta je poslije četrdesete svladala blokada, a Fitzgerald je preminuo u 44. Iako nisu bili popularni za života, a glamurozni život koji su vodili bio je samo fasada, njihova popularnost danas raste - što ne čudi, jer u njihovim djelima je pohranjena njihova strast, pohranjene su njihove borbe i njihovi porazi (a to je uvijek na cijeni).
"Ali kako da čovjek zna što je ekscentrično, a što šašavo?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)