Preskoči na glavni sadržaj

Post za one koji čekaju svoje ljubavno pismo

S ljubavnim pismima oduvijek sam u love-hate odnosu. U drugom razredu, kad je razredni kolega u čestitki u obliku srca izjavio ljubav razrednoj kolegici, otišla sam do stola naše učiteljice Katice u starom Domu JNA u Našicama i rekla joj: „Ivan je Ivni napisao čestitku“, a ona je na to rekla: „Pa što onda? Je l' ti krivo?“ Još pocrvenim kad se tog sjetim. Nisam bila ljubomorna, nije mi se Ivan nikada sviđao – zapravo, ni dan danas nisam sigurna zašto sam imala potrebu tužakati Ivana učiteljici. U četvrtom razredu sam se odvažila i dječaku koji mi je bio tajna simpatija napisala pismo za Valentinovo, tj. napisala ga je moja mama čiji rukopis je trebao poslužiti kao diverzija (još se sjećam napisane rime). Nikad mu nisam rekla da sam to bila ja, i iako se pričalo da ga čuva na dnu ladice u kojoj drži mikroskop, dok su se druge njegove obožavateljice pitale čije je to pisamce sačuvao, ja sam se pitala: „Zašto meni nitko nikada nije poslao ljubavno pismo?“ S vremenom sam odustala od čekanja, uvjerila se da nisam dostojna velikih romantičnih gesti, sve dok se u prvom razredu srednje škole nisam zatekla u školskom odboru koji je bio zadužen za razvrstavanje pisama koje su učenici tjednima kriomice bacali u valentinovski sandučić. Tog sam Valentinova i bila nečija cura, ali nisam imala velika očekivanja, znajući da je moj boyfriend prekul da bi pisao pisma ili curi poklonio ružu pred cijelom školom. Zato, nažvrljala sam mu: „Sretno Valentinovo!“ na komadić papira i spakirala "čestitku" u improvizaciju od koverte. Međutim, prilikom razvrstavanja pisama, na jednom je pisalo moje ime. Otvorila sam ga (uz moralnu podršku prijateljice Mirele) i ostala zatečena - u čestitki na kojoj su bila naslikana srdašca i medvjedići moj mi je dečko izjavio ljubav. Moja prva prava valentinovska čestitka, wow! Rasplakala sam se, najprije od ganuća, a onda od panike i srama jer sam mu uputila šugavu čestitku pa smo se Mirela i ja bacile na traženje moje sramote koju smo ceremonijalno bacile u smeće – da bi mog dečka sljedeće jutro dočekala nova, brižno odabrana, lijepa čestitka kakvu i zaslužuje. 

Mislim da mu to nikad nisam rekla iako je on, puno godina nakon toga, postao moj muž.


U godinama koje su uslijedile napisala sam svom mužu milijun ljubavnih pisama, a on ih je sve sačuvao u velikoj kutiji na dnu ormara s kaputima (hm, ja sam sačuvala ono sa srcima i medvjedićima). Bez obzira što nije vičan pisanju, tog me Valentinova  počeo iznenađivati i poučavati ljubavi - ako je imaš, daj ju, bez uvjeta, bez caka, bez proračuna. Jer u ljubavi moraš biti hrabar, moraš dati all in, bez obzira tko gleda, ponekad i bez obzira hoće li ti se vratiti.

Kad vidim sve te čestitke i pisama, čini mi se sasvim logičnim da sam postala opsjednuta serijalom „Dečki koje sam voljela“ spisateljice Jenny Han. Nedavno smo u jednom danu muž i ja pogledali oba nastavka filmske adaptacije romana (muž dijeli moj teen rom com addiction), a ja sam morala posuditi u knjižnici i treći nastavak, "Uvijek i zauvijek, Lara Jean", da vidim što se dogodilo s Larom Jean – djevojkom koja je napisala pet ljubavnih pisama dečkima u koje je tijekom odrastanja bila zaljubljena, a koja su se, neplanirano, našla u njihovim rukama. 

Za one koji ne znaju, Lara Jean šesnaestogodišnjakinja je koja ima korejske korijene, i koja, nakon mamine smrti, živi s ocem ginekologom i dvije sestre, starijom Margot i mlađom Kitty. Lara Jean voli sanjariti da joj je život kao u filmovima Johna Hughesa, voli vintage haljine i ponosi se time što je iz kuće Hufflepuff. Poprilično je zaljubljiva, a pisma simpatijama skriva u kutiji za šešire u ormaru. Jednog dana, ne njenom krivnjom, pisma su pročitana i petorica frajera saznaju za osjećaje Lare Jean, a među njima je čak i dečko njene sestre Margot. Kako će Lara Jean preživjeti otkrivanje i hoće li joj itko uzvratiti osjećaje, osnovni je zaplet prvog dijela ove trilogije.



Možda je za današnje klince Lara Jean prenevina, možda je potpuno neshvaćena i nerealna, ali ja sam se baš uživila u lik djevojke koja subotom uvečer radije peče kolače nego partija (da sam bar bila takva djevojka!). Za razliku od Lare Jean, ja sam se rukama i nogama borila da bih izašla u subotu navečer s prijateljima, iako sam se jedina u društvu u 1 sat u noći pretvarala u bundevu. Bila sam dobra cura, kao i sve Hufflepuffice, uostalom. Ova me knjiga podsjetila na te lude dane intenzivne teen ljubavi, na djevojku koja sam bila, koja sam htjela biti. Dani tako brzo prolaze i neizbježno, što smo stariji, život shvaćamo preozbiljno. Jedino što nas može zaštititi od briga i stresa su ljudi koji su nas znali u mlađim verzijama, zaista u to svim srcem vjerujem. Lijepo je imati i zrela prijateljstva, dapače, ali sretan si ako uza se imaš nekoga tko zna koja ti je omiljena Spajsica, kako si slomio ruku, koliko ti je trebalo da naučiš čitati, da naučiš tablicu množenja ili voziti bicikl, otkud tvoja ljubav prema filmovima, zašto voliš Heatha Ledgera, koju si profesoricu u srednjoj znao rasplakati, koja je bila tvoja uloga u razredu, zašto si upisao baš taj fakultet, zašto ne piješ votku, sve stvari kojima se ponosiš i kojih se sramiš, što si sve doživio da bi danas bio gdje jesi i da bi bio ovo što jesi. Volim te svoje ljude, volim što smo odrasli zajedno, što možemo biti svoji, blesirati se i ne folirati, jer svojim ljudima ne možeš muljati, oni te znaju. 

Volim te svoje ljude, ali najviše volim tog svog čovjeka - svog boyfrienda, svog muža. Onog koji me još uvijek umije iznenaditi, onog od kojeg još toliko toga mogu naučiti, onog koji zna što ću reći u svakoj situaciji, koji zna moje fore i asocijacije, onog uz kojeg ću se uvijek osjećati živom, mladom. Sretnica sam. John Hughes nije mi ni do koljena.

Zato, kad vam djeca malo porastu, nastojte ne omalovažavati njihove ljubavne drame, i one su njihova škola, dajte im na važnosti. Štoviše, uzmite u ruke koji young adult roman i hrabro uronite u svijet mladosti i ludosti. Nema na čemu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Dani ponosa i predrasuda

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni . Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo " Opatiju Northanger ". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen. Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koj...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...