Preskoči na glavni sadržaj

Post za one koji čekaju svoje ljubavno pismo

S ljubavnim pismima oduvijek sam u love-hate odnosu. U drugom razredu, kad je razredni kolega u čestitki u obliku srca izjavio ljubav razrednoj kolegici, otišla sam do stola naše učiteljice Katice u starom Domu JNA u Našicama i rekla joj: „Ivan je Ivni napisao čestitku“, a ona je na to rekla: „Pa što onda? Je l' ti krivo?“ Još pocrvenim kad se tog sjetim. Nisam bila ljubomorna, nije mi se Ivan nikada sviđao – zapravo, ni dan danas nisam sigurna zašto sam imala potrebu tužakati Ivana učiteljici. U četvrtom razredu sam se odvažila i dječaku koji mi je bio tajna simpatija napisala pismo za Valentinovo, tj. napisala ga je moja mama čiji rukopis je trebao poslužiti kao diverzija (još se sjećam napisane rime). Nikad mu nisam rekla da sam to bila ja, i iako se pričalo da ga čuva na dnu ladice u kojoj drži mikroskop, dok su se druge njegove obožavateljice pitale čije je to pisamce sačuvao, ja sam se pitala: „Zašto meni nitko nikada nije poslao ljubavno pismo?“ S vremenom sam odustala od čekanja, uvjerila se da nisam dostojna velikih romantičnih gesti, sve dok se u prvom razredu srednje škole nisam zatekla u školskom odboru koji je bio zadužen za razvrstavanje pisama koje su učenici tjednima kriomice bacali u valentinovski sandučić. Tog sam Valentinova i bila nečija cura, ali nisam imala velika očekivanja, znajući da je moj boyfriend prekul da bi pisao pisma ili curi poklonio ružu pred cijelom školom. Zato, nažvrljala sam mu: „Sretno Valentinovo!“ na komadić papira i spakirala "čestitku" u improvizaciju od koverte. Međutim, prilikom razvrstavanja pisama, na jednom je pisalo moje ime. Otvorila sam ga (uz moralnu podršku prijateljice Mirele) i ostala zatečena - u čestitki na kojoj su bila naslikana srdašca i medvjedići moj mi je dečko izjavio ljubav. Moja prva prava valentinovska čestitka, wow! Rasplakala sam se, najprije od ganuća, a onda od panike i srama jer sam mu uputila šugavu čestitku pa smo se Mirela i ja bacile na traženje moje sramote koju smo ceremonijalno bacile u smeće – da bi mog dečka sljedeće jutro dočekala nova, brižno odabrana, lijepa čestitka kakvu i zaslužuje. 

Mislim da mu to nikad nisam rekla iako je on, puno godina nakon toga, postao moj muž.


U godinama koje su uslijedile napisala sam svom mužu milijun ljubavnih pisama, a on ih je sve sačuvao u velikoj kutiji na dnu ormara s kaputima (hm, ja sam sačuvala ono sa srcima i medvjedićima). Bez obzira što nije vičan pisanju, tog me Valentinova  počeo iznenađivati i poučavati ljubavi - ako je imaš, daj ju, bez uvjeta, bez caka, bez proračuna. Jer u ljubavi moraš biti hrabar, moraš dati all in, bez obzira tko gleda, ponekad i bez obzira hoće li ti se vratiti.

Kad vidim sve te čestitke i pisama, čini mi se sasvim logičnim da sam postala opsjednuta serijalom „Dečki koje sam voljela“ spisateljice Jenny Han. Nedavno smo u jednom danu muž i ja pogledali oba nastavka filmske adaptacije romana (muž dijeli moj teen rom com addiction), a ja sam morala posuditi u knjižnici i treći nastavak, "Uvijek i zauvijek, Lara Jean", da vidim što se dogodilo s Larom Jean – djevojkom koja je napisala pet ljubavnih pisama dečkima u koje je tijekom odrastanja bila zaljubljena, a koja su se, neplanirano, našla u njihovim rukama. 

Za one koji ne znaju, Lara Jean šesnaestogodišnjakinja je koja ima korejske korijene, i koja, nakon mamine smrti, živi s ocem ginekologom i dvije sestre, starijom Margot i mlađom Kitty. Lara Jean voli sanjariti da joj je život kao u filmovima Johna Hughesa, voli vintage haljine i ponosi se time što je iz kuće Hufflepuff. Poprilično je zaljubljiva, a pisma simpatijama skriva u kutiji za šešire u ormaru. Jednog dana, ne njenom krivnjom, pisma su pročitana i petorica frajera saznaju za osjećaje Lare Jean, a među njima je čak i dečko njene sestre Margot. Kako će Lara Jean preživjeti otkrivanje i hoće li joj itko uzvratiti osjećaje, osnovni je zaplet prvog dijela ove trilogije.



Možda je za današnje klince Lara Jean prenevina, možda je potpuno neshvaćena i nerealna, ali ja sam se baš uživila u lik djevojke koja subotom uvečer radije peče kolače nego partija (da sam bar bila takva djevojka!). Za razliku od Lare Jean, ja sam se rukama i nogama borila da bih izašla u subotu navečer s prijateljima, iako sam se jedina u društvu u 1 sat u noći pretvarala u bundevu. Bila sam dobra cura, kao i sve Hufflepuffice, uostalom. Ova me knjiga podsjetila na te lude dane intenzivne teen ljubavi, na djevojku koja sam bila, koja sam htjela biti. Dani tako brzo prolaze i neizbježno, što smo stariji, život shvaćamo preozbiljno. Jedino što nas može zaštititi od briga i stresa su ljudi koji su nas znali u mlađim verzijama, zaista u to svim srcem vjerujem. Lijepo je imati i zrela prijateljstva, dapače, ali sretan si ako uza se imaš nekoga tko zna koja ti je omiljena Spajsica, kako si slomio ruku, koliko ti je trebalo da naučiš čitati, da naučiš tablicu množenja ili voziti bicikl, otkud tvoja ljubav prema filmovima, zašto voliš Heatha Ledgera, koju si profesoricu u srednjoj znao rasplakati, koja je bila tvoja uloga u razredu, zašto si upisao baš taj fakultet, zašto ne piješ votku, sve stvari kojima se ponosiš i kojih se sramiš, što si sve doživio da bi danas bio gdje jesi i da bi bio ovo što jesi. Volim te svoje ljude, volim što smo odrasli zajedno, što možemo biti svoji, blesirati se i ne folirati, jer svojim ljudima ne možeš muljati, oni te znaju. 

Volim te svoje ljude, ali najviše volim tog svog čovjeka - svog boyfrienda, svog muža. Onog koji me još uvijek umije iznenaditi, onog od kojeg još toliko toga mogu naučiti, onog koji zna što ću reći u svakoj situaciji, koji zna moje fore i asocijacije, onog uz kojeg ću se uvijek osjećati živom, mladom. Sretnica sam. John Hughes nije mi ni do koljena.

Zato, kad vam djeca malo porastu, nastojte ne omalovažavati njihove ljubavne drame, i one su njihova škola, dajte im na važnosti. Štoviše, uzmite u ruke koji young adult roman i hrabro uronite u svijet mladosti i ludosti. Nema na čemu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...