Nedavno sam sanjala da vozim kamion. Volan mu je bio nezgrapno velik i jedva sam ga držala u rukama, a cestom sam vrludala kao da je čitav pothvat izvan mojih izvedbenih mogućnosti, kao da bih se trebala držati svog bicikla. Takve stvari sanjam kad se u mom životu događaju big things, potentially life changing things, a ja nemam vremena uopće zauzeti stav o njima. Želim li uopće promjenu u svom životu ili je trebam željeti kao prirodan slijed u životu jedne tridesetineštogodišnjakinje? Štošta sam ja, ali nisam fan mijena, ja sam cura za rutinu - što dosadnija bila svakodnevica, ja sam sretnija - ali taj čudni volan još uvijek ne puštam iz ruku.
Bježeći od kamiona, prošlog sam tjedna na pauzu odlazila s knjigom Doba nevinosti pod rukom - izbor je to mog book cluba za rujanski sastanak, prvi nakon ljetne stanke. Iako sam gledala Scorsesejev film (djeca devedesetih znaju da u njemu glumi creme de la creme Hollywooda devedesetih), nisam bila svjesna kompleksnosti likova Edith Wharton, niti njezine istančane sposobnosti da suptilno izrekne više od onog što se neiskusnom čitatelju na prvu čini. Glavni lik romana mladi je kicoš Newland Archer koji je netom zaručen za socialite damu May Welland, uzdanicu bogate obitelji Mingott, jedne od onih oko kojih se vrti društveni život New Yorka oko 1870. godine. U svijetu u kojem su svi Van der Netko i Nešto, imaju vile na Petoj aveniji i ladanjske kuće u Newportu, u svijetu u kojem su obredi i Pravila Ukusa važniji od tolerancije i autentičnosti, kojima se New York danas toliko ponosi, u svijetu u kojem pristojni muškarci kriju prošlost, a žene ju ne smiju ni imati, Edith Wharton, i sama pripadnica visokog društva i Gilded Age Manhattana, na ljupki način prikazala je neizbježan niz događaja koji će se dogoditi čovjeku koji dopusti da mu lažni moral i tuđa očekivanja kroje život. May i Archer uživaju u neostvarenoj ljubavi, romantičnim obećanjima i dokolici sve dok se u njihovom životu ne pojavi Mayina rođakinja, grofica Ellen Olenska, woman of questionable morals (opet sam pretjerala s gledanjem starih epizoda Gilmoreica). Grofica je u postupku razvoda od super bogatog supruga i ajme, cijeli je New York osupnut njezinim skandaloznim ponašanjem. "Živjela je u atmosferi tako nabijenoj dramom da je njezina vlastita sklonost da je izazove očito prošla nezapaženo." Očito jest, jer mladi je Newland Archer postao opsjednut ekscentričnom (ne'š ti ekscentričnosti!) groficom, a ona se pravila grbavom (ta njihova igra riječi vrlo je zahtjevna metoda zavođenja, čini mi se). A May? Što će ona reći na to? I što će reći New York, grad koji ne spava, niti oprašta, saznajte u ovom, pa, pomalo seksi američkom klasiku!
"Duša ga zaboli, jer je vidio da govori sve ono što se od mlada čovjeka u njegovoj situaciji i očekuje da kaže, a ona mu daje odgovore kojima su je podučili nagon i tradicija - čak dotle da ga nazove originalnim."
Pročitala sam biografiju Edith Wharton i iznimno me se dojmila (napisala je roman s jedanaest godina pa joj je rođena mater zabranila čitanje romana - i eto zašto su se žene početkom 20. stoljeća silom htjele udati!). Uvijek cijenim ljude koji posjeduju vještinu izlaska iz vlastite kože, koji umiju svoj život pogledati iz neke drukčije perspektive, jer način na koji opisujemo i prepričavamo svoj život važan je za naše preživljavanje, i govori o našoj inteligenciji. Mudra i ironična Whartonica svoje likove ne idealizira, oni su ljudi od krvi i mesa koji se pokoravaju besmislenim društvenim manirima kojima su mjesto ustupili nauštrb svojih osjećaja - čak i njeno ismijavanje upper class društva odaje da se radi o jednoj dami. Ipak, biti rob takvog društva nije nimalo lako pa ne čudi što se njeni likovi s vremenom pobune protiv takvog lifestylea. Hoće li Newland, koji drži da žene trebaju biti slobodne, ali kojemu smeta pretjerana finoća njegove mlade supruge, imati dovoljno hrabrosti pokazati svoje pravo lice damama pristiglima s Mayflowera? Hoće li izabrati konvencionalni život s May ili divlju vezu s Elenom?
"Nije bio siguran da se želi ponovno sresti s groficom Olenskom; ali, otkad ju je gledao sa staze iznad zaljeva, želio je, nerazborito i neopisivo, vidjeti mjesto gdje ona živi i pratiti kretanje njezina zamišljena lika kao što je gledao onaj stvarni u sjenici. Ta želja pratila ga je i danju i noću, bila mu je neprestana i nedorečena žudnja kao u bolesnika kad se odjednom zaželi jela i pića koja je nekad kušao i odavno zaboravio. Iza same žudnje ništa nije mogao vidjeti, niti sebi predočiti do čega bi ga mogla dovesti, jer nije bio svjestan bilo kakve želje da govori s Madame Olenskom ili da joj čuje glas. Jednostavno je osjećao da, kad bi mogao ponijeti sliku mjesta na tlu kojim ona kroči, te neba i mora oko njega, onda bi mu se preostali svijet mogao učiniti manje praznim."
Roman je objavljen prije stotinu godina, za njega je Whartonica dobila i Pulitzera, a, iako govori o suvremenicima same autorice i o kraju 19. stoljeća, u trenutku objave smatran je povijesnim romanom - u tolikoj mjeri je Prvi svjetski rat izmijenio prioritete i način života Newyourčana, kako je to objasnila Elif Batuman u eseju u New York Timesu. Slažem se s njom - dobre priče dobivaju novi značaj tijekom vremena, a čini se da je tragični događaji - ratovi, pa možda i pandemije (tko zna!) - uvijek dodatno istaknu. Tako i zbog Doba nevinosti čitatelji i danas preispituju svoje ponašanje, nastojeći razlikovati ono što se mora od onog što srce uistinu želi. Jer, ako to znaš, dopušteno je, ako ne i poželjno, hrabro se baciti na glavu i slijediti svoje snove, makar do njih morali stići kamionom. Naravno, uvijek imajući na umu da bit života nije grčevito držanje volana, nego uživanje u putovanju.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)