Preskoči na glavni sadržaj

Vlastita soba u Zagrebu

Budila sam se cijelu noć. Pokušala sam okriviti zagrebačku buku sa ceste, vlagu u zraku i madrac koji je, zapravo, udobniji od onog mog doma, ali bilo je jasno da sam -nervozna. Ujutro sam skuhala kavu (uvijek je nosim sa sobom), pokajala se zbog čipsa kojeg sam živčana pojela dan prije (ne čips za odrasle, nego onaj za djecu, kojeg su djeca dobila ga rođendan, a ja ga (samoj sebi) sakrila u ormar), sjela na kauč stopalom ispod guze, otpila gutljaj i pomislila - danas bi mogao biti prvi dan ostatka mog života.



U misli su mi pohrlili svi događaji, sav trud uložen u ovo čime se bavim - pravo. Od gledanja Zakona u Los Angelesu i Ally McBeal (pogrešan način za izbor zanimanja, definitivno), štrebanja i sekiracije na studiju, godine nezaposlenosti, pa sve do Šibenika koji mi je dao šansu (a dala sam je i ja njemu, ali nije išlo), i osječkog suda na kojem se osjećam kao kod kuće. Posljednjih petnaest godina učim o pravu (a ipak, o toliko toga još nemam pojma). Nije da sam se mučila kao što su se žene nekoć mučile, nije da sam doživljavala šikaniranje i diskriminaciju, ali nije mi sve dano na pladnju, sve sam sama zaradila, i na sve sam strpljivo morala čekati. Nisam nikad bila najbolja ni u čemu (niti vjerujem da je isključivo to put do sreće), moji roditelji fakultet nisu niti upisali, samu sam sebe neprestano morala motivirati - i, kad bolje razmislim, mislim da sam ponosna na sebe. There, I said it (tj. napisah, jer slabija sam s razgovorima).

"Mogu vam samo ponuditi mišljenje o nečemu malo važnom - želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu; a to mišljenje, kao što ćete i same vidjeti, veliki problem prave prirode žene i prave prirode književnosti ostavlja i dalje neriješenim. Izbjegla sam zadaći da dođem do zaključka o tim dvama pitanjima - žene i književnost ostaju, što se mene tiče, neriješeni problemi. No, kako bih se iskupila, učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pokažem kako sam stigla do tog mišljenja o sobi i novcu. U vašoj ću prisutnosti što slobodnije i potpunije razviti tijek misli koje su me dovele do takvog mišljenja. Ogolim li ideje, predrasude koje stoje iza ove tvrdnje, možda ćete ustvrditi da one imaju nekih posljedica po žene i nekih po književnost. U svakom slučaju, kad je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna - a svako pitanje o spolu to jest - ne možemo se nadati da ćemo reći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo. Možemo samo svojem slušateljstvu pružiti priliku da stvori vlastite zaključke prateći ograničenja, predrasude, način razmišljanja svojstven onome ili onoj koja govori. U književnosti je vjerojatno sadržano više istine negoli u činjenicama."


 
Uzela sam u ruke Vlastitu sobu Virginije Woolf (jer, za razgovor za posao se ustaneš tri i pol sata ranije, pa stigneš), koju sam kupila na ljetnoj rasprodaji Centra za ženske studije, i utopila (hm, nespretan izbor riječi, kad govorimo o Virginiji) se u njenim rečenicama. Bila je baš posebna, ta Virginia, mozak bez premca, ženski mozak. Volim tu njenu struju misli, uvijek me odnese na neka mjesta o kojima inače niti ne razmišljam. Volim što se nikad nije opterećivala drugima, pisala je kako je ona željela pisati (a danas je ikona modernizma i feminizma), voljela je koga je htjela (povijest pamti da je bila u sretnom braku, ali i u sretnoj aferi s pjesnikinjom Vitom Sackville-West), živjela je kako je željela živjeti - kad čitam njena djela, obuzme me ta sloboda (ograničenja mentalne bolesti u knjigama ne nalazim ni u tragovima), zarazna je - mogla bih učiniti što god poželim. 



Pisala je o ženama u književnosti, priznajući da joj je prihod bio važniji od prava glasa, čudeći se drskosti muškaraca koji su unatoč dominaciji bili bijesni, spominjujući se ljudske budalaste taštine i besmislenog okrivljavanja velike skupine ljudi za išta ("Asurdno je kriviti neki stalež ili spol u cjelini. Velike skupine ljudi nikad nisu odgovorne za ono što čine.") - njena su djela manifest ženskih slabosti i ženske snage.

"Život je za oba spola - pa ih pogledah dok su se probijali kroz gužvu - težak, naporan, stalna borba. Iziskuje divovsku hrabrost i snagu. Više od svega, možda, budući da smo bića iluzije, iziskuje samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo poput djetešca u kolijevci. A kako možemo najbrže postići tu neobjašnjivu, a tako dragocjenu vrlinu? Uvjerenjem da su drugi manje vrijedni od nas. Uvjerenjem da posjedujemo neku prirođenu nadmoć - bilo to bogatstvo, status, pravilan nos ili djedov portret s potpisom Romneya - jer nema kraja ganutljivim lukavstvima ljudske mašte - nad drugim ljudima."



Obukla sam košulju i crno odijelo (inače se nikad tako ne odijevam), obula salonke (inače ih nikada ne obuvam), pokušala nariktati šiške (kasnije ću shvatiti da sam duže nariktavala šiške nego li je razgovor trajao), kratko se pogledala u ogledalo (Virginia ih je izbjegavala) i pomislila - ispod sve te vanjštine koja može zavarati čovjeka da pomisli da se radi o ozbiljnoj gospođi krije se samo djevojka, ne stručnjak, ne netko tko puca od samopouzdanja, nitko poseban, samo djevojka (u mojoj glavi meni je vječno 23 godine) koja je sretna ovdje gdje jest, i koja će naći način da bude sretna gdje god ju struja života odnese.

"Kako bismo stekli osjećaj da pisac svoje iskustvo prenosi u svoj njegovoj punini, cjelina duha mora se posve otkriti. Mora steći slobodu, mora naći mir. Nijedan kotač ne smije zaškripati, nijedno svjetlo žmirnuti. Zavjese se moraju navući. Kad je iskustvo zaokruženo, mišljah, pisac mora odahnuti i pustiti duh da u mraku slavi svoje vjenčanje."


 
P.S. Ovaj sam tekst napisala jutro prije razgovora za posao koji, kako sada znam, nisam dobila - napisala sam ga kao znak pomirdbe - Neka bude volja Tvoja. Iako sam se samo na kratko ponadala da će taj četvrtak biti početak ostatka mog života, zaboljelo me. No, nije to ništa što malo ugly cryja u autu i Ikeine karamele ne mogu riješiti (kad nam je pukla guma na autu na autocesti, naglo sam se sabrala). Božji planovi za nas veći su od naših željica, tako se kaže, tako i vjerujem. OK, tako ću se bar truditi vjerovati. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...