Preskoči na glavni sadržaj

Vlastita soba u Zagrebu

Budila sam se cijelu noć. Pokušala sam okriviti zagrebačku buku sa ceste, vlagu u zraku i madrac koji je, zapravo, udobniji od onog mog doma, ali bilo je jasno da sam -nervozna. Ujutro sam skuhala kavu (uvijek je nosim sa sobom), pokajala se zbog čipsa kojeg sam živčana pojela dan prije (ne čips za odrasle, nego onaj za djecu, kojeg su djeca dobila ga rođendan, a ja ga (samoj sebi) sakrila u ormar), sjela na kauč stopalom ispod guze, otpila gutljaj i pomislila - danas bi mogao biti prvi dan ostatka mog života.



U misli su mi pohrlili svi događaji, sav trud uložen u ovo čime se bavim - pravo. Od gledanja Zakona u Los Angelesu i Ally McBeal (pogrešan način za izbor zanimanja, definitivno), štrebanja i sekiracije na studiju, godine nezaposlenosti, pa sve do Šibenika koji mi je dao šansu (a dala sam je i ja njemu, ali nije išlo), i osječkog suda na kojem se osjećam kao kod kuće. Posljednjih petnaest godina učim o pravu (a ipak, o toliko toga još nemam pojma). Nije da sam se mučila kao što su se žene nekoć mučile, nije da sam doživljavala šikaniranje i diskriminaciju, ali nije mi sve dano na pladnju, sve sam sama zaradila, i na sve sam strpljivo morala čekati. Nisam nikad bila najbolja ni u čemu (niti vjerujem da je isključivo to put do sreće), moji roditelji fakultet nisu niti upisali, samu sam sebe neprestano morala motivirati - i, kad bolje razmislim, mislim da sam ponosna na sebe. There, I said it (tj. napisah, jer slabija sam s razgovorima).

"Mogu vam samo ponuditi mišljenje o nečemu malo važnom - želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu; a to mišljenje, kao što ćete i same vidjeti, veliki problem prave prirode žene i prave prirode književnosti ostavlja i dalje neriješenim. Izbjegla sam zadaći da dođem do zaključka o tim dvama pitanjima - žene i književnost ostaju, što se mene tiče, neriješeni problemi. No, kako bih se iskupila, učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pokažem kako sam stigla do tog mišljenja o sobi i novcu. U vašoj ću prisutnosti što slobodnije i potpunije razviti tijek misli koje su me dovele do takvog mišljenja. Ogolim li ideje, predrasude koje stoje iza ove tvrdnje, možda ćete ustvrditi da one imaju nekih posljedica po žene i nekih po književnost. U svakom slučaju, kad je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna - a svako pitanje o spolu to jest - ne možemo se nadati da ćemo reći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo. Možemo samo svojem slušateljstvu pružiti priliku da stvori vlastite zaključke prateći ograničenja, predrasude, način razmišljanja svojstven onome ili onoj koja govori. U književnosti je vjerojatno sadržano više istine negoli u činjenicama."


 
Uzela sam u ruke Vlastitu sobu Virginije Woolf (jer, za razgovor za posao se ustaneš tri i pol sata ranije, pa stigneš), koju sam kupila na ljetnoj rasprodaji Centra za ženske studije, i utopila (hm, nespretan izbor riječi, kad govorimo o Virginiji) se u njenim rečenicama. Bila je baš posebna, ta Virginia, mozak bez premca, ženski mozak. Volim tu njenu struju misli, uvijek me odnese na neka mjesta o kojima inače niti ne razmišljam. Volim što se nikad nije opterećivala drugima, pisala je kako je ona željela pisati (a danas je ikona modernizma i feminizma), voljela je koga je htjela (povijest pamti da je bila u sretnom braku, ali i u sretnoj aferi s pjesnikinjom Vitom Sackville-West), živjela je kako je željela živjeti - kad čitam njena djela, obuzme me ta sloboda (ograničenja mentalne bolesti u knjigama ne nalazim ni u tragovima), zarazna je - mogla bih učiniti što god poželim. 



Pisala je o ženama u književnosti, priznajući da joj je prihod bio važniji od prava glasa, čudeći se drskosti muškaraca koji su unatoč dominaciji bili bijesni, spominjujući se ljudske budalaste taštine i besmislenog okrivljavanja velike skupine ljudi za išta ("Asurdno je kriviti neki stalež ili spol u cjelini. Velike skupine ljudi nikad nisu odgovorne za ono što čine.") - njena su djela manifest ženskih slabosti i ženske snage.

"Život je za oba spola - pa ih pogledah dok su se probijali kroz gužvu - težak, naporan, stalna borba. Iziskuje divovsku hrabrost i snagu. Više od svega, možda, budući da smo bića iluzije, iziskuje samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo poput djetešca u kolijevci. A kako možemo najbrže postići tu neobjašnjivu, a tako dragocjenu vrlinu? Uvjerenjem da su drugi manje vrijedni od nas. Uvjerenjem da posjedujemo neku prirođenu nadmoć - bilo to bogatstvo, status, pravilan nos ili djedov portret s potpisom Romneya - jer nema kraja ganutljivim lukavstvima ljudske mašte - nad drugim ljudima."



Obukla sam košulju i crno odijelo (inače se nikad tako ne odijevam), obula salonke (inače ih nikada ne obuvam), pokušala nariktati šiške (kasnije ću shvatiti da sam duže nariktavala šiške nego li je razgovor trajao), kratko se pogledala u ogledalo (Virginia ih je izbjegavala) i pomislila - ispod sve te vanjštine koja može zavarati čovjeka da pomisli da se radi o ozbiljnoj gospođi krije se samo djevojka, ne stručnjak, ne netko tko puca od samopouzdanja, nitko poseban, samo djevojka (u mojoj glavi meni je vječno 23 godine) koja je sretna ovdje gdje jest, i koja će naći način da bude sretna gdje god ju struja života odnese.

"Kako bismo stekli osjećaj da pisac svoje iskustvo prenosi u svoj njegovoj punini, cjelina duha mora se posve otkriti. Mora steći slobodu, mora naći mir. Nijedan kotač ne smije zaškripati, nijedno svjetlo žmirnuti. Zavjese se moraju navući. Kad je iskustvo zaokruženo, mišljah, pisac mora odahnuti i pustiti duh da u mraku slavi svoje vjenčanje."


 
P.S. Ovaj sam tekst napisala jutro prije razgovora za posao koji, kako sada znam, nisam dobila - napisala sam ga kao znak pomirdbe - Neka bude volja Tvoja. Iako sam se samo na kratko ponadala da će taj četvrtak biti početak ostatka mog života, zaboljelo me. No, nije to ništa što malo ugly cryja u autu i Ikeine karamele ne mogu riješiti (kad nam je pukla guma na autu na autocesti, naglo sam se sabrala). Božji planovi za nas veći su od naših željica, tako se kaže, tako i vjerujem. OK, tako ću se bar truditi vjerovati. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

La furija me ofurila

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

"Evelyn Waugh was a man"

"Nemamo ovu, ali imamo neke druge od te Evelyn", rekao je knjižničar. "Hm, a htjela sam baš tu...", uvrnula sam nosom i propustila priliku da poput kakve osječke Charlotte iz kultnog Coppolinog "Lost in Translation" kažem: " Evelyn Waugh was a man. " Naposljetku sam ipak izašla iz knjižnice s "tom drugom knjigom" - slavnim djelom Evelyna Waugha, "Povratkom u Brideshead", od kojeg valjda valja početi, prije nego uzmem u ruke "The Loved one", izraubanu knjigu koju mi je sestra donijela iz Londona skupa s britanskim biscuitsima (strogo sam joj zabranila kupovinu novih novcatih knjiga i poželjela knjiški suvenir koji je dirao neki anonimni Englez).  Za "Brideshead Revisited" prvi sam put čula u Gilmoreicama, u epizodi 16, sezone 6., naslovljenoj " Bridesmaids Revisited ". U toj epizodi, Logan dovodi Rory na sestrino vjenčanje, gdje na scenu stupaju visoko društvo i familija Huntzberger i all hell br...