Preskoči na glavni sadržaj

Vlastita soba u Zagrebu

Budila sam se cijelu noć. Pokušala sam okriviti zagrebačku buku sa ceste, vlagu u zraku i madrac koji je, zapravo, udobniji od onog mog doma, ali bilo je jasno da sam -nervozna. Ujutro sam skuhala kavu (uvijek je nosim sa sobom), pokajala se zbog čipsa kojeg sam živčana pojela dan prije (ne čips za odrasle, nego onaj za djecu, kojeg su djeca dobila ga rođendan, a ja ga (samoj sebi) sakrila u ormar), sjela na kauč stopalom ispod guze, otpila gutljaj i pomislila - danas bi mogao biti prvi dan ostatka mog života.



U misli su mi pohrlili svi događaji, sav trud uložen u ovo čime se bavim - pravo. Od gledanja Zakona u Los Angelesu i Ally McBeal (pogrešan način za izbor zanimanja, definitivno), štrebanja i sekiracije na studiju, godine nezaposlenosti, pa sve do Šibenika koji mi je dao šansu (a dala sam je i ja njemu, ali nije išlo), i osječkog suda na kojem se osjećam kao kod kuće. Posljednjih petnaest godina učim o pravu (a ipak, o toliko toga još nemam pojma). Nije da sam se mučila kao što su se žene nekoć mučile, nije da sam doživljavala šikaniranje i diskriminaciju, ali nije mi sve dano na pladnju, sve sam sama zaradila, i na sve sam strpljivo morala čekati. Nisam nikad bila najbolja ni u čemu (niti vjerujem da je isključivo to put do sreće), moji roditelji fakultet nisu niti upisali, samu sam sebe neprestano morala motivirati - i, kad bolje razmislim, mislim da sam ponosna na sebe. There, I said it (tj. napisah, jer slabija sam s razgovorima).

"Mogu vam samo ponuditi mišljenje o nečemu malo važnom - želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu; a to mišljenje, kao što ćete i same vidjeti, veliki problem prave prirode žene i prave prirode književnosti ostavlja i dalje neriješenim. Izbjegla sam zadaći da dođem do zaključka o tim dvama pitanjima - žene i književnost ostaju, što se mene tiče, neriješeni problemi. No, kako bih se iskupila, učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pokažem kako sam stigla do tog mišljenja o sobi i novcu. U vašoj ću prisutnosti što slobodnije i potpunije razviti tijek misli koje su me dovele do takvog mišljenja. Ogolim li ideje, predrasude koje stoje iza ove tvrdnje, možda ćete ustvrditi da one imaju nekih posljedica po žene i nekih po književnost. U svakom slučaju, kad je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna - a svako pitanje o spolu to jest - ne možemo se nadati da ćemo reći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo. Možemo samo svojem slušateljstvu pružiti priliku da stvori vlastite zaključke prateći ograničenja, predrasude, način razmišljanja svojstven onome ili onoj koja govori. U književnosti je vjerojatno sadržano više istine negoli u činjenicama."


 
Uzela sam u ruke Vlastitu sobu Virginije Woolf (jer, za razgovor za posao se ustaneš tri i pol sata ranije, pa stigneš), koju sam kupila na ljetnoj rasprodaji Centra za ženske studije, i utopila (hm, nespretan izbor riječi, kad govorimo o Virginiji) se u njenim rečenicama. Bila je baš posebna, ta Virginia, mozak bez premca, ženski mozak. Volim tu njenu struju misli, uvijek me odnese na neka mjesta o kojima inače niti ne razmišljam. Volim što se nikad nije opterećivala drugima, pisala je kako je ona željela pisati (a danas je ikona modernizma i feminizma), voljela je koga je htjela (povijest pamti da je bila u sretnom braku, ali i u sretnoj aferi s pjesnikinjom Vitom Sackville-West), živjela je kako je željela živjeti - kad čitam njena djela, obuzme me ta sloboda (ograničenja mentalne bolesti u knjigama ne nalazim ni u tragovima), zarazna je - mogla bih učiniti što god poželim. 



Pisala je o ženama u književnosti, priznajući da joj je prihod bio važniji od prava glasa, čudeći se drskosti muškaraca koji su unatoč dominaciji bili bijesni, spominjujući se ljudske budalaste taštine i besmislenog okrivljavanja velike skupine ljudi za išta ("Asurdno je kriviti neki stalež ili spol u cjelini. Velike skupine ljudi nikad nisu odgovorne za ono što čine.") - njena su djela manifest ženskih slabosti i ženske snage.

"Život je za oba spola - pa ih pogledah dok su se probijali kroz gužvu - težak, naporan, stalna borba. Iziskuje divovsku hrabrost i snagu. Više od svega, možda, budući da smo bića iluzije, iziskuje samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo poput djetešca u kolijevci. A kako možemo najbrže postići tu neobjašnjivu, a tako dragocjenu vrlinu? Uvjerenjem da su drugi manje vrijedni od nas. Uvjerenjem da posjedujemo neku prirođenu nadmoć - bilo to bogatstvo, status, pravilan nos ili djedov portret s potpisom Romneya - jer nema kraja ganutljivim lukavstvima ljudske mašte - nad drugim ljudima."



Obukla sam košulju i crno odijelo (inače se nikad tako ne odijevam), obula salonke (inače ih nikada ne obuvam), pokušala nariktati šiške (kasnije ću shvatiti da sam duže nariktavala šiške nego li je razgovor trajao), kratko se pogledala u ogledalo (Virginia ih je izbjegavala) i pomislila - ispod sve te vanjštine koja može zavarati čovjeka da pomisli da se radi o ozbiljnoj gospođi krije se samo djevojka, ne stručnjak, ne netko tko puca od samopouzdanja, nitko poseban, samo djevojka (u mojoj glavi meni je vječno 23 godine) koja je sretna ovdje gdje jest, i koja će naći način da bude sretna gdje god ju struja života odnese.

"Kako bismo stekli osjećaj da pisac svoje iskustvo prenosi u svoj njegovoj punini, cjelina duha mora se posve otkriti. Mora steći slobodu, mora naći mir. Nijedan kotač ne smije zaškripati, nijedno svjetlo žmirnuti. Zavjese se moraju navući. Kad je iskustvo zaokruženo, mišljah, pisac mora odahnuti i pustiti duh da u mraku slavi svoje vjenčanje."


 
P.S. Ovaj sam tekst napisala jutro prije razgovora za posao koji, kako sada znam, nisam dobila - napisala sam ga kao znak pomirdbe - Neka bude volja Tvoja. Iako sam se samo na kratko ponadala da će taj četvrtak biti početak ostatka mog života, zaboljelo me. No, nije to ništa što malo ugly cryja u autu i Ikeine karamele ne mogu riješiti (kad nam je pukla guma na autu na autocesti, naglo sam se sabrala). Božji planovi za nas veći su od naših željica, tako se kaže, tako i vjerujem. OK, tako ću se bar truditi vjerovati. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...