Kao vrapci živ živ živ

"Mislim da neću pozvati Paulu na rođendan", rekla mi je moja uskoro-šestogodišnja kćer.

"Zašto?" pitala sam. Do nedavno, nakon što bi Paula izbivala iz vrtića, znala je reći: "Mama, pogodi tko mi je danas došao! Paula!"

"Zato što Paula priča dok teta čita priču, i trči po sobi dok se spremamo za spavanje, a to se ne smije, Iris je rekla", odgovorila mi je.

Paula je djevojčica iz njezine grupe koja ima asistenticu u vrtiću. Šutjela sam. Nisam znala što bih joj rekla. 

"Voli li se Paula igrati s tobom? Je li dobra prema tebi? Je li dobra prema drugima?" pitala sam, a ona je kimnula glavom.

"To je bitnije od brbljanja dok teta čita priču. Ako je ona dobra prema tebi, i ti trebaš biti dobra prema njoj" , rekla sam, nadajući se da neće prepoznati majčinsku improvizaciju, i da neće pitati kakva onda treba biti prema onima koji prema njoj nisu dobri.

Gledam je dok drži svog malog brata za ruku. Dok tepa mački kao novorođenčetu. Njezine zeleno-plave oči bistrije su od svakog neba i od svakog mora. Zašto imam osjećaj da će ih godine zamutiti, da je to neizbježno, i da ću i ja snositi dio krivnje?

"Rijetko zastanem ispred ogledala", priznaje protagonistica novog romana Ivane Šojat, svestrane Osječanke kojoj dugujemo najbolje od kazališta i od književnosti u Hrvata, i čitatelj je već unutra - u glavi osmašice koja ne vjeruje majci kad joj kaže da je lijepa, ali vjeruje razrednoj nasilnici kad ju proglasi klempavom. Lucija je djevojčica koja radije čita lektiru, nego se druži s vršnjacima, bar otkad se čopor popularnih razrednih kolega okomio na nju i druge štrebere. Hoće li se Lucija i njezini prijatelji pokoravati nasilnicima, ili će im se usprotiviti?

"Knjige su stvarnost", odgovaram joj samouvjereno. Ne lažem. Knjige su doista stvarnost. Sve što je u knjigama, negdje se već dogodilo. Ružica mi se smiješi. "Možda", kaže. "Sigurno", kažem joj."

Iako uspješna književnica, Ivana Šojat novo je ime u svijetu knjiga za mlade. Upravo je za roman "Zmajevi koji ne lete" nagrađena „Ptičicom“ u sklopu Nagrade Grigor Vitez za 2020. po izboru Dječjeg žirija, a proslavila je novom knjigom u izdanju kuće Ljevak. Iako je "Zmajevi koji ne lete" za nijansu moćnija od "Oblak čvoraka", Ivana Šojat uspijeva svakim svojim djelom dokazati da i najmanji od nas mogu poletjeti. Vješto izbjegavajući odrediti mjesto i vrijeme radnje, jer vršnjačko nasilje poput pošasti hara svijetom, Ivana Šojat ohrabruje nesigurnu Luciju, potiče ju na pobunu, na razgovor s roditeljima. Obitelj joj je sigurna luka, uz mamu i tatu osjeća da se "preko nje prelijeva svjetlosni val sreće". Ipak, odbija priznati im da je žrtva, da nije jedina, da su društvene mreže poligon za iživljavanje djeci kao što su Sanda i Zrinka. Odbija im reći da je zaglavila u svijetu u kojem se druge ocjenjuje prema izgledu, statusu, primanjima, imidžu. Jer je dopustila zlo, jer ga ne može spriječiti. Dok joj otac priča o sitnim pticama koje se udružuju u jata da bi se obranile od grabežljivaca, a mama odbija povjerovati da su ponekad ljudi jednostavno zli, Lucija zamahuje krilima.

"Mislim da su zapravo ljubazni, da je to taj naš ljubazni svijet koji nam ne dopušta da ponekad kažemo nešto ružno o nekome, koji nam ne dopušta da neke proglasimo zlima.

"Možda postoje ljudi koji su jednostavno loši, zli, koje ništa ne može promijeniti", katkad kažem.

"Nemoj tako!" uvijek me utiša mama, koja sve loše u životu pokušava objasniti tako da sve izgladi. Uvijek spominje namrgođene, zlovoljne ljude koje poznajemo, ljude koje je zapravo netko gadno povrijedio ili su doživjeli strašne šokove, pa su se povukli u sebe. "Ponekad je ono što ljudi nazivaju zločestoćom zapravo samo štit ranjenih ljudi.

"Ponekad", priznajem."

Ovo jest knjiga za djecu, ali ove teme nitko od nas nije pošteđen - toleriranje omalovažavanja ne dolazi sa zrelošću. Gledajući društvene mreže, da se zaključiti da nitko od nas nikada zapravo ne odraste, samo glumimo velike ljude, oponašamo njihov govor i geste, postajemo dio začaranog kruga. Možda nam je lakše prepoznati zle namjere od onih časnih. Generaliziramo, ogovaramo, vrijeđamo, kukamo, opravdavamo i osuđujemo. Ponekad smo bijesni, ili nesigurni, ponekad samo umorni, i zaboravljamo da nas gledaju nečije bistre oči, nečije čisto srce. Ovim romanom Ivana Šojat obraća se tim čistim srcima - i ne govori im s visoka. Govori im suosjećajući i nudeći drugu šansu svima koji su ranjeni.

"Mama, mislim da ću ipak pozvati Paulu na rođendan", rekla mi je nakon nekoliko dana. Nasmijala sam se. Riječi doista mijenjaju svijet, a na nama je da odaberemo hoće li se nad naš svijet nadviti crni oblaci ili će se čuti bezbrižni cvrkut sitnih ptica.

"I tuga je dobra", kaže mama s olakšanjem. "Uz tugu učimo razumjeti druge, učimo se razumijevanju. Dobro je što osjećaš tugu dok čitaš neke knjige. To znači da imaš osjećaja, suosjećanja. I razumijevanja."

Napisano za Ziher.hr