Preskoči na glavni sadržaj

Totalni zen jedne mame

- Ali ja uopće ne volim putovati, i nisam luda za morem kao ostatak svijeta..

- Nije važno, djeca će uživati.

- Ali neću doći k sebi još tjednima nakon ljetovanja s turbotrogodišnjakom i glasnom šestogodišnjakinjom...

- Nema veze, bitno je maknuti se malo.

Je li nam zaista toliko bitan taj odmak? Od čega se to odmičemo? Nisu mi nikada bili jasni ljudi koji odlaze na hodočašća u potrazi za Bogom - ta Bog je svuda i u svemu, pa i u tebi, zašto odlaziš u nepoznato da bi Ga pronašao? Valjda sam zato, skupa s kupaćim gaćama, kanticama i grabljicama, spakirala i knjigu Peme Chödrön "Počni tu gdje jesi", prvotno izdanu 1994., a nedavno i u izdanju Mozaik knjige. Naslov je obećavao, a ja sam pomislila da je riječ o lepršavom selfhelpu omanjeg formata - savršenom za godišnji odmor jedne majke. Naime, majke nemaju puno vremena za konkretni odmor, ili čitanje knjiga na plaži (samo sam malkoc gnjevna zbog toga) jer se djeca na ljetovanju bude u 5:45, zahtjevaju sladoled za doručak, ručak i večeru, kupaju se u moru dok ne poplave pa vas sutradan razvesele s povišenom temperaturom, ne žele piškiti u more da im se ne smoči pink kupaći kostim pa svako malo trčite u javni WC, ili, pak, piške gdje god sila pozove. Kradu stvari s tuđih ležaljki, obuzima ih šoping ludilo ("Kupi mi, kupi mi, kupi mi!"), putem do plaže urlaju jer ne žele obuti crocsice, a na plaži imaju tantrum jer ne žele izuti iste te crocsice. Kad se prebijeni s hrpom rekvizita vraćate s plaže dokrajče vas s milijardu pitanja, a uvečer im se ne spava iako su cijeli dan plivali i plakali, dok se mama i tata čeznutljivo pogledavaju. Baš sam blesava, pa ja sam miljama daleko od zena kojem ova knjiga poučava - hvatala sam se za glavu čitajući je pod okriljem noći (nitko nije lud da spava, rekao bi Žera).

"Naša toplina i sjaj uvijek su prisutni. To je ono tko doista jesmo. Samo jedan treptaj oka dijeli nas od potpune budnosti."


Pema Chödrön američka je budistička redovnica, među najistaknutijim svjetskim učenicima Chögyam Trungpe, slavnog učitelja meditacije. Iako je napisala neke od klasika duhovne literature, i znalci ovu knjigu ne preporučuju onima koji ne poznaju budizam, nisam se dala. Ovo je knjiga o buđenju srca, stoji u predgovoru, o učenju tibetanskog učitelja iz 19. stoljeća  koje se sastoji od meditacijske prakse zvane tonglen i lojong učenja s 59 slogana koji pripadaju mahajanskoj školi budizma koja ističe suosjećajnu komunikaciju i odnos prema drugima.

Ja sam priprosta žena - sve što o dharmi znam jest da je Gregova supruga, omiljeni dio knjige "Jedi, moli, voli" Elizabet Gilbert mi je "jedi", a gledajući "Sedam godina u Tibetu" sam zaspala (unatoč Bradu Pittu) - nikad nisam meditirala, ali svidjela mi se premisa lajong učenja koja kaže da već imamo sve što nam je potrebno, i da ne trebamo mijenjati niti grube niti glatke dijelove sebe. Zbog neverending trke za savršenstvom samo propuštamo trenutak u kojem jesmo, sve gledajući kroz prizmu poraza i gubitaka. "Meh, mindfulness je precijenjen, neke trenutke želim propustiti, jer su teški, jer izvlače ono najgore iz mene, Pema." "Svi su trenuci samo san, prolazni, ne treba im pridavati veliku važnost", odgovorila je Pema staloženo.

"Sve misli smatrajte snom", pa ih samo dodirnite i pustite. Kad uvidite da im doista pridajete preveliku važnost, samo to opazite s mnogo blagosti, s mnogo srca. Ništa posebno."

Nismo se Pema i ja složile u svemu. Ona je rekla: "Razvedrite se!", a ja sam tvrdoglavo tvrdila da se ne može sve u životu riješiti can-do-spiritom. Pametnija je popustila pa je u nastavku knjige objasnila da lažno veselje nije ono što smekšava naše srce. Dapače, tibetansko učenje lajong poučava da svaka emocija, svaki događaj i svaki problem mogu biti sjemenke uspostavljanja prijateljskih odnosa sa samim sobom. Ništa nije važno, i sve je važno.


"Svaka gesta iskrenosti i jasnog viđenja samog sebe utjecat će na vaš doživljaj svijeta."

Iako skeptična na samom početku, uhvatila sam se kako zahvaljujući čitanju ove knjige obraćam pažnju na svoj dah - svaka rečenica bila je kao uzdah i izdah, nalik pročišćavanju uma, ega, srca. Prepustila sam se, i povjerovala da ono što nas doista izluđuje posjeduje golemu energiju koju bismo mogli iskoristiti za vježbu strpljenja, za buđenje srca, jer "što više poznajemo sebe, to više shvaćamo druge". 

"Ego je sličan vašoj sobi, sobi s pogledom, s toplinom, mirisima i glazbom koja vam se sviđa. Želite da bude onako kako vi želite samo biste željeli malo mira; željeli biste malo sreće, znate, "samo me pustite na miru!" Ali, što više razmišljate, što više pokušavate postići da vam se život prilagođava, to je jači vaš strah od drugih ljudi i od onog što je izvan vaše sobe. Umjesto da postanete opušteniji, počinjete zatvarati prozorske kapke i vrata. Kad iziđete, to vas iskustvo sve više uznemiruje i sve vam je neugodnije. Postajete osjetljiviji, plašljiviji i skloniji uzrujavanju, više nego ikada. Što više nastojite postići da bude onako kako to želite, to se manje osjećate kao kod kuće."

Nisam stručnjak za bodchittu, bodhisattvu, samadhi i alaye, neću početi meditirati niti se okrenuti budizmu, ali ova me studija ljudske vrste podsjetila da smo svi jednaki. Da nas more gnjev, strah, usamljenosti, da volimo dramatizirati i da smo pod stresom kad nije sve onako kako smo si zacrtali - kojem god narodu pripadali, kojeg god boga štovali. Svi se mi radije prepuštamo samosažaljenju, "nerazboritosti koja se pojavi ujutro i cijeli dan prožme tim osjećajem gnjeva i ljutnje" i okrivljavanju drugih, nego ljubaznosti,  zahvalnosti i vjeri da je svaki dan dobar dan za življenje, i za umiranje. Priznajem, prvi dojam vara - nije ovo lako štivo, ali svakom sam rečenicom ugađala sebi onako kako si majke na godišnjem odmoru s dječicom nemaju priliku ugađati. Listanjem ove knjige malih mudrosti imala sam osjećaj nalik onom kad legneš u more, a valovi ti struje u ušima. Svijet se nakratko utiša i ti osjetiš - tu sam. Nema prošlosti, ni budućnosti - tu sam. A "tu" je odlično mjesto za početak. Čak i ako imaš malu djecu. Posebno ako imaš malu djecu.

"Budite spremni umirati neprestano iznova. Kad dah izađe, neka to bude završetak tog trenutka i rođenje nečeg novog."

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...