Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj Laure D. i dr.

Ja sam vam based on a true story junkie. Volim stvaran život, i stvarne priče. I kao djevojčici najdraža bajka mi je bila Crvenkapica. Bila je sirova, bila je dokaz - shit happens. Shit happens, ali iz priče o lakomislenoj djevojčici crvene kapice mogla sam puno toga naučiti, a učenje na tuđoj koži uvijek je bolje od učenja na vlastitoj. Valjda su me krvave bajke ponukale i da uzmem knjigu "Slučaj Laure D." (asociralo me na Christiane F. i sve druge djevojčice čije tragične priče su bile veće od njihovih prezimena) osječkog naj-liječnika Dražena Gorjanskog.

Dr. Gorjanski, karatist i dragovoljac Domovinskog rata, poznat kao kritičar našeg zdravstvenog sustava, upustio se, nakon pisanja stručnih knjiga, i u pisanje fikcije - ali inspirirane stvarnim događajima. Njegov roman napisan je kao roman upozorenja, da se zlo koje je snašlo Lauru D. nikada ne ponovi.


Laura D. obična je trinaestogodišnjakinja, povučena učenica, ali darovita atletičarka. Kad njezino beživotno tijelo pronađu na dnu zgrade osječkog naselja Sjenjak, oblak beznađa snaći će njezine roditelje koji će si morati priznati da nisu poznavali svoju kćer. Njezina majka i otac žive na različitim adresama, a vezala ih je, kako se čini, samo Laura - njezinim su se uspjesima veselili, a za drugo nisu pitali. Svatko na svoj način, njezina mati i otac upustit će se u istraživanje posljednjih dana svoje kćeri, u nadi da će naučiti živjeti s prazninom koju je ostavila, ali i osvetiti njezinu smrt.


Ova knjiga zbroj je svega što prosječni hrvatski čitatelj prezire - stvarnosti, netrpeljivosti, posttraumatskih fraza, prijetvornosti, alkoholizma, crnila. Ipak, baš prosječni hrvatski čitatelj trebao bi je pročitati, pogotovo ako je roditelj. Odmah. Iz ovih stopa. Trebao bi odložiti knjigu Jojo Moyes i na plaži uroniti u priču o bačenoj radosti života. Nije ova knjiga književni spektakl, neće dr. Gorjanović osvojiti ni Nazora ni Kiklopa, ali ako ijednu lampicu u ijednoj glavi upali, nije napisana uzalud. Kao roditelji imamo veliku odgovornost - brinuti o svojoj djeci, ali ta briga kad tad mora se transformirati u povjerenje. Kad tad moramo pustiti svoju djecu - da sami prijeđu cestu, da sami odu u školu, da se bave onim što njih veseli, da plivaju kroz život (bez šlaufića!) oslanjajući se samo na ono čemu smo ih poučili, i na činjenicu da smo za njih uvijek na raspolaganju. Ova knjiga na bolan način pokazuje što se zbiva s djetetom koje živi u obitelji koja ga ne vidi, koja ne čuje njegovu tišinu. Opterećenost bračnim i životnim problemima razdvojila je Jasnu i Zvonimira, prečesto su svoj ego i svoju muku stavljali ispred svog djeteta. Jesu li obiteljske neprilike Lauru učinile krhkom i primamljivom predatorima? Hoće li si Dominovići ikada moći oprostiti?

Riječ je o drami, krimiću, dokumentarnom romanu neke vrste, vrlo precizno napisanoj knjizi (ne podcjenjujte svoju djecu misleći da je riječ o hardcore uputstvima za preživljavanje u svijetu pedofilije i nasilja) koja progovara o nasilju koje se zbiva na sportskim terenima i u svlačionicama, mjestima koja bi trebala djecu učiti zdravom duhu i zdravom tijelu. Nadahnut pričom o jedanaestogodišnjoj rumunjskoj gimnastičarki koju je trener pretukao nezadovoljan njezinom izvedbom, dr. Gorjanski oživio je djevojčicu koju je društvo iznevjerilo - da podsjeti da nijedan kutak našeg svijeta nije siguran, i da nijedna minuta brige za našu djecu nije potraćena.


Sav prihod od ove knjige ide osječkom Centru za nestalu i zlostavljanu djecu koji već više od deset godina neumorno pruža podršku djeci u nepovoljnim životnim uvjetima i djeluje na području zaštite djece od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja putem interneta, zato budite velikodušni - poklonite ju svojim tinejdžerima, razgovarajte o njoj, i budite oprezni.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...