Ja sam vam based on a true story junkie. Volim stvaran život, i stvarne priče. I kao djevojčici najdraža bajka mi je bila Crvenkapica. Bila je sirova, bila je dokaz - shit happens. Shit happens, ali iz priče o lakomislenoj djevojčici crvene kapice mogla sam puno toga naučiti, a učenje na tuđoj koži uvijek je bolje od učenja na vlastitoj. Valjda su me krvave bajke ponukale i da uzmem knjigu "Slučaj Laure D." (asociralo me na Christiane F. i sve druge djevojčice čije tragične priče su bile veće od njihovih prezimena) osječkog naj-liječnika Dražena Gorjanskog.
Dr. Gorjanski, karatist i dragovoljac Domovinskog rata, poznat kao kritičar našeg zdravstvenog sustava, upustio se, nakon pisanja stručnih knjiga, i u pisanje fikcije - ali inspirirane stvarnim događajima. Njegov roman napisan je kao roman upozorenja, da se zlo koje je snašlo Lauru D. nikada ne ponovi.
Laura D. obična je trinaestogodišnjakinja, povučena učenica, ali darovita atletičarka. Kad njezino beživotno tijelo pronađu na dnu zgrade osječkog naselja Sjenjak, oblak beznađa snaći će njezine roditelje koji će si morati priznati da nisu poznavali svoju kćer. Njezina majka i otac žive na različitim adresama, a vezala ih je, kako se čini, samo Laura - njezinim su se uspjesima veselili, a za drugo nisu pitali. Svatko na svoj način, njezina mati i otac upustit će se u istraživanje posljednjih dana svoje kćeri, u nadi da će naučiti živjeti s prazninom koju je ostavila, ali i osvetiti njezinu smrt.
Ova knjiga zbroj je svega što prosječni hrvatski čitatelj prezire - stvarnosti, netrpeljivosti, posttraumatskih fraza, prijetvornosti, alkoholizma, crnila. Ipak, baš prosječni hrvatski čitatelj trebao bi je pročitati, pogotovo ako je roditelj. Odmah. Iz ovih stopa. Trebao bi odložiti knjigu Jojo Moyes i na plaži uroniti u priču o bačenoj radosti života. Nije ova knjiga književni spektakl, neće dr. Gorjanović osvojiti ni Nazora ni Kiklopa, ali ako ijednu lampicu u ijednoj glavi upali, nije napisana uzalud. Kao roditelji imamo veliku odgovornost - brinuti o svojoj djeci, ali ta briga kad tad mora se transformirati u povjerenje. Kad tad moramo pustiti svoju djecu - da sami prijeđu cestu, da sami odu u školu, da se bave onim što njih veseli, da plivaju kroz život (bez šlaufića!) oslanjajući se samo na ono čemu smo ih poučili, i na činjenicu da smo za njih uvijek na raspolaganju. Ova knjiga na bolan način pokazuje što se zbiva s djetetom koje živi u obitelji koja ga ne vidi, koja ne čuje njegovu tišinu. Opterećenost bračnim i životnim problemima razdvojila je Jasnu i Zvonimira, prečesto su svoj ego i svoju muku stavljali ispred svog djeteta. Jesu li obiteljske neprilike Lauru učinile krhkom i primamljivom predatorima? Hoće li si Dominovići ikada moći oprostiti?
Riječ je o drami, krimiću, dokumentarnom romanu neke vrste, vrlo precizno napisanoj knjizi (ne podcjenjujte svoju djecu misleći da je riječ o hardcore uputstvima za preživljavanje u svijetu pedofilije i nasilja) koja progovara o nasilju koje se zbiva na sportskim terenima i u svlačionicama, mjestima koja bi trebala djecu učiti zdravom duhu i zdravom tijelu. Nadahnut pričom o jedanaestogodišnjoj rumunjskoj gimnastičarki koju je trener pretukao nezadovoljan njezinom izvedbom, dr. Gorjanski oživio je djevojčicu koju je društvo iznevjerilo - da podsjeti da nijedan kutak našeg svijeta nije siguran, i da nijedna minuta brige za našu djecu nije potraćena.
Sav prihod od ove knjige ide osječkom Centru za nestalu i zlostavljanu djecu koji već više od deset godina neumorno pruža podršku djeci u nepovoljnim životnim uvjetima i djeluje na području zaštite djece od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja putem interneta, zato budite velikodušni - poklonite ju svojim tinejdžerima, razgovarajte o njoj, i budite oprezni.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)