Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj Laure D. i dr.

Ja sam vam based on a true story junkie. Volim stvaran život, i stvarne priče. I kao djevojčici najdraža bajka mi je bila Crvenkapica. Bila je sirova, bila je dokaz - shit happens. Shit happens, ali iz priče o lakomislenoj djevojčici crvene kapice mogla sam puno toga naučiti, a učenje na tuđoj koži uvijek je bolje od učenja na vlastitoj. Valjda su me krvave bajke ponukale i da uzmem knjigu "Slučaj Laure D." (asociralo me na Christiane F. i sve druge djevojčice čije tragične priče su bile veće od njihovih prezimena) osječkog naj-liječnika Dražena Gorjanskog.

Dr. Gorjanski, karatist i dragovoljac Domovinskog rata, poznat kao kritičar našeg zdravstvenog sustava, upustio se, nakon pisanja stručnih knjiga, i u pisanje fikcije - ali inspirirane stvarnim događajima. Njegov roman napisan je kao roman upozorenja, da se zlo koje je snašlo Lauru D. nikada ne ponovi.


Laura D. obična je trinaestogodišnjakinja, povučena učenica, ali darovita atletičarka. Kad njezino beživotno tijelo pronađu na dnu zgrade osječkog naselja Sjenjak, oblak beznađa snaći će njezine roditelje koji će si morati priznati da nisu poznavali svoju kćer. Njezina majka i otac žive na različitim adresama, a vezala ih je, kako se čini, samo Laura - njezinim su se uspjesima veselili, a za drugo nisu pitali. Svatko na svoj način, njezina mati i otac upustit će se u istraživanje posljednjih dana svoje kćeri, u nadi da će naučiti živjeti s prazninom koju je ostavila, ali i osvetiti njezinu smrt.


Ova knjiga zbroj je svega što prosječni hrvatski čitatelj prezire - stvarnosti, netrpeljivosti, posttraumatskih fraza, prijetvornosti, alkoholizma, crnila. Ipak, baš prosječni hrvatski čitatelj trebao bi je pročitati, pogotovo ako je roditelj. Odmah. Iz ovih stopa. Trebao bi odložiti knjigu Jojo Moyes i na plaži uroniti u priču o bačenoj radosti života. Nije ova knjiga književni spektakl, neće dr. Gorjanović osvojiti ni Nazora ni Kiklopa, ali ako ijednu lampicu u ijednoj glavi upali, nije napisana uzalud. Kao roditelji imamo veliku odgovornost - brinuti o svojoj djeci, ali ta briga kad tad mora se transformirati u povjerenje. Kad tad moramo pustiti svoju djecu - da sami prijeđu cestu, da sami odu u školu, da se bave onim što njih veseli, da plivaju kroz život (bez šlaufića!) oslanjajući se samo na ono čemu smo ih poučili, i na činjenicu da smo za njih uvijek na raspolaganju. Ova knjiga na bolan način pokazuje što se zbiva s djetetom koje živi u obitelji koja ga ne vidi, koja ne čuje njegovu tišinu. Opterećenost bračnim i životnim problemima razdvojila je Jasnu i Zvonimira, prečesto su svoj ego i svoju muku stavljali ispred svog djeteta. Jesu li obiteljske neprilike Lauru učinile krhkom i primamljivom predatorima? Hoće li si Dominovići ikada moći oprostiti?

Riječ je o drami, krimiću, dokumentarnom romanu neke vrste, vrlo precizno napisanoj knjizi (ne podcjenjujte svoju djecu misleći da je riječ o hardcore uputstvima za preživljavanje u svijetu pedofilije i nasilja) koja progovara o nasilju koje se zbiva na sportskim terenima i u svlačionicama, mjestima koja bi trebala djecu učiti zdravom duhu i zdravom tijelu. Nadahnut pričom o jedanaestogodišnjoj rumunjskoj gimnastičarki koju je trener pretukao nezadovoljan njezinom izvedbom, dr. Gorjanski oživio je djevojčicu koju je društvo iznevjerilo - da podsjeti da nijedan kutak našeg svijeta nije siguran, i da nijedna minuta brige za našu djecu nije potraćena.


Sav prihod od ove knjige ide osječkom Centru za nestalu i zlostavljanu djecu koji već više od deset godina neumorno pruža podršku djeci u nepovoljnim životnim uvjetima i djeluje na području zaštite djece od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja putem interneta, zato budite velikodušni - poklonite ju svojim tinejdžerima, razgovarajte o njoj, i budite oprezni.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...