Preskoči na glavni sadržaj

Ljubav na otoku

Imala sam namjeru na more ponijeti knjigu Jenny Colgan, Julie Caplin, Inne Moore, ili Marilene Dužman, stvarno jesam, ali sam se ušavši u knjižnicu instinktivno zaputila prema policama s natpisom "Hrvatska književnost" i ugledala naslovnicu s plavim vratima. Nisam netko tko pada na lijepe naslovnice (u slatkaste knjige Colganice i Caplinice nikako da zavirim, npr.), ali ova me podsjetila na jedna vrata s kojih se boja davno ogulila, vrata kraj Crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, ispred kojih smo se fotografirali onog ljeta kad smo planirali vjenčanje. Bilo je to najljepše ljeto u mom životu - mislila sam tada - puno nježnosti i snova o budućnosti. Imala sam plavu ljetnu haljinu, a on je bio preplanuo, smijali smo se, ali ne izvještačenim osmijesima koje ljudi pripreme u blizini fotografa, nego iskrenima, onima od kojih te zabole obrazi. Imali smo sve.

Uvijek me vožnja Tijatom opuštala. Vikendom bih znala ponijeti ručnik i knjigu i zaputiti se na neki od šibenskih otoka, ili bar na Jadriju, koja jest na kopnu, ali do koje se moglo doći i brodom. Ta kratka plovidba bila je dovoljna da me teleportira u neku drugu dimenziju, u željenu izolaciju, daleko od buke svijeta. Jer život na otoku je drugačiji, vrijeme tamo sporije teče, i ništa se loše ne može dogoditi. "Hoćemo li se u penziji preseliti na otok?", znam ga pitati - ja, žena koja se mršti na sam spomen mora, žena koju plaše morske dubine.


Nisam pogriješila s knjigom "Ljubav" Marine Šur Puhlovski, ekscentrične gospođe koja je do 37. godine imala napisanih devet knjiga, a nijednu objavljenu. Željela sam čitati o ljubavi, a ova knjiga je the knjiga o ljubavi - onoj koja zaustavlja svijet, koja tinja između Josipa, morskog galeba, i Sofije, furešte iz Zagreba. Nije riječ o nezreloj i brzopletnoj ljubavi - kad su se upoznali, Josip je imao 44 godine, a Sofija 43, ali "još su bili mladi."

"Za lijepih dana Josip i Sofija vole sjediti uz prozor, promatrati mreškanje mora između dva kopna...Ljuljanje barki... Glasan prolazak mještana... Gniježdenje ptica u udubinama kamena i ispod crjepova, vrabaca i golubova kroz sva godišnja doba, od proljeća do jeseni lastavica..."

Sada su u otočkoj kućici Josipovih predaka, društvo im prave kredenci, komode, svetačke slike, ormari i zrcala kraj kojih se se nekoć vrzmale Josipova majka Lea ("kojoj se nesreća njezine zaove prema njezinoj činila ništavna") i njezina zaova Ida, uvijek nadmećući za mjesto gazdarice u kući.


Josip "nikom ne pripada kao kući i precima, čak ni njoj, Sofiji", iako iza sebe ima i propali brak. Sofija, pak, nakon dva nesretna braka, konačno nekome potpuno pripada - Josip je ljubav njezina života, nimalo polovična ljubav, kao u onom francuskom filmu kojeg je davno gledala.

"Nikad ni jedno zrcalo - a ogledala se u njih bezbroj - nije Sofiju prikazivalo u privlačnijem obliku od zrcala u Josipovoj spavaćoj sobi..."

Iako drugačija i stvarna, njihova ljubav nailazila je na brojne kušnje. Početni ljubavni ushit prekinut je Domovinskim ratom, za vrijeme kojeg Sofija živi u Zagrebu, a Josip u Beogradu. I dok život biva "pohranjen za život nakon rata, poput zimnice u smočnici", Sofija mahnito Josipu piše pisma. Detaljno i očajnički, pokušava se nositi sa usamljenošću u braku i čežnjom za Josipom - hoće li se ponovno susresti ili će joj ostati samo uspomene?


Rečenice ovog romana s mirisom soli nalik su dragom kamenju posutom po prtenom putu kroz šumu života. Čitatelj njome hodi i svaki svjetlucavi kamenčić poželi uzeti u ruku, prisvojiti. No, ipak ih ostavlja ondje gdje pripadaju, da pokažu put, da podsjete na stvari koje život čine nestvarno lijepim. Marina Šur Puhlovski osebujna je pripovjedačica koja je Sofiju oživjela u nekoliko svojih romana i dokazala da ne bi baš svatko trebao pisati romane - ne umije svatko kratkim poglavljima i nepretencioznim rečenicama od svakodnevnog života jednog običnog para napraviti veliku romantičnu priču.


Prebrzo mi je ova plava knjiga iscurila kroz prste. Uspjela sam čak smetnuti s uma da je riječ o svojevrsnom mediteranskom spin off-u "Mostova okruga Madison" (ništa me ne nasekira kao "Mostovi okruga Madison"), i maštala. O danima na otoku, o planovima za budućnost, o čudesnom životu kojeg sad živimo ("koji put je i dosadan"). Možda je postao glasan i kaotičan, možda smo se i mi promijenili, ali ovakve knjige, more i stare fotografije sjete nas na ljubavni zanos koji se osjeti jednom u životu. Sigurna sam, fotografije će nas sjetiti jednog dana i na ovo ljeto - kad je on dobio nekoliko sijedih, kad se meni kosa kovrčala, kad je Juraj za sobom vukao torbicu punu autića i svaki dan jeo sladoled od bombončića, a Franka se napokon popiškila u more i sve obavijestila o tome ("Mama! Pogodi što! Prvi put sam piškila u more!") - a mi ćemo pomisliti da nismo ni bili svjesni koliko nam je bilo lijepo.

" - Začudno je - čudi se - kako smo mi kratko bili zajedno, a kako se to vrijeme u mojoj predodžbi čini bogato. Zapravo, ništa mi se ne pričinja, to vrijeme jest bogato kad i danas mogu živjeti od njegova obilja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...