Preskoči na glavni sadržaj

Ljubav na otoku

Imala sam namjeru na more ponijeti knjigu Jenny Colgan, Julie Caplin, Inne Moore, ili Marilene Dužman, stvarno jesam, ali sam se ušavši u knjižnicu instinktivno zaputila prema policama s natpisom "Hrvatska književnost" i ugledala naslovnicu s plavim vratima. Nisam netko tko pada na lijepe naslovnice (u slatkaste knjige Colganice i Caplinice nikako da zavirim, npr.), ali ova me podsjetila na jedna vrata s kojih se boja davno ogulila, vrata kraj Crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, ispred kojih smo se fotografirali onog ljeta kad smo planirali vjenčanje. Bilo je to najljepše ljeto u mom životu - mislila sam tada - puno nježnosti i snova o budućnosti. Imala sam plavu ljetnu haljinu, a on je bio preplanuo, smijali smo se, ali ne izvještačenim osmijesima koje ljudi pripreme u blizini fotografa, nego iskrenima, onima od kojih te zabole obrazi. Imali smo sve.

Uvijek me vožnja Tijatom opuštala. Vikendom bih znala ponijeti ručnik i knjigu i zaputiti se na neki od šibenskih otoka, ili bar na Jadriju, koja jest na kopnu, ali do koje se moglo doći i brodom. Ta kratka plovidba bila je dovoljna da me teleportira u neku drugu dimenziju, u željenu izolaciju, daleko od buke svijeta. Jer život na otoku je drugačiji, vrijeme tamo sporije teče, i ništa se loše ne može dogoditi. "Hoćemo li se u penziji preseliti na otok?", znam ga pitati - ja, žena koja se mršti na sam spomen mora, žena koju plaše morske dubine.


Nisam pogriješila s knjigom "Ljubav" Marine Šur Puhlovski, ekscentrične gospođe koja je do 37. godine imala napisanih devet knjiga, a nijednu objavljenu. Željela sam čitati o ljubavi, a ova knjiga je the knjiga o ljubavi - onoj koja zaustavlja svijet, koja tinja između Josipa, morskog galeba, i Sofije, furešte iz Zagreba. Nije riječ o nezreloj i brzopletnoj ljubavi - kad su se upoznali, Josip je imao 44 godine, a Sofija 43, ali "još su bili mladi."

"Za lijepih dana Josip i Sofija vole sjediti uz prozor, promatrati mreškanje mora između dva kopna...Ljuljanje barki... Glasan prolazak mještana... Gniježdenje ptica u udubinama kamena i ispod crjepova, vrabaca i golubova kroz sva godišnja doba, od proljeća do jeseni lastavica..."

Sada su u otočkoj kućici Josipovih predaka, društvo im prave kredenci, komode, svetačke slike, ormari i zrcala kraj kojih se se nekoć vrzmale Josipova majka Lea ("kojoj se nesreća njezine zaove prema njezinoj činila ništavna") i njezina zaova Ida, uvijek nadmećući za mjesto gazdarice u kući.


Josip "nikom ne pripada kao kući i precima, čak ni njoj, Sofiji", iako iza sebe ima i propali brak. Sofija, pak, nakon dva nesretna braka, konačno nekome potpuno pripada - Josip je ljubav njezina života, nimalo polovična ljubav, kao u onom francuskom filmu kojeg je davno gledala.

"Nikad ni jedno zrcalo - a ogledala se u njih bezbroj - nije Sofiju prikazivalo u privlačnijem obliku od zrcala u Josipovoj spavaćoj sobi..."

Iako drugačija i stvarna, njihova ljubav nailazila je na brojne kušnje. Početni ljubavni ushit prekinut je Domovinskim ratom, za vrijeme kojeg Sofija živi u Zagrebu, a Josip u Beogradu. I dok život biva "pohranjen za život nakon rata, poput zimnice u smočnici", Sofija mahnito Josipu piše pisma. Detaljno i očajnički, pokušava se nositi sa usamljenošću u braku i čežnjom za Josipom - hoće li se ponovno susresti ili će joj ostati samo uspomene?


Rečenice ovog romana s mirisom soli nalik su dragom kamenju posutom po prtenom putu kroz šumu života. Čitatelj njome hodi i svaki svjetlucavi kamenčić poželi uzeti u ruku, prisvojiti. No, ipak ih ostavlja ondje gdje pripadaju, da pokažu put, da podsjete na stvari koje život čine nestvarno lijepim. Marina Šur Puhlovski osebujna je pripovjedačica koja je Sofiju oživjela u nekoliko svojih romana i dokazala da ne bi baš svatko trebao pisati romane - ne umije svatko kratkim poglavljima i nepretencioznim rečenicama od svakodnevnog života jednog običnog para napraviti veliku romantičnu priču.


Prebrzo mi je ova plava knjiga iscurila kroz prste. Uspjela sam čak smetnuti s uma da je riječ o svojevrsnom mediteranskom spin off-u "Mostova okruga Madison" (ništa me ne nasekira kao "Mostovi okruga Madison"), i maštala. O danima na otoku, o planovima za budućnost, o čudesnom životu kojeg sad živimo ("koji put je i dosadan"). Možda je postao glasan i kaotičan, možda smo se i mi promijenili, ali ovakve knjige, more i stare fotografije sjete nas na ljubavni zanos koji se osjeti jednom u životu. Sigurna sam, fotografije će nas sjetiti jednog dana i na ovo ljeto - kad je on dobio nekoliko sijedih, kad se meni kosa kovrčala, kad je Juraj za sobom vukao torbicu punu autića i svaki dan jeo sladoled od bombončića, a Franka se napokon popiškila u more i sve obavijestila o tome ("Mama! Pogodi što! Prvi put sam piškila u more!") - a mi ćemo pomisliti da nismo ni bili svjesni koliko nam je bilo lijepo.

" - Začudno je - čudi se - kako smo mi kratko bili zajedno, a kako se to vrijeme u mojoj predodžbi čini bogato. Zapravo, ništa mi se ne pričinja, to vrijeme jest bogato kad i danas mogu živjeti od njegova obilja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...