Ljubav na otoku

Imala sam namjeru na more ponijeti knjigu Jenny Colgan, Julie Caplin, Inne Moore, ili Marilene Dužman, stvarno jesam, ali sam se ušavši u knjižnicu instinktivno zaputila prema policama s natpisom "Hrvatska književnost" i ugledala naslovnicu s plavim vratima. Nisam netko tko pada na lijepe naslovnice (u slatkaste knjige Colganice i Caplinice nikako da zavirim, npr.), ali ova me podsjetila na jedna vrata s kojih se boja davno ogulila, vrata kraj Crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, ispred kojih smo se fotografirali onog ljeta kad smo planirali vjenčanje. Bilo je to najljepše ljeto u mom životu - mislila sam tada - puno nježnosti i snova o budućnosti. Imala sam plavu ljetnu haljinu, a on je bio preplanuo, smijali smo se, ali ne izvještačenim osmijesima koje ljudi pripreme u blizini fotografa, nego iskrenima, onima od kojih te zabole obrazi. Imali smo sve.

Uvijek me vožnja Tijatom opuštala. Vikendom bih znala ponijeti ručnik i knjigu i zaputiti se na neki od šibenskih otoka, ili bar na Jadriju, koja jest na kopnu, ali do koje se moglo doći i brodom. Ta kratka plovidba bila je dovoljna da me teleportira u neku drugu dimenziju, u željenu izolaciju, daleko od buke svijeta. Jer život na otoku je drugačiji, vrijeme tamo sporije teče, i ništa se loše ne može dogoditi. "Hoćemo li se u penziji preseliti na otok?", znam ga pitati - ja, žena koja se mršti na sam spomen mora, žena koju plaše morske dubine.

Nisam pogriješila s knjigom "Ljubav" Marine Šur Puhlovski, ekscentrične gospođe koja je do 37. godine imala napisanih devet knjiga, a nijednu objavljenu. Željela sam čitati o ljubavi, a ova knjiga je the knjiga o ljubavi - onoj koja zaustavlja svijet, koja tinja između Josipa, morskog galeba, i Sofije, furešte iz Zagreba. Nije riječ o nezreloj i brzopletnoj ljubavi - kad su se upoznali, Josip je imao 44 godine, a Sofija 43, ali "još su bili mladi."

"Za lijepih dana Josip i Sofija vole sjediti uz prozor, promatrati mreškanje mora između dva kopna...Ljuljanje barki... Glasan prolazak mještana... Gniježdenje ptica u udubinama kamena i ispod crjepova, vrabaca i golubova kroz sva godišnja doba, od proljeća do jeseni lastavica..."

Sada su u otočkoj kućici Josipovih predaka, društvo im prave kredenci, komode, svetačke slike, ormari i zrcala kraj kojih se se nekoć vrzmale Josipova majka Lea ("kojoj se nesreća njezine zaove prema njezinoj činila ništavna") i njezina zaova Ida, uvijek nadmećući za mjesto gazdarice u kući.

Josip "nikom ne pripada kao kući i precima, čak ni njoj, Sofiji", iako iza sebe ima i propali brak. Sofija, pak, nakon dva nesretna braka, konačno nekome potpuno pripada - Josip je ljubav njezina života, nimalo polovična ljubav, kao u onom francuskom filmu kojeg je davno gledala.

"Nikad ni jedno zrcalo - a ogledala se u njih bezbroj - nije Sofiju prikazivalo u privlačnijem obliku od zrcala u Josipovoj spavaćoj sobi..."

Iako drugačija i stvarna, njihova ljubav nailazila je na brojne kušnje. Početni ljubavni ushit prekinut je Domovinskim ratom, za vrijeme kojeg Sofija živi u Zagrebu, a Josip u Beogradu. I dok život biva "pohranjen za život nakon rata, poput zimnice u smočnici", Sofija mahnito Josipu piše pisma. Detaljno i očajnički, pokušava se nositi sa usamljenošću u braku i čežnjom za Josipom - hoće li se ponovno susresti ili će joj ostati samo uspomene?

Rečenice ovog romana s mirisom soli nalik su dragom kamenju posutom po prtenom putu kroz šumu života. Čitatelj njome hodi i svaki svjetlucavi kamenčić poželi uzeti u ruku, prisvojiti. No, ipak ih ostavlja ondje gdje pripadaju, da pokažu put, da podsjete na stvari koje život čine nestvarno lijepim. Marina Šur Puhlovski osebujna je pripovjedačica koja je Sofiju oživjela u nekoliko svojih romana i dokazala da ne bi baš svatko trebao pisati romane - ne umije svatko kratkim poglavljima i nepretencioznim rečenicama od svakodnevnog života jednog običnog para napraviti veliku romantičnu priču.

Prebrzo mi je ova plava knjiga iscurila kroz prste. Uspjela sam čak smetnuti s uma da je riječ o svojevrsnom mediteranskom spin off-u "Mostova okruga Madison" (ništa me ne nasekira kao "Mostovi okruga Madison"), i maštala. O danima na otoku, o planovima za budućnost, o čudesnom životu kojeg sad živimo ("koji put je i dosadan"). Možda je postao glasan i kaotičan, možda smo se i mi promijenili, ali ovakve knjige, more i stare fotografije sjete nas na ljubavni zanos koji se osjeti jednom u životu. Sigurna sam, fotografije će nas sjetiti jednog dana i na ovo ljeto - kad je on dobio nekoliko sijedih, kad se meni kosa kovrčala, kad je Juraj za sobom vukao torbicu punu autića i svaki dan jeo sladoled od bombončića, a Franka se napokon popiškila u more i sve obavijestila o tome ("Mama! Pogodi što! Prvi put sam piškila u more!") - a mi ćemo pomisliti da nismo ni bili svjesni koliko nam je bilo lijepo.

" - Začudno je - čudi se - kako smo mi kratko bili zajedno, a kako se to vrijeme u mojoj predodžbi čini bogato. Zapravo, ništa mi se ne pričinja, to vrijeme jest bogato kad i danas mogu živjeti od njegova obilja."