Preskoči na glavni sadržaj

Vesele čitateljice uživaju u sladoledu

Nisam nikad bila dio čopora. Jedno kratko vrijeme imala sam najbolju prijateljicu, ali čim se u našu ulicu doselila jedna naša vršnjakinja, počele su spletke, svađe, ljubomore. Žena je ženi vuk, pogotovo u čoporu - naučila sam kao devetogodišnjakinja, i odlučila da u životu neću nikad biti dio ženskog klana. I tako i bi. Imala sam i imam puno prijateljica, iz različitih sfera života, ali nikada nisam bila dio klike, stalne ženske postave. Znate, one skupine žena koje se nadaju da će se i kao penzionerke sastajati i piti koktele, kao u seriji "Seks i grad". Kad bih se i našla u nekom ženskom kokošinjcu, osjećala bih se loše - jer sam mu istovremeno i željela pripadati, ali i nisam. Nisam mislila da ću se ikada osjećati dobro u grupi žena - dok nisam postala članica čitateljskog kluba. Sve je počelo prije deset godina, kad smo sestrična i ja osnovale mali klub i održavale sastanke u mojoj garsonijeri, nastavilo se s Klasičarkama, a sada i s Vinskim mušicama. Ovaj mjesec, život je napravio puni krug jer smo u klubu čitale knjigu o skupini žena koje su članice čitateljskog kluba - knjigu američke spisateljice Lorne Landvik, "Opake kućanice uživaju u slatkišima".

Srpanj 2021.

Domaćica: Andrea

Knjiga: Opake kućanice uživaju u slatkišima (Mozaik, 2003.)

Razlog za odabir: Preporučila ju je knjižničarka

Simpatična je ovo knjiga o naoko različitim ženama koje žive u ulici Freesia Court u Minneapolisu i traže razbibrigu, bijeg od nasilnih muževa, zahtjevne djece, od svojih sramotnih tajni - osnivaju čitateljski klub u kojem svakog mjeseca, u kući jedne od njih, razgovaraju o knjigama i životu, i uživaju u čokoladnim kockama i poljupcima od kikirikija. Nije ovo knjiga niti o jednoj od njih, nego o trideset godina dugom prijateljstvu kao kamenu temeljcu, kao konstantnom osloncu u mijeni koju zovemo život.


"Ono što sam zavoljela kod čitateljskog kluba (osim fenomenalnih deserata i besplatnog alkohola) jest da kad čuješ toliko mišljenja o istoj knjizi, tvoje se vlastiti mišljenje proširuje, kao da si knjigu pročitala nekoliko puta, a ne samo jednom."

Roman započinje u jednoj bolničkoj sobi - Faith, Merit, Slip, Audrey i Kari su na okupu, a čitatelj se suptilno uvlači u njihovu šarmantnu prijateljsku dinamiku, pitajući se koja je tajna njihovog prijateljstva. Što veže Faith, suprugu pilota iz zemlje kauboja, Merit, trudnicu savršenog života, Slip, mirotvorku visoku metar i žilet koja je kćer nazvala po Flannery O'Connor, Audrey, glasnu i provokativnu susjedu koja se sunča u toplesu, i Kari, mlađahnu udovicu koja čezne za djetetom? Roman prati njihove živote od šezdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, ali timeline nije problematičan - čitatelj lako može pratiti različite perspektive zahvaljujući mnoštvu referenci iz američke pop kulture koje oslikavaju razdoblje u američkoj povijesti, ali i u povijesti glavnih junakinja. Nije ovo knjiga za Pulitzera, niti Lorna Landvik ima osebujan stil pisanja, dapače, ali upoznala me s nekim od klasika američke književnosti za koje ranije nisam čula, kao što su knjige Wille Cather, pionirke autora kao što su Faulkner i Hemigway, ili kao što je knjiga "Heart is a lonely hunter" koju sam odmah pikirala na Book depositoryju, pa joj se srdačno zahvaljujem.

"- Ovo je tvoj brak - prošaptala je u sebi; u toj su riječi bili sadržani svi zavjeti u koje je duboko vjerovala. Samo što nije znala da će u zlu biti tako gadno."


"U životu je naučila da se ne treba unaprijed brinuti. Nevolje će je već pronaći budu li htjele; nema smisla zabrinjavati se pitanjima što kad? I što ako?"

Žene na mom čitateljskom klubu zamjerile su autorici (i ne, ne mislim da autorica ima manju težinu od riječi autor, kao što misli Slip) površnost, velik broj likova, naglasak koji je stavljen na američki način života - zbog čega ovaj roman nalikuje romanima kao što je "Male laži" Lianne Moriarty koja je, zanimljivo, suvremena aussie autorica čije junakinje bi lako mogle biti stanovnice bilo kojeg mjesta na planeti (to i jest bit takvih knjiga). Začudo, meni se knjiga dopala (mislim da imam tajnu vještinu pronalaženja nečega dobrog u baš svakoj knjizi). Lets be clear, ovakve knjige bile su hit početkom 2000.-tih pa ih valja gledati u kontekstu vremena, lagodnijeg i usporenijeg vremena. Iako roman obiluje trenutno-trendy LGBT segmentima, i iako ima nevjerojatnih obrata (doduše, i neuvjerljivih), kao što je onaj u Audreyinom životu, danas ga nitko ne bi zamijetio na polici. I ja sam ovakve knjige čitala u to vrijeme (Joanne Harris mi je, npr., bila bog i batina), a danas u njih ne bih ni zavirila da nema book cluba (po senzibilitetu ću uvijek biti Klasičarka), ali dala sam se inspirirati ženama u Freesia Courtu. Lorna Landvik napisala je roman o ženama koje imaju samo jednu stvar zajedničku - knjige - i to mi je bilo dovoljno da pročitam ovu lepršavu knjigu, da popratim njihove živote, otkrijem njihove tajne. Naposljetku, točno razumijem njezinu namjeru da opiše susret žena različitog podrijetla, različitih godišta, različitih karaktera - vjerujem u takve susrete, štoviše, takvi su mi susreti sveti, kako je rekla jedna od mojih prijateljica u book clubu sinoć. U doba kad su ljudi toliko usmjereni na svoje probleme da čitaju poruke na mobitelima dok ispred sebe imaju živog sugovornika, kad te nitko ne pita o tvojim strastima, o malim radostima, kad nitko ne pokušava sagledati širu sliku, kad nemamo vremena jedni za druge - ja imam nekoga tko me sluša, ja imam sobu punu žena s kojima ne dijelim mjesto rođenja, s kojima nisam išla u školu, koje ne znaju ništa o mom poslu, ali koje su itekako prisutne u mom životu, čije riječi mi danima znaju odzvanjati u glavi, mijenjati me, bodriti - na kojima sam zahvalna. Premisa Lorne Landvik iz te perspektive zvuči mi itekako uvjerljivo, utješno, motivirajuće. Kunem se, ljudi koji vole knjige (nije dovoljno samo ih čitati, to mora biti lifestyle), vole život više nego oni koji od knjiga bježe - zagledaju se u njegove pukotine, upijaju ga, žele razumjeti, pozornije slušaju i sebe, i druge, i zato bi svatko tko želi rasti, bar nakratko, morao biti dio čitateljskog kluba. I uživati u knjigama. I u limunadi. I u sladoledu (Andrea, bio je božanstven, oni komadići čokolade...ah!).


"- Želim reći - odgovori Patsy, nestrpljivo brzajući u govoru - pa što ako imaš prošlost? Većina je ljudi ima... Barem ljudi koje ja želim poznavati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...