Preskoči na glavni sadržaj

Vesele čitateljice uživaju u sladoledu

Nisam nikad bila dio čopora. Jedno kratko vrijeme imala sam najbolju prijateljicu, ali čim se u našu ulicu doselila jedna naša vršnjakinja, počele su spletke, svađe, ljubomore. Žena je ženi vuk, pogotovo u čoporu - naučila sam kao devetogodišnjakinja, i odlučila da u životu neću nikad biti dio ženskog klana. I tako i bi. Imala sam i imam puno prijateljica, iz različitih sfera života, ali nikada nisam bila dio klike, stalne ženske postave. Znate, one skupine žena koje se nadaju da će se i kao penzionerke sastajati i piti koktele, kao u seriji "Seks i grad". Kad bih se i našla u nekom ženskom kokošinjcu, osjećala bih se loše - jer sam mu istovremeno i željela pripadati, ali i nisam. Nisam mislila da ću se ikada osjećati dobro u grupi žena - dok nisam postala članica čitateljskog kluba. Sve je počelo prije deset godina, kad smo sestrična i ja osnovale mali klub i održavale sastanke u mojoj garsonijeri, nastavilo se s Klasičarkama, a sada i s Vinskim mušicama. Ovaj mjesec, život je napravio puni krug jer smo u klubu čitale knjigu o skupini žena koje su članice čitateljskog kluba - knjigu američke spisateljice Lorne Landvik, "Opake kućanice uživaju u slatkišima".

Srpanj 2021.

Domaćica: Andrea

Knjiga: Opake kućanice uživaju u slatkišima (Mozaik, 2003.)

Razlog za odabir: Preporučila ju je knjižničarka

Simpatična je ovo knjiga o naoko različitim ženama koje žive u ulici Freesia Court u Minneapolisu i traže razbibrigu, bijeg od nasilnih muževa, zahtjevne djece, od svojih sramotnih tajni - osnivaju čitateljski klub u kojem svakog mjeseca, u kući jedne od njih, razgovaraju o knjigama i životu, i uživaju u čokoladnim kockama i poljupcima od kikirikija. Nije ovo knjiga niti o jednoj od njih, nego o trideset godina dugom prijateljstvu kao kamenu temeljcu, kao konstantnom osloncu u mijeni koju zovemo život.


"Ono što sam zavoljela kod čitateljskog kluba (osim fenomenalnih deserata i besplatnog alkohola) jest da kad čuješ toliko mišljenja o istoj knjizi, tvoje se vlastiti mišljenje proširuje, kao da si knjigu pročitala nekoliko puta, a ne samo jednom."

Roman započinje u jednoj bolničkoj sobi - Faith, Merit, Slip, Audrey i Kari su na okupu, a čitatelj se suptilno uvlači u njihovu šarmantnu prijateljsku dinamiku, pitajući se koja je tajna njihovog prijateljstva. Što veže Faith, suprugu pilota iz zemlje kauboja, Merit, trudnicu savršenog života, Slip, mirotvorku visoku metar i žilet koja je kćer nazvala po Flannery O'Connor, Audrey, glasnu i provokativnu susjedu koja se sunča u toplesu, i Kari, mlađahnu udovicu koja čezne za djetetom? Roman prati njihove živote od šezdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, ali timeline nije problematičan - čitatelj lako može pratiti različite perspektive zahvaljujući mnoštvu referenci iz američke pop kulture koje oslikavaju razdoblje u američkoj povijesti, ali i u povijesti glavnih junakinja. Nije ovo knjiga za Pulitzera, niti Lorna Landvik ima osebujan stil pisanja, dapače, ali upoznala me s nekim od klasika američke književnosti za koje ranije nisam čula, kao što su knjige Wille Cather, pionirke autora kao što su Faulkner i Hemigway, ili kao što je knjiga "Heart is a lonely hunter" koju sam odmah pikirala na Book depositoryju, pa joj se srdačno zahvaljujem.

"- Ovo je tvoj brak - prošaptala je u sebi; u toj su riječi bili sadržani svi zavjeti u koje je duboko vjerovala. Samo što nije znala da će u zlu biti tako gadno."


"U životu je naučila da se ne treba unaprijed brinuti. Nevolje će je već pronaći budu li htjele; nema smisla zabrinjavati se pitanjima što kad? I što ako?"

Žene na mom čitateljskom klubu zamjerile su autorici (i ne, ne mislim da autorica ima manju težinu od riječi autor, kao što misli Slip) površnost, velik broj likova, naglasak koji je stavljen na američki način života - zbog čega ovaj roman nalikuje romanima kao što je "Male laži" Lianne Moriarty koja je, zanimljivo, suvremena aussie autorica čije junakinje bi lako mogle biti stanovnice bilo kojeg mjesta na planeti (to i jest bit takvih knjiga). Začudo, meni se knjiga dopala (mislim da imam tajnu vještinu pronalaženja nečega dobrog u baš svakoj knjizi). Lets be clear, ovakve knjige bile su hit početkom 2000.-tih pa ih valja gledati u kontekstu vremena, lagodnijeg i usporenijeg vremena. Iako roman obiluje trenutno-trendy LGBT segmentima, i iako ima nevjerojatnih obrata (doduše, i neuvjerljivih), kao što je onaj u Audreyinom životu, danas ga nitko ne bi zamijetio na polici. I ja sam ovakve knjige čitala u to vrijeme (Joanne Harris mi je, npr., bila bog i batina), a danas u njih ne bih ni zavirila da nema book cluba (po senzibilitetu ću uvijek biti Klasičarka), ali dala sam se inspirirati ženama u Freesia Courtu. Lorna Landvik napisala je roman o ženama koje imaju samo jednu stvar zajedničku - knjige - i to mi je bilo dovoljno da pročitam ovu lepršavu knjigu, da popratim njihove živote, otkrijem njihove tajne. Naposljetku, točno razumijem njezinu namjeru da opiše susret žena različitog podrijetla, različitih godišta, različitih karaktera - vjerujem u takve susrete, štoviše, takvi su mi susreti sveti, kako je rekla jedna od mojih prijateljica u book clubu sinoć. U doba kad su ljudi toliko usmjereni na svoje probleme da čitaju poruke na mobitelima dok ispred sebe imaju živog sugovornika, kad te nitko ne pita o tvojim strastima, o malim radostima, kad nitko ne pokušava sagledati širu sliku, kad nemamo vremena jedni za druge - ja imam nekoga tko me sluša, ja imam sobu punu žena s kojima ne dijelim mjesto rođenja, s kojima nisam išla u školu, koje ne znaju ništa o mom poslu, ali koje su itekako prisutne u mom životu, čije riječi mi danima znaju odzvanjati u glavi, mijenjati me, bodriti - na kojima sam zahvalna. Premisa Lorne Landvik iz te perspektive zvuči mi itekako uvjerljivo, utješno, motivirajuće. Kunem se, ljudi koji vole knjige (nije dovoljno samo ih čitati, to mora biti lifestyle), vole život više nego oni koji od knjiga bježe - zagledaju se u njegove pukotine, upijaju ga, žele razumjeti, pozornije slušaju i sebe, i druge, i zato bi svatko tko želi rasti, bar nakratko, morao biti dio čitateljskog kluba. I uživati u knjigama. I u limunadi. I u sladoledu (Andrea, bio je božanstven, oni komadići čokolade...ah!).


"- Želim reći - odgovori Patsy, nestrpljivo brzajući u govoru - pa što ako imaš prošlost? Većina je ljudi ima... Barem ljudi koje ja želim poznavati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...