Preskoči na glavni sadržaj

Vesele čitateljice uživaju u sladoledu

Nisam nikad bila dio čopora. Jedno kratko vrijeme imala sam najbolju prijateljicu, ali čim se u našu ulicu doselila jedna naša vršnjakinja, počele su spletke, svađe, ljubomore. Žena je ženi vuk, pogotovo u čoporu - naučila sam kao devetogodišnjakinja, i odlučila da u životu neću nikad biti dio ženskog klana. I tako i bi. Imala sam i imam puno prijateljica, iz različitih sfera života, ali nikada nisam bila dio klike, stalne ženske postave. Znate, one skupine žena koje se nadaju da će se i kao penzionerke sastajati i piti koktele, kao u seriji "Seks i grad". Kad bih se i našla u nekom ženskom kokošinjcu, osjećala bih se loše - jer sam mu istovremeno i željela pripadati, ali i nisam. Nisam mislila da ću se ikada osjećati dobro u grupi žena - dok nisam postala članica čitateljskog kluba. Sve je počelo prije deset godina, kad smo sestrična i ja osnovale mali klub i održavale sastanke u mojoj garsonijeri, nastavilo se s Klasičarkama, a sada i s Vinskim mušicama. Ovaj mjesec, život je napravio puni krug jer smo u klubu čitale knjigu o skupini žena koje su članice čitateljskog kluba - knjigu američke spisateljice Lorne Landvik, "Opake kućanice uživaju u slatkišima".

Srpanj 2021.

Domaćica: Andrea

Knjiga: Opake kućanice uživaju u slatkišima (Mozaik, 2003.)

Razlog za odabir: Preporučila ju je knjižničarka

Simpatična je ovo knjiga o naoko različitim ženama koje žive u ulici Freesia Court u Minneapolisu i traže razbibrigu, bijeg od nasilnih muževa, zahtjevne djece, od svojih sramotnih tajni - osnivaju čitateljski klub u kojem svakog mjeseca, u kući jedne od njih, razgovaraju o knjigama i životu, i uživaju u čokoladnim kockama i poljupcima od kikirikija. Nije ovo knjiga niti o jednoj od njih, nego o trideset godina dugom prijateljstvu kao kamenu temeljcu, kao konstantnom osloncu u mijeni koju zovemo život.


"Ono što sam zavoljela kod čitateljskog kluba (osim fenomenalnih deserata i besplatnog alkohola) jest da kad čuješ toliko mišljenja o istoj knjizi, tvoje se vlastiti mišljenje proširuje, kao da si knjigu pročitala nekoliko puta, a ne samo jednom."

Roman započinje u jednoj bolničkoj sobi - Faith, Merit, Slip, Audrey i Kari su na okupu, a čitatelj se suptilno uvlači u njihovu šarmantnu prijateljsku dinamiku, pitajući se koja je tajna njihovog prijateljstva. Što veže Faith, suprugu pilota iz zemlje kauboja, Merit, trudnicu savršenog života, Slip, mirotvorku visoku metar i žilet koja je kćer nazvala po Flannery O'Connor, Audrey, glasnu i provokativnu susjedu koja se sunča u toplesu, i Kari, mlađahnu udovicu koja čezne za djetetom? Roman prati njihove živote od šezdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, ali timeline nije problematičan - čitatelj lako može pratiti različite perspektive zahvaljujući mnoštvu referenci iz američke pop kulture koje oslikavaju razdoblje u američkoj povijesti, ali i u povijesti glavnih junakinja. Nije ovo knjiga za Pulitzera, niti Lorna Landvik ima osebujan stil pisanja, dapače, ali upoznala me s nekim od klasika američke književnosti za koje ranije nisam čula, kao što su knjige Wille Cather, pionirke autora kao što su Faulkner i Hemigway, ili kao što je knjiga "Heart is a lonely hunter" koju sam odmah pikirala na Book depositoryju, pa joj se srdačno zahvaljujem.

"- Ovo je tvoj brak - prošaptala je u sebi; u toj su riječi bili sadržani svi zavjeti u koje je duboko vjerovala. Samo što nije znala da će u zlu biti tako gadno."


"U životu je naučila da se ne treba unaprijed brinuti. Nevolje će je već pronaći budu li htjele; nema smisla zabrinjavati se pitanjima što kad? I što ako?"

Žene na mom čitateljskom klubu zamjerile su autorici (i ne, ne mislim da autorica ima manju težinu od riječi autor, kao što misli Slip) površnost, velik broj likova, naglasak koji je stavljen na američki način života - zbog čega ovaj roman nalikuje romanima kao što je "Male laži" Lianne Moriarty koja je, zanimljivo, suvremena aussie autorica čije junakinje bi lako mogle biti stanovnice bilo kojeg mjesta na planeti (to i jest bit takvih knjiga). Začudo, meni se knjiga dopala (mislim da imam tajnu vještinu pronalaženja nečega dobrog u baš svakoj knjizi). Lets be clear, ovakve knjige bile su hit početkom 2000.-tih pa ih valja gledati u kontekstu vremena, lagodnijeg i usporenijeg vremena. Iako roman obiluje trenutno-trendy LGBT segmentima, i iako ima nevjerojatnih obrata (doduše, i neuvjerljivih), kao što je onaj u Audreyinom životu, danas ga nitko ne bi zamijetio na polici. I ja sam ovakve knjige čitala u to vrijeme (Joanne Harris mi je, npr., bila bog i batina), a danas u njih ne bih ni zavirila da nema book cluba (po senzibilitetu ću uvijek biti Klasičarka), ali dala sam se inspirirati ženama u Freesia Courtu. Lorna Landvik napisala je roman o ženama koje imaju samo jednu stvar zajedničku - knjige - i to mi je bilo dovoljno da pročitam ovu lepršavu knjigu, da popratim njihove živote, otkrijem njihove tajne. Naposljetku, točno razumijem njezinu namjeru da opiše susret žena različitog podrijetla, različitih godišta, različitih karaktera - vjerujem u takve susrete, štoviše, takvi su mi susreti sveti, kako je rekla jedna od mojih prijateljica u book clubu sinoć. U doba kad su ljudi toliko usmjereni na svoje probleme da čitaju poruke na mobitelima dok ispred sebe imaju živog sugovornika, kad te nitko ne pita o tvojim strastima, o malim radostima, kad nitko ne pokušava sagledati širu sliku, kad nemamo vremena jedni za druge - ja imam nekoga tko me sluša, ja imam sobu punu žena s kojima ne dijelim mjesto rođenja, s kojima nisam išla u školu, koje ne znaju ništa o mom poslu, ali koje su itekako prisutne u mom životu, čije riječi mi danima znaju odzvanjati u glavi, mijenjati me, bodriti - na kojima sam zahvalna. Premisa Lorne Landvik iz te perspektive zvuči mi itekako uvjerljivo, utješno, motivirajuće. Kunem se, ljudi koji vole knjige (nije dovoljno samo ih čitati, to mora biti lifestyle), vole život više nego oni koji od knjiga bježe - zagledaju se u njegove pukotine, upijaju ga, žele razumjeti, pozornije slušaju i sebe, i druge, i zato bi svatko tko želi rasti, bar nakratko, morao biti dio čitateljskog kluba. I uživati u knjigama. I u limunadi. I u sladoledu (Andrea, bio je božanstven, oni komadići čokolade...ah!).


"- Želim reći - odgovori Patsy, nestrpljivo brzajući u govoru - pa što ako imaš prošlost? Većina je ljudi ima... Barem ljudi koje ja želim poznavati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...