Preskoči na glavni sadržaj

Vesele čitateljice uživaju u sladoledu

Nisam nikad bila dio čopora. Jedno kratko vrijeme imala sam najbolju prijateljicu, ali čim se u našu ulicu doselila jedna naša vršnjakinja, počele su spletke, svađe, ljubomore. Žena je ženi vuk, pogotovo u čoporu - naučila sam kao devetogodišnjakinja, i odlučila da u životu neću nikad biti dio ženskog klana. I tako i bi. Imala sam i imam puno prijateljica, iz različitih sfera života, ali nikada nisam bila dio klike, stalne ženske postave. Znate, one skupine žena koje se nadaju da će se i kao penzionerke sastajati i piti koktele, kao u seriji "Seks i grad". Kad bih se i našla u nekom ženskom kokošinjcu, osjećala bih se loše - jer sam mu istovremeno i željela pripadati, ali i nisam. Nisam mislila da ću se ikada osjećati dobro u grupi žena - dok nisam postala članica čitateljskog kluba. Sve je počelo prije deset godina, kad smo sestrična i ja osnovale mali klub i održavale sastanke u mojoj garsonijeri, nastavilo se s Klasičarkama, a sada i s Vinskim mušicama. Ovaj mjesec, život je napravio puni krug jer smo u klubu čitale knjigu o skupini žena koje su članice čitateljskog kluba - knjigu američke spisateljice Lorne Landvik, "Opake kućanice uživaju u slatkišima".

Srpanj 2021.

Domaćica: Andrea

Knjiga: Opake kućanice uživaju u slatkišima (Mozaik, 2003.)

Razlog za odabir: Preporučila ju je knjižničarka

Simpatična je ovo knjiga o naoko različitim ženama koje žive u ulici Freesia Court u Minneapolisu i traže razbibrigu, bijeg od nasilnih muževa, zahtjevne djece, od svojih sramotnih tajni - osnivaju čitateljski klub u kojem svakog mjeseca, u kući jedne od njih, razgovaraju o knjigama i životu, i uživaju u čokoladnim kockama i poljupcima od kikirikija. Nije ovo knjiga niti o jednoj od njih, nego o trideset godina dugom prijateljstvu kao kamenu temeljcu, kao konstantnom osloncu u mijeni koju zovemo život.


"Ono što sam zavoljela kod čitateljskog kluba (osim fenomenalnih deserata i besplatnog alkohola) jest da kad čuješ toliko mišljenja o istoj knjizi, tvoje se vlastiti mišljenje proširuje, kao da si knjigu pročitala nekoliko puta, a ne samo jednom."

Roman započinje u jednoj bolničkoj sobi - Faith, Merit, Slip, Audrey i Kari su na okupu, a čitatelj se suptilno uvlači u njihovu šarmantnu prijateljsku dinamiku, pitajući se koja je tajna njihovog prijateljstva. Što veže Faith, suprugu pilota iz zemlje kauboja, Merit, trudnicu savršenog života, Slip, mirotvorku visoku metar i žilet koja je kćer nazvala po Flannery O'Connor, Audrey, glasnu i provokativnu susjedu koja se sunča u toplesu, i Kari, mlađahnu udovicu koja čezne za djetetom? Roman prati njihove živote od šezdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, ali timeline nije problematičan - čitatelj lako može pratiti različite perspektive zahvaljujući mnoštvu referenci iz američke pop kulture koje oslikavaju razdoblje u američkoj povijesti, ali i u povijesti glavnih junakinja. Nije ovo knjiga za Pulitzera, niti Lorna Landvik ima osebujan stil pisanja, dapače, ali upoznala me s nekim od klasika američke književnosti za koje ranije nisam čula, kao što su knjige Wille Cather, pionirke autora kao što su Faulkner i Hemigway, ili kao što je knjiga "Heart is a lonely hunter" koju sam odmah pikirala na Book depositoryju, pa joj se srdačno zahvaljujem.

"- Ovo je tvoj brak - prošaptala je u sebi; u toj su riječi bili sadržani svi zavjeti u koje je duboko vjerovala. Samo što nije znala da će u zlu biti tako gadno."


"U životu je naučila da se ne treba unaprijed brinuti. Nevolje će je već pronaći budu li htjele; nema smisla zabrinjavati se pitanjima što kad? I što ako?"

Žene na mom čitateljskom klubu zamjerile su autorici (i ne, ne mislim da autorica ima manju težinu od riječi autor, kao što misli Slip) površnost, velik broj likova, naglasak koji je stavljen na američki način života - zbog čega ovaj roman nalikuje romanima kao što je "Male laži" Lianne Moriarty koja je, zanimljivo, suvremena aussie autorica čije junakinje bi lako mogle biti stanovnice bilo kojeg mjesta na planeti (to i jest bit takvih knjiga). Začudo, meni se knjiga dopala (mislim da imam tajnu vještinu pronalaženja nečega dobrog u baš svakoj knjizi). Lets be clear, ovakve knjige bile su hit početkom 2000.-tih pa ih valja gledati u kontekstu vremena, lagodnijeg i usporenijeg vremena. Iako roman obiluje trenutno-trendy LGBT segmentima, i iako ima nevjerojatnih obrata (doduše, i neuvjerljivih), kao što je onaj u Audreyinom životu, danas ga nitko ne bi zamijetio na polici. I ja sam ovakve knjige čitala u to vrijeme (Joanne Harris mi je, npr., bila bog i batina), a danas u njih ne bih ni zavirila da nema book cluba (po senzibilitetu ću uvijek biti Klasičarka), ali dala sam se inspirirati ženama u Freesia Courtu. Lorna Landvik napisala je roman o ženama koje imaju samo jednu stvar zajedničku - knjige - i to mi je bilo dovoljno da pročitam ovu lepršavu knjigu, da popratim njihove živote, otkrijem njihove tajne. Naposljetku, točno razumijem njezinu namjeru da opiše susret žena različitog podrijetla, različitih godišta, različitih karaktera - vjerujem u takve susrete, štoviše, takvi su mi susreti sveti, kako je rekla jedna od mojih prijateljica u book clubu sinoć. U doba kad su ljudi toliko usmjereni na svoje probleme da čitaju poruke na mobitelima dok ispred sebe imaju živog sugovornika, kad te nitko ne pita o tvojim strastima, o malim radostima, kad nitko ne pokušava sagledati širu sliku, kad nemamo vremena jedni za druge - ja imam nekoga tko me sluša, ja imam sobu punu žena s kojima ne dijelim mjesto rođenja, s kojima nisam išla u školu, koje ne znaju ništa o mom poslu, ali koje su itekako prisutne u mom životu, čije riječi mi danima znaju odzvanjati u glavi, mijenjati me, bodriti - na kojima sam zahvalna. Premisa Lorne Landvik iz te perspektive zvuči mi itekako uvjerljivo, utješno, motivirajuće. Kunem se, ljudi koji vole knjige (nije dovoljno samo ih čitati, to mora biti lifestyle), vole život više nego oni koji od knjiga bježe - zagledaju se u njegove pukotine, upijaju ga, žele razumjeti, pozornije slušaju i sebe, i druge, i zato bi svatko tko želi rasti, bar nakratko, morao biti dio čitateljskog kluba. I uživati u knjigama. I u limunadi. I u sladoledu (Andrea, bio je božanstven, oni komadići čokolade...ah!).


"- Želim reći - odgovori Patsy, nestrpljivo brzajući u govoru - pa što ako imaš prošlost? Većina je ljudi ima... Barem ljudi koje ja želim poznavati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...