Preskoči na glavni sadržaj

Maratonac iliti zašto ne volim trčanje

Nisam nikad voljela trčanje. Kao svaka prsata srednjoškolka, mrzila sam dan kad smo na satu tjelesne i zdravstvene kulture trčali cross - beskonačni niz krugova oko srednjoškolskog igrališta. Gubitak daha, kupanje u znoju, krckanje koljena i treskanje koje ne bi spriječio niti najčvršći grudnjak - tko to ne bi volio. No, iako je Murakami (legenda kaže da se ne može napisati osvrt na ovu knjigu bez spominjanja Murakamija) navodno rekao da ćeš misliti kako misle svi drugi ako čitaš knjige koji svi drugi čitaju, posegnula sam i ja za hvaljenim "Maratoncem" Nebojše Lujanovića, mladog doc.dr.sc iz Splita kojeg se na Akademiji za umjetnost i kulturu u mom gradu može naći kao docenta na kolegijima iz teorije književnosti i kulturalnih studija.

"Na maratonu, u pisanju, i u životu (koliko ćeš samo paralela pronaći između toga troga) ne podcjenjuj nikoga. Najkljastiji, najsmotaniji i najstariji pored tebe će na tridesetom kilometru protrčati bez kapi znoja, mirna tempa i pulsa, dok će tebi utroba izlaziti na nosnice jer će usta biti prezauzeta hvatanjem posljednjeg daha pred kolaps."



"Ničeg poetskog nema u maratonu. U kiselini koja od izotoničnih napitaka izjeda želudac, u pretjeranom hidriranju zbog kojeg ti je donje rublje namočeno urinom kojeg uvijek ostane, koliko god ga se puta rješavao prije polaska, i koji s vazelinom oko prepona, koji si natrackao da umanji trenje i ozljede, pomiješao u smjesu nepodnošljive gustoće i mirisa."

Nebojša Lujanović član je splitskog Maraton kluba Marjan, istrčao je petnaestak maratona i ne čudi da autentično piše o trčanju kao metafori za pisanje, za život. Riječ je o posebnom autobiografskom romanu čovjeka koji se u raznim fazama svog života smatra marginalcem, koji traži smisao u neprestanoj borbi koju zovemo život. "Maratonac" počinje na startu, a završava na cilju, naravno, a čitatelj prati sve stadije staze, ali i trkača, odlučnog u svojoj namjeri da još jednom - istrči, izdrži. Valja srasti sa stazom, valja se prilagoditi svom tijelu. On usput proživljava čitav splet emocija, susreće razne ljude, nailazi na prepreke i pitanja, ali na samom je početku jasno da je riječ o liku koji neće odustati, that ain't his first rodeo.

"Tvoj put je, uvijek i svagdje, onaj za koji se nitko ne otima. Onaj teži i duži. Maratonski. Zbog kojeg je ono malo izvučeno - dragocjeno."



Čitala sam "Maratonca" u dubokoj šumi, sama sa sobom, kako najviše volim, zahvalna autoru što mi je dopustio da prisluškujem njegov intimni razgovor sa samim sobom. Roman je, naime, pisan u drugom licu, iskreno i ogoljeno. Osim Marinkovićevog "Zagrljaja", ne pada mi napamet tekst u hrvatskoj književnosti koji je pisan u tom zanemarenom licu. Hej, ti. Stisni. Kreni. Izdrži. Bori se. Ponovi. Cijelog života mora čovjek sam sebe bodriti, čak i kad radi ono što voli. Ponekad, osobito kad radi ono što voli. 



"Isposništvo. Odricanje. Samokažnjavanje. Posvećenost" , piše Lujanović, a ja si mislim da mi je pripremanje pravosudnog ispita i završnog ispita za pravosudne dužnosnike (za vrijeme trudnoće) i onih par godina cjelonoćnog bdijenja uz djecu bilo sasvim dovoljno da ispitam svoje granice, da je došlo vrijeme da se ne kažnjavam, da možda čak i uživam - dok mi vanjske okolnosti dopuštaju (neka vrsta borbe je neizbježna). Uživam u desetom kilometru svog maratona, pustite me. Ipak, čitala ovaj roman stisnutih čeljusti, čekala sam da "težina počne popuštati, da me zapljusne lakoća", da osjetim tu maratončevu "zonu sreće" koja opravdava sav trud. Tu do izražaja dolazi vještina autora da do krajnjih granica optereti svojom borbom čak i mene, razmaženu netrkačicu. Olakšanje nisam osjetila, čeljust mi se ukočila. Zato ovu knjigu treba pročitati.

 
 
"U maratonu, dobio si točno onoliko koliko si uložio."

Zanimljiva je ovo knjiga, zanimljiva su njezina rješenja, razumijem i namjeru autora, tu potragu za "neodoljivom jednostavnošću", ali, hvala Bogu, mene je život mazio, bilo bi suludo reći da sam se pronašla u maratonskim mukama. Sretnica sam, život mi nije utrka, imam svo vrijeme svijeta, ne trebaju mi ekstremni sportovi. Meni je život šetnja, eventualno laganini bicikliranje uz The Lovin' Spoonful u slušalicama, a la Murakami u "O čemu govorim kada govorim o trčanju" (kako smo počeli, tako ćemo i završiti). Bitno da se kotači okreću. Da se održi tempo, bio on maratonski presto ili više nalik adagiju.

"Bol je trčanje, ali što je uspjeh u trčanju? Bol je pisanje, ali što je nagrada na kraju toga? Bol je život, a gdje su onda ti trenuci između koji opravdavaju sve? Moraš pronaći odgovor na sva tri pitanja. Inače staješ, nemaš motiva i snage za dalje. Na prvo ćeš još nekako naći, ali na ostala dva?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...