Preskoči na glavni sadržaj

Maratonac iliti zašto ne volim trčanje

Nisam nikad voljela trčanje. Kao svaka prsata srednjoškolka, mrzila sam dan kad smo na satu tjelesne i zdravstvene kulture trčali cross - beskonačni niz krugova oko srednjoškolskog igrališta. Gubitak daha, kupanje u znoju, krckanje koljena i treskanje koje ne bi spriječio niti najčvršći grudnjak - tko to ne bi volio. No, iako je Murakami (legenda kaže da se ne može napisati osvrt na ovu knjigu bez spominjanja Murakamija) navodno rekao da ćeš misliti kako misle svi drugi ako čitaš knjige koji svi drugi čitaju, posegnula sam i ja za hvaljenim "Maratoncem" Nebojše Lujanovića, mladog doc.dr.sc iz Splita kojeg se na Akademiji za umjetnost i kulturu u mom gradu može naći kao docenta na kolegijima iz teorije književnosti i kulturalnih studija.

"Na maratonu, u pisanju, i u životu (koliko ćeš samo paralela pronaći između toga troga) ne podcjenjuj nikoga. Najkljastiji, najsmotaniji i najstariji pored tebe će na tridesetom kilometru protrčati bez kapi znoja, mirna tempa i pulsa, dok će tebi utroba izlaziti na nosnice jer će usta biti prezauzeta hvatanjem posljednjeg daha pred kolaps."



"Ničeg poetskog nema u maratonu. U kiselini koja od izotoničnih napitaka izjeda želudac, u pretjeranom hidriranju zbog kojeg ti je donje rublje namočeno urinom kojeg uvijek ostane, koliko god ga se puta rješavao prije polaska, i koji s vazelinom oko prepona, koji si natrackao da umanji trenje i ozljede, pomiješao u smjesu nepodnošljive gustoće i mirisa."

Nebojša Lujanović član je splitskog Maraton kluba Marjan, istrčao je petnaestak maratona i ne čudi da autentično piše o trčanju kao metafori za pisanje, za život. Riječ je o posebnom autobiografskom romanu čovjeka koji se u raznim fazama svog života smatra marginalcem, koji traži smisao u neprestanoj borbi koju zovemo život. "Maratonac" počinje na startu, a završava na cilju, naravno, a čitatelj prati sve stadije staze, ali i trkača, odlučnog u svojoj namjeri da još jednom - istrči, izdrži. Valja srasti sa stazom, valja se prilagoditi svom tijelu. On usput proživljava čitav splet emocija, susreće razne ljude, nailazi na prepreke i pitanja, ali na samom je početku jasno da je riječ o liku koji neće odustati, that ain't his first rodeo.

"Tvoj put je, uvijek i svagdje, onaj za koji se nitko ne otima. Onaj teži i duži. Maratonski. Zbog kojeg je ono malo izvučeno - dragocjeno."



Čitala sam "Maratonca" u dubokoj šumi, sama sa sobom, kako najviše volim, zahvalna autoru što mi je dopustio da prisluškujem njegov intimni razgovor sa samim sobom. Roman je, naime, pisan u drugom licu, iskreno i ogoljeno. Osim Marinkovićevog "Zagrljaja", ne pada mi napamet tekst u hrvatskoj književnosti koji je pisan u tom zanemarenom licu. Hej, ti. Stisni. Kreni. Izdrži. Bori se. Ponovi. Cijelog života mora čovjek sam sebe bodriti, čak i kad radi ono što voli. Ponekad, osobito kad radi ono što voli. 



"Isposništvo. Odricanje. Samokažnjavanje. Posvećenost" , piše Lujanović, a ja si mislim da mi je pripremanje pravosudnog ispita i završnog ispita za pravosudne dužnosnike (za vrijeme trudnoće) i onih par godina cjelonoćnog bdijenja uz djecu bilo sasvim dovoljno da ispitam svoje granice, da je došlo vrijeme da se ne kažnjavam, da možda čak i uživam - dok mi vanjske okolnosti dopuštaju (neka vrsta borbe je neizbježna). Uživam u desetom kilometru svog maratona, pustite me. Ipak, čitala ovaj roman stisnutih čeljusti, čekala sam da "težina počne popuštati, da me zapljusne lakoća", da osjetim tu maratončevu "zonu sreće" koja opravdava sav trud. Tu do izražaja dolazi vještina autora da do krajnjih granica optereti svojom borbom čak i mene, razmaženu netrkačicu. Olakšanje nisam osjetila, čeljust mi se ukočila. Zato ovu knjigu treba pročitati.

 
 
"U maratonu, dobio si točno onoliko koliko si uložio."

Zanimljiva je ovo knjiga, zanimljiva su njezina rješenja, razumijem i namjeru autora, tu potragu za "neodoljivom jednostavnošću", ali, hvala Bogu, mene je život mazio, bilo bi suludo reći da sam se pronašla u maratonskim mukama. Sretnica sam, život mi nije utrka, imam svo vrijeme svijeta, ne trebaju mi ekstremni sportovi. Meni je život šetnja, eventualno laganini bicikliranje uz The Lovin' Spoonful u slušalicama, a la Murakami u "O čemu govorim kada govorim o trčanju" (kako smo počeli, tako ćemo i završiti). Bitno da se kotači okreću. Da se održi tempo, bio on maratonski presto ili više nalik adagiju.

"Bol je trčanje, ali što je uspjeh u trčanju? Bol je pisanje, ali što je nagrada na kraju toga? Bol je život, a gdje su onda ti trenuci između koji opravdavaju sve? Moraš pronaći odgovor na sva tri pitanja. Inače staješ, nemaš motiva i snage za dalje. Na prvo ćeš još nekako naći, ali na ostala dva?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...