Don't forget Paris!

Prije nego je postojao svijet, postojao je Pariz. Grad svjetla, grad ljubavi, grad u kojem je sve moguće - ako je suditi po filmovima i glazbi koji su mu prišili transcendentalno značenje. Prije nego sam čula za Café de Flore i Père-Lachaise, teen verzija mene bila je opsjednuta Eiffelovim tornjem, Mona Lisom, baguettom, i croissantom, a ona posljednja epizoda serije "Seks i grad" - kad Big dođe u Pariz po Carrie, a ona u onoj mint suknji od tila, jao - samo je nahranila moju opsesiju. Nisam u njoj bila niti osamljena, no, monsieur, jer moja je najbolja prijateljica isto sanjala o Parizu. Godinama smo skupljale pariške memorabilije, ali Pariza nismo vidjele.

Znam, pomalo je isklišejizirano voljeti Pariz, ali ne mogu si pomoći. Učila sam ja i française, čitala Les Misérables, slušala Zaz sve u šesnaest, pogledala "Passport to Paris" (da, da, klasik sestara Olsen), pila kave skoro koliko i Balzac, ali nisam se izliječila - živim s dijagnozom "un fan de Paris" i čitam sve "pariško" što mi padne pod ruku.

Ime Janet Skeslien Charles možda i nije poznato, ta "Pariška knjižnica" tek je njezin drugi roman, ali obožavatelji frankofonije dobro će ga zapamtiti. U izdanju Mozaik knjige, u prijevodu Svetlane Grubić Samaržija, priča ispričana iz perspektive Parižanke Odile, 1939., i američke tinejdžerice Lily, 1983., uskrsnula je duh nekadašnjeg Pariza.

"Voljela sam Pariz, grad s tajnama. Poput korica knjiga, nekih kožnih, a nekih platnenih, svaka vrata u Parizu vodila su u neki neočekivani svijet."

Nestrpljivi čitatelj mogao bi autorici zamjeriti odveć umirujuću atmosferu romana, ali pravi obožavatelji pariških ulica znat će uživati u šik, ali sporom tempu kojeg zadaje mlada Odile Souchet, šarmantna djevojka koja "otvara knjigu u sredini, gdje ju pisac nije pokušavao zadiviti" i ima samo jednu želju - zaposliti se u Američkoj knjižnici u Parizu. Riječ je i knjižnici otvorenoj 1920., koja postoji i danas, zahvaljujući donacijama knjiga Američkog udruženja biblioteka američkim vojnicima u Francuskoj. I dok nas Odile, koju otac nastoji udati za jednog od svojih kolega iz policijske postaje, uči o signaturi u Deweyjevom decimalnom sustavu, pojavljuje se druga pripovjedačica - prpošna Lily iz Montane koja je susjeda starici Odile koju nazivaju "ratna mladenka". Željna svijeta, Lily uživa u razgovoru sa samozatajanom, ali uvijek elegantnom Odile koja predstavlja dašak Pariza u učmaloj državi kauboja sa Stjenjaka.

Odilin svijet uključuje njezinog voljenog brata blizanca, Remyja, nježne susrete s naočitim Paulom između polica knjižnice,  prijateljstvo s Britankom Margaret, ali i ljubav prema knjigama koja se neće pokolebati niti pod prijetnjom Drugog svjetskog rata. "Knjige te ne mogu iznevjeriti", misli Odile, strahujući od potpunog predanja, zaljubljivanja, radije utjehu pronalazeći u knjigama kao što su "Moja Antonija", "O miševima i ljudima", "Moby Dick", "Doba nevinosti" i dr. Ono što čitatelja posebno veseli u ovom komadu povijesne fikcije jest prikaz knjižnica kao živih mjesta, kao mjesta na kojima se kriju svi odgovori, kao mjesta susreta i nadahnuća. Sama autorica radila je kao menadžerica u Američkoj knjižnici u Parizu, a priče o požrtvovnim knjižničarkama koje su je održavale na životu i za vrijeme rata ponukale su ju da napiše ovaj roman.

"Mi Parižani bili smo nonšalantna sorta. Hodali smo brzo, ali nikada se nismo žurili. Nismo ni trepnuli vidjevši ljubavnike u parku. Bili smo elegantni čak i kad smo iznosili smeće, elokventni kad smo nekoga vrijeđali. Ali početkom lipnja, kad smo čuli da su njemački tenkovi tek nekoliko dana udaljeni od grada, mi Parižani potpuno smo se izbezumili. Toliko toga je trebalo reći - spakiraj stvari do kraja, zaključaj vrata, požuri - da smo počeli mucati. Neki su trčali na kolodvor kako bi bili sigurni da su voljene ukrcali na vlak. Drugi su se pridružili tužnim povorkama kola i tački, automobila i bicikala, kad su postolari, mesari i krojači rukavica pribili daske na prozore i otišli. Svaki zamračen prozor, svaka zatvorena vrata bili su dokaz da će se dogoditi nešto strašno."

Volim romane u kojima se isprepliće ondašnje i sadašnje, kad se stvara most između generacija - zaista vjerujem da nam je povijest pružena na dlanu, da od nje učimo, da kroz iskustva drugih rastemo - i "Pariška knjižnica" to dokazuje. Nije ovo samo oda Parizu, ljubavna priča nalik mnogima iz tog doba, ovo je priča o ljudskom duhu, o snazi i utjesi koju ljudi pronalaze u književnosti, u umjetnosti, u sanjarenju. Kad grad svjetlosti ostane u mraku i život utihne, knjižnica će biti "most između kultura, načinjen od knjiga" - Gospođa Reeder, Odile, Boris, Malecka i Margaret pošiljkama knjiga podizat će moral ranjenim vojnicima, ali i svojim židovskim prijateljima. Iako je Pariz bio otvoreni grad - tiho se predao okupatoru - život se odvijao po pravilima nacista koji su patrolirali ulicama, a Parižani su postali prognanici u vlastitom gradu. I dok Odilini kolege stranci napuštaju grad, redovitim korisnicima knjižnice iz židovske zajednice zabranjen je ulaz u knjižnicu, brat joj se nalazi u zarobljeništvu, a majku lomi živčani slom, Odile nastoji preživjeti - vjerujući da "svemu dobrome dođe kraj, ali tako i svemu lošemu".

"Divno je upoznati nekoga putem knjiga koje voli." Tako i čitatelj upoznaje Odile putem knjiga koje steže na prsima i pita se hoće li s Paulom ipak uvidjeti da ljubav jest strpljiva i dobrostiva, pita se što se dogodilo s njezinom obitelji, tko je Buck Gustafson čije prezime ostarjela Odile nosi, i što će iz njezine priče naučiti Lily, koja možda jest ušla u njezin život "kao blistava večernja zvijezda", ali je, ipak, samo ljutita tinejdžerica koja je izgubila majku, a dobila pomajku. Je li Odile učiteljica mladoj Lily ili će, pak, Lily poučiti Odile životu - saznajte u romanu čiji likovi nose zlatnu patinu francuskog ponosa, u romanu koji miriše na bademaste financiere, na jabuke u tart tatinu, i na čokoladni mousse Odiline majke. 

Pariz nije samo mjesto, možda je više i od osjećaja - možda predstavlja sve ono što mi se čini dalekim, a grije mi dušu. Možda predstavlja sve ono što u meni može izgorjeti, i što može oživjeti. Možda je Pariz iz sna daleko ljepši od onog s geografskim odrednicama. Možda ga nikad neću ni vidjeti, ali uvijek će postojati kao opcija. Možda je to dovoljno. Možda je to ono što Parižani zovu - la liberté.

Napisano za Ziher.hr