"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti.
Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak, da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijesnog romana "Zavičaj, zaborav" Ludwiga Bauera, dok traži svoje mjesto pod suncem. A kako i ne bi, odgajan u kući partizana, u kojoj ga mati nije voljela (a onda ga je "voljela previše i pogrešno"), u kojoj je spoznaja o podrijetlu bila odveć bolna i podrazumijevala je nepodnošljiv osjećaj krivice.
"...pogladio me po glavi i rekao Sinko, ja to znam, i vjerujem ti, ali nije dobro kad čovjek osjeća da nešto, bilo što, mora stalno ponavljati i naglas govoriti - trebalo bi biti dovoljno ono što čovjek osjeća i prema čemu se ponaša - Zato, rekao je tata, bolje da više to ne ističeš riječima jer najglasniji su nerijetko oni koji govore nešto što ne misle pa nemoj da i tebe u takve svrstaju."
U ovom opsežnom romanu, na samom početku za uho su mi zapele riječi kao što su šoder (Bože, tu riječ dugo nisam čula!), šlauh, šnajderica - u njima prepoznajem ravnicu, u njima mogu namirisati svoj zavičaj. Nestrpljivo sam listala knjigu o vremenu onkraj vremena, u kojem su sva djeca htjela bit' partizani, pa tako i dječarac Lukijan Pavlović (koji je izgledao kao mali Švabo), knjigu o svijetu u kojem su djeci drugovi s ordenima pričali o klasnim neprijateljima, o drugovima hajducima i uskocima i tjerali ih da mrze dušmana, a vole Tita, a oni su se najčešće pitali - "znamo li mi uopće o čemu on to priča?" Po mojim rečenicama možete vidjeti da sam izložena Bauerovom pismu - moje rečenice postaju duže, nižu se u modrnističkom ritmu. Bauerov protagonist (da ne kažem - imenjak), pripovijeda bez zastajkivanja, i njegovu je rijeku svijesti izazovno pratiti. Čitajući prvu polovicu romana, s kartama za predstavu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku u ruci, pitala sam se - je li moguće prenijeti nutrinu protagonista koji putuje kroz vrijeme i prostor, gubeći se i pronalazeći u kojekakvim režimima, na kazališne daske?
Nakon odgledane predstave, rekla bih - da nije. Sa svega dva, tri upečatljiva prizora, s nekoliko izvrsnih glumačkih izvedbi (nije Jakupčević loš, ali Ćaćić i Mrkonjić su mi doista prikazali oca i Milu, onakve kakvi su u romanu), ovaj roman na kazališnoj se sceni (scenografija nije loša, kao ni kostimografija, ali čemu oni glazbeni songovi?) pretvorio u trivijalnu bildungs dramu. Iako je ansambl uključivao gotovo trideset glumaca, bilo je to premalo za prikaz Bauerove borbe - razgovori koje protagonist vodi sa sporednim likovima, pa i spomen određenih likova (Weberovih npr. - Bauerovi Weberovi, po meni, bili bi bolji izbor za kazališnu adaptaciju, nalik "Unterstadtu" Ivane Šojat), njegova nutarnja previranja i filozofiranja nisu u ovoj predstavi zaživjela. Kako je predstava odmicala, i moja koncentracija je padala, a likovi su se sveli na jednodimenzionalne likove iz "Sante Barbare", pogotovo žene (ajme, koliko žena!) u životu protagonista, u kojima nisam prepoznala ni krv ni meso, niti ono što je protagnost u njima tražio - pijan od sreće i ljubavnih ugriza, liježući na njihove dojke, tražeći lijek za krivicu koju je osjećao za izazivanje rata i za sve zločine njemačkih vojnika, tražeći toplo krilo, svoj zavičaj.
"...vidim naše njemtvo u tome da se ne damo, da držimo svojih uvjerenja svemu usprkos, njemstvo je smiješno kao buržoaski nacionalizam, ali ima vrijednost ako je nazivnik za učenje, rad, upornost i poštenje, ne mislim da je to nesto biološki, daleko od toga, to su ideali određenog kulturnog korpusa koji se prenose s generacije na generaciju, i to je sve, mi smo pravi komunisti, nikako ne ovi koji su to profesionalno, koji od toga izvlače osobnu korist, komitetlije, koji su jučer tjerali ljude u seljačke radne zadruge, a danas govore o tome kao staljinističkim zabludama..."
Nakon predstave, i interes za romanom mi je splasnuo, pogotovo jer sam na pitanja koja more Lukijana/Ludwiga već odavno odgovorila - čovjek mora živjeti ondje gdje želi umrijeti. U svega nekoliko tjedana života uz jadransku obalu, u san su mi došle tambure, i ja sam znala gdje je moj zavičaj. Zna to Bauer, kao i Springesteen - ne navikava se čovjek na makar što i makar koga, i sretan je čovjek koji spozna samog sebe, koji voli zemlju koja ga othrani, i koji ima slobodu uživati u njoj. Takvu sigurnost i takvu ljubav valja braniti, jer ne živi čovjek ni o kruhu ni o vodi, a bogme ni o ideologiji (pomalo je kontradiktorno ovo pisati dok moja kćer, koristeći Duolingo aplikaciju, naglas izgovara: "Sie ist Kellnerin und er ist Kellner", a ja se prisjećam kako su me roditelji uvjeravali da znanje stranog jezika otvara sva vrata).
"Ne znam, Georg, ne znam, doista ne znam što bih ti o svome podrijetlu mogao reći, zapravo je to sve i za mene velika zagonetka, ne znam što to zapravo predstavlja u nekom konkretnom smislu, a podrijetlo kao apstrakcija manje-više me i ne zanima, samo što tih konkretnih elemenata ima suviše malo da bih se na njih mogao oslanjati, ne samo razmišljanju, nego i da bih svoje pretpostavke mogao utemeljiti na tom što to podrijetlo jest; moj otac bio je njemački vojnik, njegova mi uvjerenja nisu poznata, nisu mi bar do kraja poznata, imam razloga vjetovsti da nije bio slijepi sljedbenik nacizma, i da je upravo zato stradao kako je stradao dezertirao je iz svoje esesovske jedinice, i pretpostavljam da onamo nije bio stupio kao istinski dobrovoljac, ali sada dok to govorim, čini se, i meni se samom čini, kao da opravdavam toga oca kojeg nisam poznavao i za koga uopće ne mogu zamisliti što mu zapravo dugujem, jer dijete se rađa kao misaona tabula rasa rada pa u njegov intelekt ulazi ono što iz svoje sredine može preuzeti, od govora, grimasa i gestikulacije sve do složenog svjetonazora koji može biti individualiziran, ali se neizbježno oslanja na poticaje koje je netko dobivao odrastanjem i sazrijevanjem od sredine u kojoj se to događalo..."
"...svi smo mi žrtve, žrtve rata."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)