Svijet unutar zidova porodice Weber

"Ti imaš mišljenje o svakoj kući" rekla mi je sestra, kolutajući očima, u šetnji gradom, koju sam predložila samo da bismo gledale stare našičke kuće. Radoznalost koja zna biti dosadna poput svraba razlog je zašto uvijek hodam uzdignuta pogleda, zašto uvijek tražim neobične ukrase na kućama, zašto se oduševim starim vratima i pitam se što se krije iza njihove oguljene boje. Ne zanimaju me nekretnine u smislu novčane vrijednosti, nego me silno zanima život koji se odvijao unutar zidova, život koji se i sada iza njih odvija jer je netko nekada davno ondje položio temelj. Ne znam odakle mi ta karakterna crta, ali pomalo sam opterećena temeljima - uvijek imam na umu da će ono što radim danas odjekivati u vječnosti (thanks a lot, Ridley Scott!), i oduvijek volim stare našičke kuće u kojima su živjeli našički obrtnici, mahom Židovi, kojima Našice duguju svoj gospodarski razvoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Ima moj rodni grad puno znamenitosti - dvorac obitelji Pejačević u kojem je živjela darovita Dora Pejačević, dovršen 1812. godine, mauzolej obitelji Pejačević kojeg je konstruirao čuveni Herman Bolle (znate, austrijski arhitekt kojem dugujemo Mirogoj i zagrebačku i đakovačku katedralu), Gregerovu vilu, izgrađenu tridesetih godina 19. stoljeća za Otta Gregora, sina poznatog šumarskog inježenjera Franza Gregora... Ipak, omiljena kuća u gradu, pretpostavljam, nije pripadala plemićima - iza njenih šarmantnih prozora živjela je jedna sasvim obična obitelj, bar tako volim zamišljati (na slici ispod ovog odlomka). Obitelj kao što je obitelj Weber čiju kroniku je predstavio Ludwig Bauer u knjizi Kratka kronika porodice Weber. Iako se zbog naslovnice knjiga čini autobiografskom, ona je fikcija autora i hommage svim podnunavskim Nijemcima, njihovoj kulturi i identitetu, temi koja često Bauera zaokuplja. Knjigu sam dobila kao zahvalu od kolegice iz čitateljskog kluba - vrištala je moje ime (knjiga, ne kolegica!).

Na samom početku knjige, pripovjedač se ispričava štovanom čitaocu za sve nedostatke koje knjiga sadrži budući da je nastala na temelju tri bilježnice tvrdih korica, dokumenata, pisama, bilješki, dnevnika i fotografija koje je pripovjedaču u engleskom kovčegu za prekomorska putovanja, s mesinganim okovom na uglovima, jedne večeri donijela na vrtnim kolicima Gizela Weber. Stara kuća Weberovih na obali te je noći izgorjela, a pripovjedač Gizelu nikad više nije vidio. Nakon te večeri, ostala je samo uspomena na Gizelu, učiteljicu klavira u koju je bio beznadno zaljubljen, i ova kronika sazdana od prepričavanja i nagađanja.

"- Gledaš daleko u budućnost, Otata - rekao je Junior.

- Hoćeš reći da neću doživjeti da vidim ove orahe kao rodna stabla? Naravno da neću. Orasi se sade za budućnost. Meni je sasvim dovoljno da ih posadim."

"Kad naučiš plivati, kupat ćeš se gdje izabereš. Oni koji ne znaju plivati, osuđeni su da ostanu u plitkom."

Obožavam ovakve knjige i obećajem, ako ikada skupim hrabrosti i napišem knjigu, to će biti knjiga ovakvog karaktera, jer i mene, baš kao Ludwiga Bauera, ne zanima epoha, nego sudbine. Kratka kronika Weberovih, obitelji Nijemaca koja je živjela u Gradecu stotinu i dvadeset godina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, započinje pričom o Vilmosu, prvom od gradečkih Webera, kojeg je oduvijek pratila slava poštenjaka. Siroti Vilmos bio je prepošten za trgovca pa se bacio u showbiznis i u krčmi Šandora Veselića svirao violinu (Weberovi su oduvijek bili glazbeno nadareni), ali i preko svježih kajzerica gledao u pune grudi Veselićeve služavke Ljubice. Uvijek pun dosjetki (Više vjeruj svom stidu, nego onima koji ti plješću; Bijeda nije opravdanje za kriminal, ali je dovoljno teška kazna; Knjige se ne smiju paliti, kao što se ni kruh ne smije zgaziti i dr.), Vilmos je bio pravi pater familias, a nasljedio ga je sin Wilhelm, kojeg je, pak, nasljedio Wilhelm Junior, otac Gizele s početka priče.

Teško je reći išta o životu tih čudnih Webera, koje prati škandal i koji sve žele postići na teži način, a da se ne pokvari užitak čitanja ove knjižice od svega 220 stranica, utješne poput toplog kruha. Možda je stvar u sličnoj obiteljskoj dinamici ili podudaranju s našim obiteljskim kronikama, ali ovakve knjige imaju neprocjenjivu vrijednost. Knjige su to koje nas podsjećaju da su vremena uvijek bila teška, da su ljudi oduvijek morali birati strane, da su uvijek morali odvažno uzimati svoj život u svoje ruke, imajući dobrobit svoje obitelji na umu. Oduvijek je tako bilo, a ono na što nas podsjećaju portreti mrtvaca i stara žbuka koja otpada s kuća jest da je čovjek žilava životinja (Svi smo mi nastali od majmuna, rekao bi Wilhelm Weber) koja je preživjela i najteža razdoblja ljudske povijesti. Naši preci, njihove muke i živopisne priče umiju osnažiti naše korijenje čak i onda kad nam se čini da će ih vjetar današnjice iščupati - zahvaljujući njima snagu ne moramo crpiti iz svijeta, nego možemo biti sigurni da je ona oduvijek u nama, da kola našim venama.

"- Gizela, ja te ne razumijem - rekao je Barilo. - Zakopala si se u ovu gluhu provinciju, u ovu staru kućerinu i živiš okružena porodičnim relikvijama i portretima, oprosti što tako kažem, ali tako to i jest, portretima mrtvaca. Ti si inteligentna i nadarena žena, ali okrećeš leđa životu i živiš u fiktivnom svijetu. Umjesto u sadašnjosti, živiš u prošlosti. Što će ti svi ti portreti po zidovima, stari albumi i pisma. Kakve svrhe ima ta tvoja kronika? Zar je to zamjena za život?

- Ne - rekla je Gizela. - To nije zamjena za život. To jest život. Ti proklamiraš Novo vrijeme, i čini ti se da je život ono što je počelo jutros, ali mi smo i dio onoga što je bilo prije nas.

- I to je razlog da se povučeš od svijeta i života, i živiš kao redovnica?

- Željela bih sačuvati ovu kuću. Kao dokaz da su ovdje živjeli ljudi. I željela bih da Vlado stekne svijest o svojim korijenima. Onaj tko ne zna odakle je pošao, ne zna ni kamo ide!"

P.S. Fotografije su snimljene još u veljači ;)