Mi u vremenima dugima za življenje

Nemam popise za čitanje, volim da me knjiga koju čitam suptilno uputi na sljedeću vrijednu pažnje (I'm adventurous that way). Tako sam nedavno čitala knjigu Jennifer Fulwiler u kojoj je ispričala da je u teškom životnom razdoblju čitala knjigu Crveni Orm koja joj je u poslužila kao savršena diverzija u situaciji u kojoj bi inače pucala po šavovima od brige. Hm, zvuči - taman. Nema samo Jennifer Orma - sjetila sam se da imam i ja tu prelijepo uvezanu knjigu na polici, čami nepročitana još od Mitopejine akcije zvane "besplatna dostava". Kupila sam na toj akciji Gaimanovu Nordijsku mitologiju i Crvenog Orma imajući na umu da u kući imam i dvojicu muškaraca (starosti 20 mjeseci i 408 mjeseci), pa bi i u kućnoj biblioteci valjalo imati neke macho knjige - Vikinzi su macho i muškarci vole Vikinge, zar ne (znam, ja sam vam hodajuća predrasuda!)?

I tako sam se, najprije, bacila na guglanje Vikinga, a potom i na čitanje pustolovnog romana o jednom Vikingu. Uostalom, ovih dana se smatram pravom vikinškom ženom, pa je ovakav izbor literature prikladan. Ne perem kosu (jer, tko me vidi?), ne čupam obrve (muž slabo susreće druge žene, dakle, konkurencija je minimalna), zaštitnički sam nastrojena prema djeci i čuvam ih pri kućnom ognjištu (jer znam da bi, da ih izvedem van, polizali sve kvake i sve tobogane na koje bismo naišli), samostalno vodim financije, i to preko internet bankarstva (ne zato što sam moderna, nego zato što se bojim otić' u poštu platit' račune, kao što sam običavala), sama pečem kruh (jer, da bih ga kupila u pekari, moram dotaknuti bar četvora vrata), i strpljivo čekam svog muškarca da se vrati iz osvajačkog pohoda (s posla, iz ljekarne ili trgovine). (Hodajuća predrasuda, kažem vam!)

Klasik švedskog književnika Fransa Gunnara Bengtssona objavljen je prije osamdesetak godina, a preveden je i kod nas davnih dana. Međutim, bio je pomalo zaboravljen dok ga se nije prihvatila ekipa Mitopeje i dala mu ukoričeno izdanje kakvo pravi Viking i zaslužuje. Nije da imam s čime usporediti, jer daleko je moj ukus od pustolovnih romana, ali iznenadila me pitka narav priče o Vikingu kojeg je sudbina krajem desetog stoljeća odvela u svaki kutak svijeta - od rodnog kraja do Pireneja, Irske, Engleske i švedskih krajeva Bogu-iza-nogu (tako piše kritika - meni geografija nikad nije bila jedan od omiljenih predmeta, ali geografsko predznanje za čitanje ove knjige nije uvjet bez kojeg se ne može).

Orm je sin Tostea i Ase, koja iz straha da ne izgubi i najmlađeg sina, mladog Orma (švedski, zmija) drži uz svoje skute, sve dok ga ne otme banda s lađe koja je na pljaškaškom putovanju. Začudo, ondje golobradi, a potom crvenobradi Orm pronalazi prijatelje, uzore i upušta se u pustolovinu života.

Svaki članak o Vikinzima reći će vam da većina nas ima pogrešnu sliku o Vikinzima. Najprije valja istaknuti da Vikinzi sebe nisu nazivali Vikinzima, nego je riječ o nazivu za stanovništvo koje je živjelo na području cijele Skandinavije, dok vikinškim dobom nazivamo vrijeme od 793., kad su Vikinzi napali samostan Lindisfarne na engleskoj obali, do 1066. kada Vilim Osvajač napada Englesku (Wikipedija, thank you). Njihovo ime temelji se na staroengleskoj riječi za luku i za tjedan (jer su napadi trajali tjedan dana) ili nordijske riječi za zaljev. Upravo napadima na Englesku te onovremenskoj katoličkoj propagandi možemo zahvaliti na svim predrasudama o Vikinzima - naime, Vikinzi nikada nisu nosili šljemove s rogovima, prali su se bar jednom jednom, za razliku od Engleza koji su to činili dvaput godišnje, većinom su bili farmeri, postoji velika vjerojatnost da su otkrili Ameriku prije Kolumba, a svoje su žene vodili čak i u pljačkaške pohode. Možda povijest tvrdi da su naše predodžbe samo predrasude, ali život Vikinga u romanu Crveni Orm nije daleko od toga. Oni na momente doista jesu nemilosrdni, ali ne u tolikoj mjeri da bi roman bilo teško čitati, dapače. Baš kad sam pomislila da avanturistički život Vikinga nema apsolutne veze sa mnom i mojim životom u Hrvatskoj u doba-onog-čije-ime-odbijam-napisati, shvatila sam da se divim prilagodljivoj crti Ormovog karaktera, crti koju bismo trebali što prije usvojiti za svoju dobrobit. Kapetan lađe na kojoj se Orm zatekao, Krok, vjerovao je da je Orm čovjek kojeg prati sreća, pa da će sreću donijeti i ostalim suputnicima, ali mislim da nije bila riječ o sreći - Orm je samo bio pripravan na slučajnost i na peh, i znao je da pravi Viking ne odustaje zbog malih neprilika - i to je ono što ga je dovelo do samog ruba svijeta, pa i do obiteljskog života i doživotnog prijateljstva s Tokeom, čovjekom kojeg je trebao smatrati neprijateljem. Umio je vjerodostojno pričati lažne priče i bio cijenjen kao snalažljiv drug koji može smisliti zabavnu razonodu za dugih dana ravnomjernog vjetra, kad se ne mora veslati, a osim što je bio druželjubiv i snalažljiv, rekla bih da je Orm najmanje zlopamtilo u povijesti književnosti, pa nam se recept za dug, sretan i uzbudljiv život nameće sam.

Možda nisam luda za prebacivanjem djevojaka preko ramena i podijelom plijena, a plovidba brodom jer pretty much moja noćna mora, ali Frans G. Bengtsson odveo me na zanimljivo putovanje, za mene, neistraženim vodama. Nisam još pročitala svih četiristotinjak stranica, ali mogu vam ovaj klasik mirna srca preporučiti - naposljetku, kraj pustolovine najmanje je bitna stavka jer svaki pravi pustolov umije od svakog dana svog života napraviti pustolovinu koja će biti vrijedna spomena čak i kad sve prođe, kad život umori, a tijelo oslabi unatoč nepokolebljivom duhu.

Ostanite kod kuće, čak i ako imate djecu (volim svoju djecu).