Preskoči na glavni sadržaj

O ponavljanju povijesti i kako ćemo i to preživjeti

Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja, to se promijenilo.


Svaki titanikolog (to je doista riječ, nisam je ja izmislila) zna da je Biblija Titanica knjiga A night to remember Waltera Lorda, popularnog američkog odvjetnika, povjesničara i autora, koji je imao samo pet godina kad je Titanic dotaknuo dno, a oduvijek se bavio temom nepotopivog giganta. O važnosti ove knjige najbolje govori podatak da se nije prestala tiskati otkad je prvi put objavljena 1955. godine, a da je ovo djelo nadahnulo i samog Jamesa Camerona kojem je, tijekom snimanja filma, Walter Lord bio i asistent. Ono što ovo djelo čini posebnim jest precizno, a čitko, postavljen timeline cijele katastrofe, kojeg je autor postavio nakon razgovora sa šezdeset i pet preživjela putnika, kao i proučavanja njihovih memoara ili izjava u medijima - uvjerljivost Waltera Lorda oduševljava i danas.


Izdanje koje sam kupila jest izdanje iz 2012. godine, izdano povodom stogodišnjice potonuća, a kojem je predgovor napisao Julian Fellowes, autor Downtown Abbeya, i sam obožavatelj RMS Titanica, pa i scenarist mini serije o njemu. Baš kao što tvrdi Julian Fellows, nitko ne zna objasniti zašto nas velike tragedije kao što je udarac nepotopivog diva o santu leda toliko zanimaju, čak i nakon proteka vremena, ali činjenica jest da je Titanic predmet interesa već više od stotinu godina, i vjerujem da će to biti i kad od njega ostane samo hrđava mrlja na morskom dnu. Ne vidim u tome ništa loše niti morbidno, dapače - svi znamo da je povijest učiteljica života, pa ju valja poznavati.

Priču o jednoj od najvećih pomorskih katastrofa u mirnodopskom razdoblju Lord je započeo Frederickom Fleetom, jednim od časnika koji su ugledali ledenjak (Fleet je cijeloga života tvrdio da bi ishod bio drugačiji da su te noći na promatračnici imali dalekozore). Ocean se nikad nije činio tako glatkim i mirnim kao te travanjske zvjezdane noći. Udarac ledenjaka, kojeg su putnici doživjeli različito (neki su imali osjećaj kao da se dogodila nezgoda u kuhinji, a nekima su komadi leda pali na pod kabine kroz otvorene prozore), nije pokvario užitak putnicima koji su putovanje smatrali početkom ostatka svog života. Štoviše, uvaženi gosti prvog razreda iskoristili su komešanje posade i počeli kartati, iako je putnička kompanija izričito branila kartanje nedjeljom. Cigare su se pušile, peciva za doručak se pekla, nitko nije niti slutio da je smrt neizbježna. Lord divno opisuje putnike Titanica, od graditelja Thomasa Andrewsa do supružnika Straus, suvlasnika legendarnog Macy's lanca trgovina, daje zaključke o pjesmi koju je bend posljednju odsvirao, otkriva koliko se muškaraca spasilo prerušivši se u žene, kao i kontroverzu oko čamca broj 1 na kojem se spasio Sir Cosmo Duff Gordon, a na kojem je bilo tek dvanaest ljudi (od toga, jedine žene u čamcu bile su Lady Duff Gordon i njena služavka), ističe svjedočanstvo prema kojem je kapetan Smith zadnji put viđen kako pliva među krhotinama broda s djetetom u naručju, i mnoge druge legende pokopane na moru. A night to remember jedna je od najboljih knjiga svog žanra, dokumentarnog romana, a Walter Lord od slagalica sjećanja preživjelih putnika složio je gotovo potpunu sliku o onome što je Titanic simbolizirao 1912. godine te kako je njegov krah utjecao na svijet.


Sudbina - mislim da je nju Walter Lord smatrao glavnim likom svog romana. Kad je Titanic krenuo na svoje jedino i posljednje putovanje, vladao je mir, ljudi su postali samodopadni, vjerovali su u svoja dostignuća i svoju tehnologiju, otvorili se za cijeli svijet, nebo je bilo granica. A onda, odjednom, te kobne noći nije bilo bitno jesi li za umiranje obučen kao gospodin, nije bilo bitno dijeliš li dvije kupaonice s cijelim trećim razredom, nije bilo bitno imaš li koga zagrliti dok brod tone ili si potpuno sam, nije bilo bitno prezivaš li se Smiljanić ili Astor - ako je sudbina tako odlučila, završit ćeš 3,800 metara ispod površine Atlantskog oceana. Svijet je zinuo u šoku.

"What troubled people especially was not just the tragedy - or even its needlessness - but the element of fate in it all. If Titanic had heeded any of the six ice messages on Sunday...if ice conditions had been normal... if the night had been rough or moonlit... if she had seen the berg 15 seconds sooner - or 15 seconds later...iIf she had hit the ice any ther way.. f her watertight bulkheads had been one deck higher... if she had carried enough boats... if the Californian had only come... Had any of those 'ifs' turned out right, every life might have been saved. But they all went agains her - a classic Greek tragedy."

Potonuće Titanica mnogi su smatrali buđenjem koje je trebalo zapadnom svijetu, krajem jedne ere, a početkom druge, teže za sve, a istinite priče koje je ispričao Walter Lord i danas nam mogu posvjedočiti o živoj povijesti koja se ponavlja kad čovjek izgubi doticaj s prirodom i onim što je u životu doista važno. Lišen patetike, ovaj roman savršeni je podsjetnik na ravnotežu kojoj bismo trebali težiti, ali i na postojanost ljudskog duha i instinkt za preživljavanje kojima dugujemo svoja jutra, i svoje zvijezdane noći.


"And, like most of us, I am not sure of the lessons we can draw from this awful story; maybe just that we cannot know what Fate has in store, that we should not forget man is never the superior of nature, or simply that ordinary men and women are capable of acts of courage and kindness that make them great in the doing. Perhaps that's it. That savage events can inspire people to greatness."

Julian Fellows

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...