Preskoči na glavni sadržaj

O ponavljanju povijesti i kako ćemo i to preživjeti

Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja, to se promijenilo.


Svaki titanikolog (to je doista riječ, nisam je ja izmislila) zna da je Biblija Titanica knjiga A night to remember Waltera Lorda, popularnog američkog odvjetnika, povjesničara i autora, koji je imao samo pet godina kad je Titanic dotaknuo dno, a oduvijek se bavio temom nepotopivog giganta. O važnosti ove knjige najbolje govori podatak da se nije prestala tiskati otkad je prvi put objavljena 1955. godine, a da je ovo djelo nadahnulo i samog Jamesa Camerona kojem je, tijekom snimanja filma, Walter Lord bio i asistent. Ono što ovo djelo čini posebnim jest precizno, a čitko, postavljen timeline cijele katastrofe, kojeg je autor postavio nakon razgovora sa šezdeset i pet preživjela putnika, kao i proučavanja njihovih memoara ili izjava u medijima - uvjerljivost Waltera Lorda oduševljava i danas.


Izdanje koje sam kupila jest izdanje iz 2012. godine, izdano povodom stogodišnjice potonuća, a kojem je predgovor napisao Julian Fellowes, autor Downtown Abbeya, i sam obožavatelj RMS Titanica, pa i scenarist mini serije o njemu. Baš kao što tvrdi Julian Fellows, nitko ne zna objasniti zašto nas velike tragedije kao što je udarac nepotopivog diva o santu leda toliko zanimaju, čak i nakon proteka vremena, ali činjenica jest da je Titanic predmet interesa već više od stotinu godina, i vjerujem da će to biti i kad od njega ostane samo hrđava mrlja na morskom dnu. Ne vidim u tome ništa loše niti morbidno, dapače - svi znamo da je povijest učiteljica života, pa ju valja poznavati.

Priču o jednoj od najvećih pomorskih katastrofa u mirnodopskom razdoblju Lord je započeo Frederickom Fleetom, jednim od časnika koji su ugledali ledenjak (Fleet je cijeloga života tvrdio da bi ishod bio drugačiji da su te noći na promatračnici imali dalekozore). Ocean se nikad nije činio tako glatkim i mirnim kao te travanjske zvjezdane noći. Udarac ledenjaka, kojeg su putnici doživjeli različito (neki su imali osjećaj kao da se dogodila nezgoda u kuhinji, a nekima su komadi leda pali na pod kabine kroz otvorene prozore), nije pokvario užitak putnicima koji su putovanje smatrali početkom ostatka svog života. Štoviše, uvaženi gosti prvog razreda iskoristili su komešanje posade i počeli kartati, iako je putnička kompanija izričito branila kartanje nedjeljom. Cigare su se pušile, peciva za doručak se pekla, nitko nije niti slutio da je smrt neizbježna. Lord divno opisuje putnike Titanica, od graditelja Thomasa Andrewsa do supružnika Straus, suvlasnika legendarnog Macy's lanca trgovina, daje zaključke o pjesmi koju je bend posljednju odsvirao, otkriva koliko se muškaraca spasilo prerušivši se u žene, kao i kontroverzu oko čamca broj 1 na kojem se spasio Sir Cosmo Duff Gordon, a na kojem je bilo tek dvanaest ljudi (od toga, jedine žene u čamcu bile su Lady Duff Gordon i njena služavka), ističe svjedočanstvo prema kojem je kapetan Smith zadnji put viđen kako pliva među krhotinama broda s djetetom u naručju, i mnoge druge legende pokopane na moru. A night to remember jedna je od najboljih knjiga svog žanra, dokumentarnog romana, a Walter Lord od slagalica sjećanja preživjelih putnika složio je gotovo potpunu sliku o onome što je Titanic simbolizirao 1912. godine te kako je njegov krah utjecao na svijet.


Sudbina - mislim da je nju Walter Lord smatrao glavnim likom svog romana. Kad je Titanic krenuo na svoje jedino i posljednje putovanje, vladao je mir, ljudi su postali samodopadni, vjerovali su u svoja dostignuća i svoju tehnologiju, otvorili se za cijeli svijet, nebo je bilo granica. A onda, odjednom, te kobne noći nije bilo bitno jesi li za umiranje obučen kao gospodin, nije bilo bitno dijeliš li dvije kupaonice s cijelim trećim razredom, nije bilo bitno imaš li koga zagrliti dok brod tone ili si potpuno sam, nije bilo bitno prezivaš li se Smiljanić ili Astor - ako je sudbina tako odlučila, završit ćeš 3,800 metara ispod površine Atlantskog oceana. Svijet je zinuo u šoku.

"What troubled people especially was not just the tragedy - or even its needlessness - but the element of fate in it all. If Titanic had heeded any of the six ice messages on Sunday...if ice conditions had been normal... if the night had been rough or moonlit... if she had seen the berg 15 seconds sooner - or 15 seconds later...iIf she had hit the ice any ther way.. f her watertight bulkheads had been one deck higher... if she had carried enough boats... if the Californian had only come... Had any of those 'ifs' turned out right, every life might have been saved. But they all went agains her - a classic Greek tragedy."

Potonuće Titanica mnogi su smatrali buđenjem koje je trebalo zapadnom svijetu, krajem jedne ere, a početkom druge, teže za sve, a istinite priče koje je ispričao Walter Lord i danas nam mogu posvjedočiti o živoj povijesti koja se ponavlja kad čovjek izgubi doticaj s prirodom i onim što je u životu doista važno. Lišen patetike, ovaj roman savršeni je podsjetnik na ravnotežu kojoj bismo trebali težiti, ali i na postojanost ljudskog duha i instinkt za preživljavanje kojima dugujemo svoja jutra, i svoje zvijezdane noći.


"And, like most of us, I am not sure of the lessons we can draw from this awful story; maybe just that we cannot know what Fate has in store, that we should not forget man is never the superior of nature, or simply that ordinary men and women are capable of acts of courage and kindness that make them great in the doing. Perhaps that's it. That savage events can inspire people to greatness."

Julian Fellows

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...