Preskoči na glavni sadržaj

O ponavljanju povijesti i kako ćemo i to preživjeti

Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja, to se promijenilo.


Svaki titanikolog (to je doista riječ, nisam je ja izmislila) zna da je Biblija Titanica knjiga A night to remember Waltera Lorda, popularnog američkog odvjetnika, povjesničara i autora, koji je imao samo pet godina kad je Titanic dotaknuo dno, a oduvijek se bavio temom nepotopivog giganta. O važnosti ove knjige najbolje govori podatak da se nije prestala tiskati otkad je prvi put objavljena 1955. godine, a da je ovo djelo nadahnulo i samog Jamesa Camerona kojem je, tijekom snimanja filma, Walter Lord bio i asistent. Ono što ovo djelo čini posebnim jest precizno, a čitko, postavljen timeline cijele katastrofe, kojeg je autor postavio nakon razgovora sa šezdeset i pet preživjela putnika, kao i proučavanja njihovih memoara ili izjava u medijima - uvjerljivost Waltera Lorda oduševljava i danas.


Izdanje koje sam kupila jest izdanje iz 2012. godine, izdano povodom stogodišnjice potonuća, a kojem je predgovor napisao Julian Fellowes, autor Downtown Abbeya, i sam obožavatelj RMS Titanica, pa i scenarist mini serije o njemu. Baš kao što tvrdi Julian Fellows, nitko ne zna objasniti zašto nas velike tragedije kao što je udarac nepotopivog diva o santu leda toliko zanimaju, čak i nakon proteka vremena, ali činjenica jest da je Titanic predmet interesa već više od stotinu godina, i vjerujem da će to biti i kad od njega ostane samo hrđava mrlja na morskom dnu. Ne vidim u tome ništa loše niti morbidno, dapače - svi znamo da je povijest učiteljica života, pa ju valja poznavati.

Priču o jednoj od najvećih pomorskih katastrofa u mirnodopskom razdoblju Lord je započeo Frederickom Fleetom, jednim od časnika koji su ugledali ledenjak (Fleet je cijeloga života tvrdio da bi ishod bio drugačiji da su te noći na promatračnici imali dalekozore). Ocean se nikad nije činio tako glatkim i mirnim kao te travanjske zvjezdane noći. Udarac ledenjaka, kojeg su putnici doživjeli različito (neki su imali osjećaj kao da se dogodila nezgoda u kuhinji, a nekima su komadi leda pali na pod kabine kroz otvorene prozore), nije pokvario užitak putnicima koji su putovanje smatrali početkom ostatka svog života. Štoviše, uvaženi gosti prvog razreda iskoristili su komešanje posade i počeli kartati, iako je putnička kompanija izričito branila kartanje nedjeljom. Cigare su se pušile, peciva za doručak se pekla, nitko nije niti slutio da je smrt neizbježna. Lord divno opisuje putnike Titanica, od graditelja Thomasa Andrewsa do supružnika Straus, suvlasnika legendarnog Macy's lanca trgovina, daje zaključke o pjesmi koju je bend posljednju odsvirao, otkriva koliko se muškaraca spasilo prerušivši se u žene, kao i kontroverzu oko čamca broj 1 na kojem se spasio Sir Cosmo Duff Gordon, a na kojem je bilo tek dvanaest ljudi (od toga, jedine žene u čamcu bile su Lady Duff Gordon i njena služavka), ističe svjedočanstvo prema kojem je kapetan Smith zadnji put viđen kako pliva među krhotinama broda s djetetom u naručju, i mnoge druge legende pokopane na moru. A night to remember jedna je od najboljih knjiga svog žanra, dokumentarnog romana, a Walter Lord od slagalica sjećanja preživjelih putnika složio je gotovo potpunu sliku o onome što je Titanic simbolizirao 1912. godine te kako je njegov krah utjecao na svijet.


Sudbina - mislim da je nju Walter Lord smatrao glavnim likom svog romana. Kad je Titanic krenuo na svoje jedino i posljednje putovanje, vladao je mir, ljudi su postali samodopadni, vjerovali su u svoja dostignuća i svoju tehnologiju, otvorili se za cijeli svijet, nebo je bilo granica. A onda, odjednom, te kobne noći nije bilo bitno jesi li za umiranje obučen kao gospodin, nije bilo bitno dijeliš li dvije kupaonice s cijelim trećim razredom, nije bilo bitno imaš li koga zagrliti dok brod tone ili si potpuno sam, nije bilo bitno prezivaš li se Smiljanić ili Astor - ako je sudbina tako odlučila, završit ćeš 3,800 metara ispod površine Atlantskog oceana. Svijet je zinuo u šoku.

"What troubled people especially was not just the tragedy - or even its needlessness - but the element of fate in it all. If Titanic had heeded any of the six ice messages on Sunday...if ice conditions had been normal... if the night had been rough or moonlit... if she had seen the berg 15 seconds sooner - or 15 seconds later...iIf she had hit the ice any ther way.. f her watertight bulkheads had been one deck higher... if she had carried enough boats... if the Californian had only come... Had any of those 'ifs' turned out right, every life might have been saved. But they all went agains her - a classic Greek tragedy."

Potonuće Titanica mnogi su smatrali buđenjem koje je trebalo zapadnom svijetu, krajem jedne ere, a početkom druge, teže za sve, a istinite priče koje je ispričao Walter Lord i danas nam mogu posvjedočiti o živoj povijesti koja se ponavlja kad čovjek izgubi doticaj s prirodom i onim što je u životu doista važno. Lišen patetike, ovaj roman savršeni je podsjetnik na ravnotežu kojoj bismo trebali težiti, ali i na postojanost ljudskog duha i instinkt za preživljavanje kojima dugujemo svoja jutra, i svoje zvijezdane noći.


"And, like most of us, I am not sure of the lessons we can draw from this awful story; maybe just that we cannot know what Fate has in store, that we should not forget man is never the superior of nature, or simply that ordinary men and women are capable of acts of courage and kindness that make them great in the doing. Perhaps that's it. That savage events can inspire people to greatness."

Julian Fellows

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...