Preskoči na glavni sadržaj

Moj TV girl crush

Ja obožavam televiziju. Neću lagati - o b o ž a v a m! Volim je kao izvor zabave, inspiracije, znanja, volim je i kao pozadinski šum. Svaka čast mojim roditeljima i njihovom odgoju, ali ponekad imam osjećaj da me i televizija učinila osobom kakva sam danas, jer otkad pamtim, postojala je ta jedna emisija ili serija o kojoj sam bila potpuno ovisna, iz koje sam crpila lude ideje za svoje sanjarenje. Dobrih petnaest godina to su bile Gilmoreice - i nitko im nikada neće biti u rangu, ako govorimo o mojoj posvećenosti. Bila sam apsolutni fan, i još jesam, ali otkad imam djecu, češće vrtim reprize epizoda u svojoj glavi, nego na ekranu. Dok sam trudna učila za završni ispit, pak, moja opsesija preselila se na The Great British Bake off, točnije - Mary Berry. Kad narastem ću biti Mary Berry, that's it. Pauze od učenja organizirala sam prema TV rasporedu, neprestano smišljajući što ću sljedeće peckariti. Opsesija Mary Berry i skupljanje njenih kuharica (OK, i trudnoća je imala utjecaj, ali omanji) stajali su me, ionako narušene, figure pa sam se, kad sam rodila Jurja, fokusirala na novi objekt obožavanja - emisiju Fixer Upper, i predivnu Joannu Gaines. Svako jutro, ustajala bih bar pola sata prije djece, i uz kavu gledala Fixer Upper, emisiju u kojoj bračni par Chip i Joanna oronule kuće u Texasu pretvaraju u najljepše kuće u kvartu. Voljela sam taj svoj mali ritual. Spašavao me jer za vrijeme Fixer Uppera nisam razmišljala o pelenama, ručkovima, sisanju, igračkama i ostaloj dječjoj problematici, bila sam samo ja.


Priča obitelji Gaines započela je malim dućanom kućnih potrepština, a pokrenula se kad je producentica TV kuće nazvala Joannu, koja je pisala blog o flippanju kuća, kojim su se ona i suprug počeli baviti (kao i milijun drugih Amerikanaca u to doba), i ponudila joj da snime show. Danas Chip i Joanna imaju pravo malo carstvo - silose, pekarnice, restorane, motel, kuharice, knjige, slikovnice, i petero djece, uz sve to - talking 'bout inspiration!

Iako nemam nijednu knjigu o uređenju interijera, Joanninu knjigu morala sam imati! Premda sam se bojala da će me razočarati jer o uređenju prostora nemam stručnog znanja, i iako sam očekivala da će knjiga biti samo jedna velika fotomonografija kuća u kakvima nikad neću živjeti, ostala sam ugodno iznenađena. Joanna u HomeBody - A guide to creating spaces you never want to leave jednostavnim jezikom objašnjava stilove uređenja (farmhouse, modern, rustic, industrial, traditional, boho) i daje praktične savjete za poboljšanje svakog doma (poglavlja su podijeljena na entryways, living rooms, kitchens, dining rooms, bedroms, bathrooms, kid spaces, rooms to retreat i utility rooms), i moram priznati da sam zahvaljujući njoj u dnevnu sobu, iznad radnog stola, postavila otvorenu policu sa sitnicama koje me podsjećaju na sve ono što muž i ja volimo, kao i mud room (dugu klupicu s ormarićima za cipele i otvorenim spremnicima) koji sam dala izraditi za hodnik nakon što sam zaključila da niti jedna trgovina namještajem ne prodaje namještaj za predsoblje kakav odgovara našim potrebama (čitaj: milijun vješalica za jakne i velik prostor za odlaganje šalova, kapa, torbi, ruksaka i sl.).


Joannina je filozofija jednostavna - kuća treba odražavati one koji u njoj stanuju. Svaki bi prostor trebao biti jedinstven, dok tuđi prostori služe samo za inspiraciju (također, kopiranje Ikeina kataloga je big no-no). Joanna voli sitnice, priču koju ima pojedini predmet (moja narančasta pisaća mašina je, npr. great conversation piece, kako Joanna veli, jer nema osobe koja me nije pitala "Čija je to mašina? Radi li još? Mogu li tipkati?"), nikad neće žrtvovati funkcionalizam zbog estetike, i uvijek joj je polazna premisa stvaranje prostora u kojem će obitelj najradije provoditi vrijeme. I ja sam kućna šlapa kao Joanna, čini mi se, zato mi i ovo stanje u kojem se svijet zatekao ne pada teško - meni nema dražeg mjesta od našeg stana. Volim što je u njemu netko prije nas živio i uredio ga funkcionalno, na način koji nama ne bi možda ni pao na pamet, ali nam ipak ostavio prostora za kozmetičke promjene koje će naš stan učiniti našim. Volim što postepeno, tek nakon što smo živjeli u njemu, prilagođavamo prostor sebi (spavaća soba, npr., još uvijek nije došla na red - ona je čisto platno), koliko god me oduševljavao nadrealni osjećaj koji mora da dožive klijenti Gainsovih kad ih Chip i Joanna uvedu u njihov tip-top sređeni novi dom.


Valjda mi zato ta emisija pokreće kreativne sokove - ideja da se od nečeg odbačenog, propalog stvori nešto prelijepo, značajno, nešto inspirativno. Volim i Joannin smireni karakter (zaljubim se u svaku ženu obučenu u traperice i flanelsku košulju - ta je žena uvijek spremna za akciju i ne zamara se taštinom!), Chipovu zaigranost, i tople detalje kojima pridaju važnost - veliki sat u njihovoj obiteljskoj farmhouse, recimo, nema kazaljke, jer vrijeme provedeno s obitelji je najvažnije vrijeme. Trudim se i svoj dom personalizirati, da se u njemu osjećamo ugodno, ali i da sve ima svoje mjesto. Umjesto vaze koristim staru kanticu za mlijeko, osim fotografija uramljujem i cvijeće koje Franka ubere ili njene crteže, volim drvene kovčežiće koje sam godinama dobivala od muža i prijateljica, volim kameni sat koji su nam poklonili moji zboraši iz Šibenika... Puno je ideja još u ovoj mojoj neopranoj glavi (hej, ne izlazim često!), a jedna od njih je zid u dnevnoj sobi koji namjeravam ispuniti fotografijama i predmetima naših baka i djedova, prabakinih recepata, pradjedovog sita za brašno, konaca i makaza muževe bake koja je bila šnajderica... Puno je ideja, a vremena za planiranje napretek, pa ostanimo kod kuće, uz vruću kavu i lijepu knjigu, ili TV guilty pleasure.


"Time at home is never wasted!"

Joanna Gaines

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...