Preskoči na glavni sadržaj

Moj TV girl crush

Ja obožavam televiziju. Neću lagati - o b o ž a v a m! Volim je kao izvor zabave, inspiracije, znanja, volim je i kao pozadinski šum. Svaka čast mojim roditeljima i njihovom odgoju, ali ponekad imam osjećaj da me i televizija učinila osobom kakva sam danas, jer otkad pamtim, postojala je ta jedna emisija ili serija o kojoj sam bila potpuno ovisna, iz koje sam crpila lude ideje za svoje sanjarenje. Dobrih petnaest godina to su bile Gilmoreice - i nitko im nikada neće biti u rangu, ako govorimo o mojoj posvećenosti. Bila sam apsolutni fan, i još jesam, ali otkad imam djecu, češće vrtim reprize epizoda u svojoj glavi, nego na ekranu. Dok sam trudna učila za završni ispit, pak, moja opsesija preselila se na The Great British Bake off, točnije - Mary Berry. Kad narastem ću biti Mary Berry, that's it. Pauze od učenja organizirala sam prema TV rasporedu, neprestano smišljajući što ću sljedeće peckariti. Opsesija Mary Berry i skupljanje njenih kuharica (OK, i trudnoća je imala utjecaj, ali omanji) stajali su me, ionako narušene, figure pa sam se, kad sam rodila Jurja, fokusirala na novi objekt obožavanja - emisiju Fixer Upper, i predivnu Joannu Gaines. Svako jutro, ustajala bih bar pola sata prije djece, i uz kavu gledala Fixer Upper, emisiju u kojoj bračni par Chip i Joanna oronule kuće u Texasu pretvaraju u najljepše kuće u kvartu. Voljela sam taj svoj mali ritual. Spašavao me jer za vrijeme Fixer Uppera nisam razmišljala o pelenama, ručkovima, sisanju, igračkama i ostaloj dječjoj problematici, bila sam samo ja.


Priča obitelji Gaines započela je malim dućanom kućnih potrepština, a pokrenula se kad je producentica TV kuće nazvala Joannu, koja je pisala blog o flippanju kuća, kojim su se ona i suprug počeli baviti (kao i milijun drugih Amerikanaca u to doba), i ponudila joj da snime show. Danas Chip i Joanna imaju pravo malo carstvo - silose, pekarnice, restorane, motel, kuharice, knjige, slikovnice, i petero djece, uz sve to - talking 'bout inspiration!

Iako nemam nijednu knjigu o uređenju interijera, Joanninu knjigu morala sam imati! Premda sam se bojala da će me razočarati jer o uređenju prostora nemam stručnog znanja, i iako sam očekivala da će knjiga biti samo jedna velika fotomonografija kuća u kakvima nikad neću živjeti, ostala sam ugodno iznenađena. Joanna u HomeBody - A guide to creating spaces you never want to leave jednostavnim jezikom objašnjava stilove uređenja (farmhouse, modern, rustic, industrial, traditional, boho) i daje praktične savjete za poboljšanje svakog doma (poglavlja su podijeljena na entryways, living rooms, kitchens, dining rooms, bedroms, bathrooms, kid spaces, rooms to retreat i utility rooms), i moram priznati da sam zahvaljujući njoj u dnevnu sobu, iznad radnog stola, postavila otvorenu policu sa sitnicama koje me podsjećaju na sve ono što muž i ja volimo, kao i mud room (dugu klupicu s ormarićima za cipele i otvorenim spremnicima) koji sam dala izraditi za hodnik nakon što sam zaključila da niti jedna trgovina namještajem ne prodaje namještaj za predsoblje kakav odgovara našim potrebama (čitaj: milijun vješalica za jakne i velik prostor za odlaganje šalova, kapa, torbi, ruksaka i sl.).


Joannina je filozofija jednostavna - kuća treba odražavati one koji u njoj stanuju. Svaki bi prostor trebao biti jedinstven, dok tuđi prostori služe samo za inspiraciju (također, kopiranje Ikeina kataloga je big no-no). Joanna voli sitnice, priču koju ima pojedini predmet (moja narančasta pisaća mašina je, npr. great conversation piece, kako Joanna veli, jer nema osobe koja me nije pitala "Čija je to mašina? Radi li još? Mogu li tipkati?"), nikad neće žrtvovati funkcionalizam zbog estetike, i uvijek joj je polazna premisa stvaranje prostora u kojem će obitelj najradije provoditi vrijeme. I ja sam kućna šlapa kao Joanna, čini mi se, zato mi i ovo stanje u kojem se svijet zatekao ne pada teško - meni nema dražeg mjesta od našeg stana. Volim što je u njemu netko prije nas živio i uredio ga funkcionalno, na način koji nama ne bi možda ni pao na pamet, ali nam ipak ostavio prostora za kozmetičke promjene koje će naš stan učiniti našim. Volim što postepeno, tek nakon što smo živjeli u njemu, prilagođavamo prostor sebi (spavaća soba, npr., još uvijek nije došla na red - ona je čisto platno), koliko god me oduševljavao nadrealni osjećaj koji mora da dožive klijenti Gainsovih kad ih Chip i Joanna uvedu u njihov tip-top sređeni novi dom.


Valjda mi zato ta emisija pokreće kreativne sokove - ideja da se od nečeg odbačenog, propalog stvori nešto prelijepo, značajno, nešto inspirativno. Volim i Joannin smireni karakter (zaljubim se u svaku ženu obučenu u traperice i flanelsku košulju - ta je žena uvijek spremna za akciju i ne zamara se taštinom!), Chipovu zaigranost, i tople detalje kojima pridaju važnost - veliki sat u njihovoj obiteljskoj farmhouse, recimo, nema kazaljke, jer vrijeme provedeno s obitelji je najvažnije vrijeme. Trudim se i svoj dom personalizirati, da se u njemu osjećamo ugodno, ali i da sve ima svoje mjesto. Umjesto vaze koristim staru kanticu za mlijeko, osim fotografija uramljujem i cvijeće koje Franka ubere ili njene crteže, volim drvene kovčežiće koje sam godinama dobivala od muža i prijateljica, volim kameni sat koji su nam poklonili moji zboraši iz Šibenika... Puno je ideja još u ovoj mojoj neopranoj glavi (hej, ne izlazim često!), a jedna od njih je zid u dnevnoj sobi koji namjeravam ispuniti fotografijama i predmetima naših baka i djedova, prabakinih recepata, pradjedovog sita za brašno, konaca i makaza muževe bake koja je bila šnajderica... Puno je ideja, a vremena za planiranje napretek, pa ostanimo kod kuće, uz vruću kavu i lijepu knjigu, ili TV guilty pleasure.


"Time at home is never wasted!"

Joanna Gaines

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...