Moj TV girl crush

Ja obožavam televiziju. Neću lagati - o b o ž a v a m! Volim je kao izvor zabave, inspiracije, znanja, volim je i kao pozadinski šum. Svaka čast mojim roditeljima i njihovom odgoju, ali ponekad imam osjećaj da me i televizija učinila osobom kakva sam danas, jer otkad pamtim, postojala je ta jedna emisija ili serija o kojoj sam bila potpuno ovisna, iz koje sam crpila lude ideje za svoje sanjarenje. Dobrih petnaest godina to su bile Gilmoreice - i nitko im nikada neće biti u rangu, ako govorimo o mojoj posvećenosti. Bila sam apsolutni fan, i još jesam, ali otkad imam djecu, češće vrtim reprize epizoda u svojoj glavi, nego na ekranu. Dok sam trudna učila za završni ispit, pak, moja opsesija preselila se na The Great British Bake off, točnije - Mary Berry. Kad narastem ću biti Mary Berry, that's it. Pauze od učenja organizirala sam prema TV rasporedu, neprestano smišljajući što ću sljedeće peckariti. Opsesija Mary Berry i skupljanje njenih kuharica (OK, i trudnoća je imala utjecaj, ali omanji) stajali su me, ionako narušene, figure pa sam se, kad sam rodila Jurja, fokusirala na novi objekt obožavanja - emisiju Fixer Upper, i predivnu Joannu Gaines. Svako jutro, ustajala bih bar pola sata prije djece, i uz kavu gledala Fixer Upper, emisiju u kojoj bračni par Chip i Joanna oronule kuće u Texasu pretvaraju u najljepše kuće u kvartu. Voljela sam taj svoj mali ritual. Spašavao me jer za vrijeme Fixer Uppera nisam razmišljala o pelenama, ručkovima, sisanju, igračkama i ostaloj dječjoj problematici, bila sam samo ja.

Priča obitelji Gaines započela je malim dućanom kućnih potrepština, a pokrenula se kad je producentica TV kuće nazvala Joannu, koja je pisala blog o flippanju kuća, kojim su se ona i suprug počeli baviti (kao i milijun drugih Amerikanaca u to doba), i ponudila joj da snime show. Danas Chip i Joanna imaju pravo malo carstvo - silose, pekarnice, restorane, motel, kuharice, knjige, slikovnice, i petero djece, uz sve to - talking 'bout inspiration!

Iako nemam nijednu knjigu o uređenju interijera, Joanninu knjigu morala sam imati! Premda sam se bojala da će me razočarati jer o uređenju prostora nemam stručnog znanja, i iako sam očekivala da će knjiga biti samo jedna velika fotomonografija kuća u kakvima nikad neću živjeti, ostala sam ugodno iznenađena. Joanna u HomeBody - A guide to creating spaces you never want to leave jednostavnim jezikom objašnjava stilove uređenja (farmhouse, modern, rustic, industrial, traditional, boho) i daje praktične savjete za poboljšanje svakog doma (poglavlja su podijeljena na entryways, living rooms, kitchens, dining rooms, bedroms, bathrooms, kid spaces, rooms to retreat i utility rooms), i moram priznati da sam zahvaljujući njoj u dnevnu sobu, iznad radnog stola, postavila otvorenu policu sa sitnicama koje me podsjećaju na sve ono što muž i ja volimo, kao i mud room (dugu klupicu s ormarićima za cipele i otvorenim spremnicima) koji sam dala izraditi za hodnik nakon što sam zaključila da niti jedna trgovina namještajem ne prodaje namještaj za predsoblje kakav odgovara našim potrebama (čitaj: milijun vješalica za jakne i velik prostor za odlaganje šalova, kapa, torbi, ruksaka i sl.).

Joannina je filozofija jednostavna - kuća treba odražavati one koji u njoj stanuju. Svaki bi prostor trebao biti jedinstven, dok tuđi prostori služe samo za inspiraciju (također, kopiranje Ikeina kataloga je big no-no). Joanna voli sitnice, priču koju ima pojedini predmet (moja narančasta pisaća mašina je, npr. great conversation piece, kako Joanna veli, jer nema osobe koja me nije pitala "Čija je to mašina? Radi li još? Mogu li tipkati?"), nikad neće žrtvovati funkcionalizam zbog estetike, i uvijek joj je polazna premisa stvaranje prostora u kojem će obitelj najradije provoditi vrijeme. I ja sam kućna šlapa kao Joanna, čini mi se, zato mi i ovo stanje u kojem se svijet zatekao ne pada teško - meni nema dražeg mjesta od našeg stana. Volim što je u njemu netko prije nas živio i uredio ga funkcionalno, na način koji nama ne bi možda ni pao na pamet, ali nam ipak ostavio prostora za kozmetičke promjene koje će naš stan učiniti našim. Volim što postepeno, tek nakon što smo živjeli u njemu, prilagođavamo prostor sebi (spavaća soba, npr., još uvijek nije došla na red - ona je čisto platno), koliko god me oduševljavao nadrealni osjećaj koji mora da dožive klijenti Gainsovih kad ih Chip i Joanna uvedu u njihov tip-top sređeni novi dom.

Valjda mi zato ta emisija pokreće kreativne sokove - ideja da se od nečeg odbačenog, propalog stvori nešto prelijepo, značajno, nešto inspirativno. Volim i Joannin smireni karakter (zaljubim se u svaku ženu obučenu u traperice i flanelsku košulju - ta je žena uvijek spremna za akciju i ne zamara se taštinom!), Chipovu zaigranost, i tople detalje kojima pridaju važnost - veliki sat u njihovoj obiteljskoj farmhouse, recimo, nema kazaljke, jer vrijeme provedeno s obitelji je najvažnije vrijeme. Trudim se i svoj dom personalizirati, da se u njemu osjećamo ugodno, ali i da sve ima svoje mjesto. Umjesto vaze koristim staru kanticu za mlijeko, osim fotografija uramljujem i cvijeće koje Franka ubere ili njene crteže, volim drvene kovčežiće koje sam godinama dobivala od muža i prijateljica, volim kameni sat koji su nam poklonili moji zboraši iz Šibenika... Puno je ideja još u ovoj mojoj neopranoj glavi (hej, ne izlazim često!), a jedna od njih je zid u dnevnoj sobi koji namjeravam ispuniti fotografijama i predmetima naših baka i djedova, prabakinih recepata, pradjedovog sita za brašno, konaca i makaza muževe bake koja je bila šnajderica... Puno je ideja, a vremena za planiranje napretek, pa ostanimo kod kuće, uz vruću kavu i lijepu knjigu, ili TV guilty pleasure.

"Time at home is never wasted!"

Joanna Gaines