Volim ovaj tempo života - easy breeze, kao da živimo u pjesmi Nore Jones. Volim što smo više sa svojom obitelji, volim što pečemo krašuljke samo zato jer nam se jede slatko, a nemamo keksa u špajzu, volim što kuća može biti u drlogu malo duže nego inače jer ne očekujemo goste, volim sto nikamo ne moramo ići, što nikamo ne kasnimo, nijedan posao ne ostavljamo nedovršenim, volim što moramo biti kreativni da razveselimo one koje volimo (samo u posljednjih nekoliko dana prijateljima smo slali knjige, pekli kruh, pjevali pod prozorom, dostavljali sadnice cvijeća...), volim što sam zahvalna na svakoj čestici zraka koju udahnem u šetnji (iako sam alergična na proljeće!) i što mi dođe da pred zgradom i susjedima, za koje pouzdano znam da su kod kuće, zaplešem kao Matilda na Little bitty pretty one (kad sam sretna, onda sam Thurston Harris sretna, a kad sam tužna, onda sam Meridith Brooks tužna, ako me razumijete). Volim! Volim! Volim! (I pustite me da nabrajam jer već sljedeći tjedan, kad se vratim na posao, bit će teže pronaći dobro u ovom zlu.) Jedan od ljepših aspekata ovog usporenog života je zasigurno i više vremena za čitanje!
Ovaj put, prvi put sam u životu pročitala elektroničku knjigu. Nemojte se smijati, ja sam jedna old school gospođa u godinama i volim držati knjigu u rukama. Ipak, nisam mogla odbiti mogućnost čitanja elektroničkih knjiga (preko aplikacije Zaki Book) našičke knjižnice čiji sam ponosni član iako na našičkom području ne stanujem već gotovo desetljeće.
Gledam ovo vrijeme kao blagoslov, i osim što mi je dano vrijeme za obitelj, poklonjeno mi je i vrijeme za knjige, filmove i glazbu koje sam propustila popratiti dok sam bila na rodiljnom dopustu (x2), i prva knjiga koja mi pada na pamet kao one that got away te fatalne 2015. godine, godine Frankina rođenja, jest knjiga Slavenke Drakulić Dora i Minotaur. Autorica je jedna od mojih omiljenih i ovakav izbor bio je čista ziherica, čak i za elektroničku knjigu.
Kunem se, na kugli zemaljskoj ne postoji pisac koji je sposoban opisati tisuću nijansi tuge kao što to čini Slavenka Drakulić - čitanjem Dore i Minotaura dovršila sam sveto tužno trojstvo koje je započelo knjigom Frida ili o boli, a završilo se Milevom i teorijom tuge. Kao i inače, autorica i u Dori i Minotauru već prvom rečenicom osvaja čitatelja i povlači ga u mrežu žalosti i propadanja kojima je isprepleten ovaj roman. Nakon smrti Dore Maar, njeni intimni zapisi dospjeli su u ruke autorici koja na temelju njih konstruira život poznate fotografkinje i muze Pabla Picasssa, bar tako nam autorica govori - a mi joj vjerujemo, sve joj vjerujemo. Život Dore Maar, pravog imena Teodora Markovitch, započinje u Argentini, gdje je njen otac, Siščanin, projektirao brojne građevine, a majka, Francuskinja, imala dućan sa šašavim šeširima. Malograđanski odgoj i roditeljske trzavice Doru su odvele u Pariz gdje je studirala slikarstvo i fotografiju i gdje tridesetih godina upoznaje već tad čuvenog, ali starijeg, Pabla Diega Joséa Francisca de Paula Juana Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picassa. True story, i taj susret, i to ime.
Gledam ovo vrijeme kao blagoslov, i osim što mi je dano vrijeme za obitelj, poklonjeno mi je i vrijeme za knjige, filmove i glazbu koje sam propustila popratiti dok sam bila na rodiljnom dopustu (x2), i prva knjiga koja mi pada na pamet kao one that got away te fatalne 2015. godine, godine Frankina rođenja, jest knjiga Slavenke Drakulić Dora i Minotaur. Autorica je jedna od mojih omiljenih i ovakav izbor bio je čista ziherica, čak i za elektroničku knjigu.
Kunem se, na kugli zemaljskoj ne postoji pisac koji je sposoban opisati tisuću nijansi tuge kao što to čini Slavenka Drakulić - čitanjem Dore i Minotaura dovršila sam sveto tužno trojstvo koje je započelo knjigom Frida ili o boli, a završilo se Milevom i teorijom tuge. Kao i inače, autorica i u Dori i Minotauru već prvom rečenicom osvaja čitatelja i povlači ga u mrežu žalosti i propadanja kojima je isprepleten ovaj roman. Nakon smrti Dore Maar, njeni intimni zapisi dospjeli su u ruke autorici koja na temelju njih konstruira život poznate fotografkinje i muze Pabla Picasssa, bar tako nam autorica govori - a mi joj vjerujemo, sve joj vjerujemo. Život Dore Maar, pravog imena Teodora Markovitch, započinje u Argentini, gdje je njen otac, Siščanin, projektirao brojne građevine, a majka, Francuskinja, imala dućan sa šašavim šeširima. Malograđanski odgoj i roditeljske trzavice Doru su odvele u Pariz gdje je studirala slikarstvo i fotografiju i gdje tridesetih godina upoznaje već tad čuvenog, ali starijeg, Pabla Diega Joséa Francisca de Paula Juana Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picassa. True story, i taj susret, i to ime.
U to vrijeme, Dorin rad je već prepoznat - predstavljala je modernu svjetsku ženu, neovisnu o muškarcu, kreativnu i chic, a radila je s glamuroznom klijentelom u visokoj modi i marketingu luksuznih proizvoda. "Kad fotografiram, ja biram koga ću i kako snimiti, ja vladam stvarnošću i oblikujem je. Ja odlučujem, i to ću i sada učiniti. Ti odlučuješ, nije li mi baš tako rekao?" Dorin glas je strastven kad progovara o fotografiji - unatoč neproslavljenim epizodama iz sobe sa staklenim vratima, ona je našla ono u čemu je dobra, fotografija je njena čarolija, i čini se da je pred njom blistava budućnost.
"Jer zaista, mogla sam biti bilo što, kad mi već nisu dali da budem ono što jesam," govori Dora u jednom trenutku, i čitatelj se već pribojava da ova priča neće imati sretan kraj. Dorine misli postaju nesigurnije, njezini izbori sve nesretniji. Većina krivi Picassa za njen psihički slom, ali, iako on jest u Dorinoj verziji događaja prikazan kao Minotaur koji proždire svoje muze, koji postoji samo u funkciji svoje umjetnosti, njezin život bio je njezin izbor, i ja ju ne mogu zbog njega omalovažavati ili žaliti. "Sažalijevanje je pokazivanje nadmoći" Dorino je mišljenje, a ja nisam nadmoćna u ovoj priči. Svi mi svakodnevno donosimo odluke koje nam mijenjaju život, koje mijenjaju nas - i ja sam često samo tašta i slaba žena, i ja samo želim biti nadahnuće, želim nekome biti centar svijeta, želim ljubav. Nije Dora obožavala Picassa, prije bih rekla da je bila zaljubljena u iluziju o parnerstvu koju je vjerojatno sama stvorila, ako uzmemo u obzir da je Picasso bio u procesu razvoda od jedne žene, a u postupku odgajanja novorođenčeta s drugom ženom u trenutku kad je upoznao mladu fotografkinju, i, iako ju je čežnja za mrvicama njegove pažnje gurnula preko ruba, ona je uvijek imala izbor - otići ili ostati. Međutim, ona nije imala hrabrosti odlučiti, Minotaur je odlučio umjesto nje. Je li imala izbor nakon rastanka? "Picassa, koji ostaje mjerilo mog uzleta i mog pada, još uvijek uporno pokušavam zamijeniti Bogom." Možda joj je ponestalo izbora, ili snage. Ipak, bez obzira na njen tragični kraj, Dora Maar i danas intrigira svojim nadrealnim unutarnjim svijetom kroz koji je, kao i mnogi članovi izgubljene generacije, tražila potvrdu da je živa, da je vrijedna ljubavi, a intenzivni prikaz njenog emocionalnog stanja u rukama Slavenke Drakulić djelo je vrijedno pažnje, čak i ako ste netom prije izbijanja pandemije dobili recept za nove naočale s novom dioptrijom, niste ih stigli kupiti, a svejedno se pravite moderni i čitate elektroničke knjige na mobitelu.
"Ne možeš se obraniti od poniženja koje ti nameće bezgranična ljubav prema nekome, ono je beskrajno. Toliko da više nije ni poniženje, nego samouništenje."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)