Jednog neobičnog Uskrsa

28.3.2020.

Ovih dana me Franka često ispituje gdje su ona i brat bili dok smo njihov tata i ja bili mali. "Nije vas bilo, niste ni postojali, bili ste kod Boga," rekla sam joj. "Bili smo u crkvi, na misi?" pitala je. "Tako nekako," nasmijala sam se. "A što misliš (obožavam ju pitati "A što misliš?"), kako ste se vi onda pojavili kad smo tata i ja narasli?" "Pa otišli ste kod Boga po nas!" rekla je kao da je to nešto što se podrazumijeva.

Danas je u Italiji umrlo gotovo tisuću ljudi, kod nas je potvrđena peta smrt zbog Corona virusa, a broj zaraženih prešao je brojku od sedamsto. Iz stana nisam izašla tjedan dana, osim jedne večeri kad sam išla baciti smeće, u rukavicama, dakako. Muž još ide na posao, a većina ljudi se ponaša kao da je riječ o nekoj propagandi, kao da svijet nije stao. Ljudi kojima je naložena samoizolacija šeću se po gradu, pipkaju peciva u dućanima, a mi, naivci, ostajemo kod kuće, ne posjećujemo roditelje, prijatelje čujemo samo preko telefona, namirnice trošimo racionalnije nego ikada u životu, kupujemo online i nadamo se da uz pakete nećemo gratis dobiti Covid 19.

Ima dobrih i loših dana, ali trudim se živjeti u trenutku, ne paničariti (ipak, ima noći kad zaspim u suzama), ne čeznuti za slobodom i za dosadnom rutinom, ne pomišljati što ću prvo učiniti kad ovo prođe. Voljela bih zapisati jednu dobru stvar u svakom danu, jer bit će loših, sigurna sam.

Djeca nas izluđuju. Franka uzima Jurju igračke, a on neprestano uspijeva udarati glavom o police, stolove ili prozore, već se brinem za njegov centar za ravnotežu. Danas smo popodne proveli na balkonu, gledajući susjeda Jukića kako preskače uže na balkonu susjedne zgrade. Djeca su se držala za ogradu i vrištala kad bi stazom prošetao pas (Juraj kaže: "Vau vau"), ili bi ptice preletjele u jatu iznad naših glava. Njihovo veselje odjekivalo je kvartom i nakratko i nas usrećilo.

29.3.2020.

Ljudi u zadnje vrijeme znaju reći da ne znaju koji je dan, ali ja znam, pogotovo kad je nedjelja. Već tri nedjelje nisam bila na misi, a ova na televiziji samo me rastužuje. Umrla je šesta osoba u Hrvatskoj, osamdesetinešto godina star je bio. Nije neka utjeha, u SAD je od Covida umrla beba, a u Portugalu dječak. Uostalom, baka Julka ima osamdeset i dvije godine.

Dan je bio usporeniji nego ikada, možda zbog pomicanja sata koje će produljiti i ovako preduge dane. Nije se dogodilo ništa, ali nisam niti jednom viknula na djecu - jer sam si obećala da će biti dobar dan, to je najmanje što mogu učiniti. Mislim da sam djeci dosadna. Franka i ja smo flomasterima nacrtale duge i naljepile crteže na prozore, a Franka je rekla da sam ih zaljepila naopako - nije htjela da ih vide drugi ljudi, nego da ih ona vidi. Nisam imala snage objašnjavati da te duge trebaju druge ohrabriti, podsjetiti ih da nakon kiše dolazi sunce - jer je i nama trebalo ohrabrenje.

30.3.2020.

Djeca nisu spavala po danu, tj. dok sam nju poslala na spavanje, on se već probudio. Juraj se većinu dana rušio od umora, ali Franka je svejedno stalno plesala i molila me da obučemo suknjice (ona pink, ja svoju crvenu - nije da ju imam gdje nositi) i da plešemo na I wanna dance i Ti si moja čokolada. Ručak je ispao grozno, krumpir u tepsiji se uopće nije ispekao do kraja, a oni su ga pojeli više nego ikada ranije. Juraj je kupus salatu jeo prstima, iz velike posude za salatu.

Tek sam navečer shvatila da nisam tijekom dana gledala niti jedne vijesti, i da ne znam današnju brojku - je li to današnja dobra stvar? Ipak, prije spavanja sam se dobro isplakala u kupaonici, što zbog stanja u kojem se svijet našao, što zbog stvari koje mi je muž izrekao u svađi. Uopće nismo nervozni.

31.3.2020.

Danas sam bila i frizerka i učiteljica. Jurja sam uspjela ošišati dok je ujutro doručkovao hrenovke. Znam da djeca ne bi trebala jesti hrenovke, ali onaj suhi tost kruh im nemam srca stalno davati za doručak. Franka se cijelo jutro igrala škole. Ona sjedne na malu stolicu, privuče se stolu, uzme bilježnicu u ruke, a ja joj diktiram riječi, slovo po slovo. Gotovo sva slova zna, a jednostavnije riječi zna napisati i bez moje asistencije. Popodne smo izašle u šetnju kvartom, nismo izašle deset dana jer je prošli tjedan padao snijeg. Bila je tako sretna da se okretala oko svoje osi cijelim našim naseljem, jedva sam ju smirila. Neprestano sam joj govorila da ništa ne dira, a čim bi nam netko išao u susret, ja bih se uspaničila i najradije bih gurnula glavu u jaknu poput kornjače. Franka je sretno brbljala cijelim putem, divila se cvijeću u dvorištima ljudi ("Ne diraj ogradu!"), i nisam imala srca braniti joj da ubere maslačak iz trave u Ružinoj ulici. Gledale smo u nebo koje je bilo preplavo, išarano pufastim bijelim oblacima, onakvima kakvi se na nebu zateknu u smiraju dana. Zrak je bio svježiji nego ikada, i nije mi smetao niti hladni vjetar. Bila je to najbolja šetnja ikada.

1.4.2020.

Muž danas nije išao na posao i bili smo sretni u svom kutku svemira, iako je išao u nabavku hrane nakon deset dana, s rukavicama i maskom, a sve smo namirnice, po povratku, prebrisali maramicama za dezinficiranje. Je li se netko uopće zarazio u trgovini?

2.4.2020.

"Mama, je l' sad sutra?" "Ne, sad je danas!" "Ali, kako? Rekla si da će, kad se probudim, biti sutra!" rekla je ljutito. "Sutra se s jutrom pretvori u danas," rekla sam, ali ništa joj nije bilo jasno. Ni meni. Čini se kao da ovih dana i nemamo ništa osim danas.

Umrla je sedma osoba, a u našoj županiji pojavili su se prvi bolesnici koji ne znaju izvor svoje zaraze.

Javile su mi se Iva i Marija jer su im stigle poštom knjige koje sam kao poklon naručila od Harfe. Iako su pakete primile s rukavicama, nadam se da su se i razveselile.

3.4.2020.

Volim ovaj usporeni ritam, volim se probuditi, popiti kavu, pa dopustiti danu da vodi. Volim što misli mi vrludaju, volim slušati Harryja Belefontea i plesati po dnevnom boravku s djecom. Volim kreativnu sebe, kad se trudim da svaki dan bude poseban, pa čak i kad nas djeca probude u 5 ujutro pa gledamo Frozen 2 i završimo s doručkom u pola 8 (muž pravi najbolje tople sendviče).

4.4.2020.

Ustala sam prije svih i uspjela ispeći kruh, domaći, mirisni, s hrskavom koricom, jedan nama, drugi Lidiji. Kutiju obljepljenu našim crtežima (jer nemamo ukrasnog papira) i poklonima za babinje dostavili smo joj do vrata, zajedno s još toplim kruhom, jer u babinje očito nećemo skoro, a Roko je već tri mjeseca star. Razveselila se, pogotovo jer je Matiji zaboravila reći da u zadnjem shoppingu kupi kruh.

Iako je dan obećavao, svejedno sam do zalaska sunca stigla doživjeti slom živaca. Jurjevo i Frankino otimanje igračaka u kombinaciji s vrištanjem rezultiralo je mojim skrivanjem košare s jajima, oko koje su se svađali, nakon čega me bijesna Franka udarila, a ja ju ošamarila s prijetnjom da ništa neće dobiti od Uskrsnog Zeca. Nije to bio jedan od trenutaka na koji sam ponosna, iako smo se prije spavanja pomirile i izljubile.

Danas su u Osijeku četiri osobe preminule od virusa. Uopće nisam nervozna.

5.4.2020.

Nakon što smo ukrasile muffine cvjetićima, Franka i ja prošetale smo Štrosom do Marijine zgrade i pjevale joj Sretan rođendan pod prozorom. Ne sjećam se kad sam zadnji put učinila tako nešto.

Poslije ručka me Franka poljubila i rekla: "Sve što skuhaš je jako fino. Mama, obećavam da te više neću tući." Nakon što sam se rastopila, dodala je: "Hoćeš onda reći to što sam rekla Uskrsnom Zecu?"

Popodne smo petnaestak minuta prošetali susjedstvom, Juraj nije šetao vani već dva tjedna. Bio je sretan, trčao je, a kosa mu se vijorila na vjetru, i gotovo da i nisam primijetila ljude koji su nas na stazi zaobilazili u širokom luku.

6.4.2020.

1222 je zaraženih u Hrvatskoj. Više ne mogu popratiti točan broj u našoj županiji, konferencije civilnog stožera su mi postale normalne, kao svakodnevna prognoza vremena, ne obraćam toliko pažnju na njih.

"Izgledaš kao da ti je umro pas," rekao mi je muž nakon što smo gledali Marley i ja, a ja zabalavila šteku papirnatih maramica. "Nikad nećemo imati psa," konstatirala sam i ridajući mu se bacila u krilo. Ali, možda bismo mogli imati još jedno dijete? Ne znam odakle mi sad to. Samo misao.

7.4.2020.

16 ljudi je umrlo od Covida u našoj zemlji.

Osim toga, ništa se drugo nije dogodilo. Crtali smo i igrali se, vikali i plakali, prali zavjese, pekli cimet rolice. Franki sam nacrtala kuću od slatkiša (večer prije čitali smo Ivicu i Maricu iz velike ljubičaste knjige) i ona je crtež nosila sa sobom čak i kad bi išla piškiti, toliko joj je bio lijep.

Svaku večer muž i ja imamo za sebe, djeca mirno spavaju, a muž ne zaspi na kauču, ovaj tjedan je na kolektivnom godišnjem odmoru. Ipak, što god radili, prije spavanja gledamo na mobitelima snimke naše djece - Franke kako pjeva Naprijed Hrvatska i Jurja kako viče: "Gooool!"

8.4.2020.

Zvali su me s posla, od utorka počinjem raditi. Cijeli dan sam u panici. Što ću s djecom?

9.4.2020.

Više od 1,5 milijuna ljudi u svijetu zaraženo je ovim nesretnim virusom.

Danas sam nakratko otišla do suda, da pripremim sve za utorak jer se tad moram vratiti na posao. Osjećala sam se kao Brandon Fraser kad je izašao iz onog atomskog skloništa u onom lošem filmu s Alicijom Silverstone. Još uvijek mi pranje ruku traje cijelu vječnost. Dodirnem slavinu pa perem ruke opet, pa dodirnem aparat u kojem su ubrusi, pa perem opet ruke, pa dodirnem vrata, i sve ispočetka. Nisam spremna na ovakav svijet, bar ne danas - danas se osjećam kao da mi na prsima sjedi tužni div.

Pokušala sam s djecom pročitati misna čitanja, kad već nema obreda Velikog četvrtka. Juraj se cijelo vrijeme penjao po meni, a Franka je stotinjak puta pitala:"Hoćemo sad onu koju ja znam?" Nakon čitanja i blagoslova, pomolili smo se i Anđelu čuvaru mili - to je ta koju Franka zna. Zaista, ovo je najčudniji Veliki četvrtak ikad, ne znam što bih sa sobom.

10.4.2020.

Pitala sam Franku neki dan što je Corona. "Kad smo kod kuće i igramo se zajedno," rekla je. Dok drugi traže šunke i mladi luk na tržnicama, ja bih se silno htjela staloženo pripremiti za Uskrs, ali ne uspijevam. Bojali smo jaja, a Juraj je narikovao jer mu nismo dali da ih jede.

Pričala sam Franki o Isusu koji je na magarcu ušao u grad i svi su mu se veselili, a onda ga nakon par dana istukli i stavili na križ jer je bio predobar i htio je i da oni budu dobri. Gledala me užasnuto. "Mi to nikad nećemo napraviti, je l' tako, mama?" pitala me. "Naravno da nećemo," rekla sam i dodala još jednu laž na spisak grijeha koje ovog Uskrsa neću ispovijediti. Preplavljena sam tugom, baš nemam volje ni za čim, danas su mi sve dječje igre glupe, jedva čekam da djeca odu spavati, iako ni tad neću moći iz svoje kože van.

11.4.2020.

Velika subota. Dan tišine - ne i u našoj kući! Od 6 ujutro netko plače, glumi da plače, viče ili čupa kosu s glave (ovo zadnje sam ja). Pravim cheesecake i pince (da, više njih, mi smo hard core fanovi), brašno leti po kuhinji, djeci je smiješno, doručkujemo, ali skrivamo salamu od malog termita, Juraj plače jer mu ne damo da maslac jede žlicom, Franka ponavlja mama mama mama tisuću puta i hoće da joj nacrtam zeku i pile i jaja i košaru i sve, a ja još ni kavu nisam popila. Muž je bio dovoljno pametan da se prvi sakrije u kupaonici. Tobože se šiša, brije i radi sve te muške stvari zbog kojih mu uspijeva biti zatvoren u kupaonici pola jutra. Ja? Odem piškiti, dođe cijela procesija za mnom. Cijeli dan je naopako, nitko se nije naspavao, umorna šizika je najgora, Juraj je u šetnji čučnuo na pola puta jer dalje nije mogao, navečer se bore sami sa sobom i snom. On plače, a Franka viče na njega "Lezi, lezi! Sutra će doć' Uskrsni Zec!", ali on nastavlja plakati. Franka mu pjeva Blistaj blistaj, prvo hrvatsku pa onda englesku verziju, ne znaš koje stihove je više promašila. Smijemo se u dnevnoj sobi slušajući ih, a onda udarim u plač jer sam opet loša mama i jer mi se ne da stalno kuhati i kupiti igračke s poda ili tisuću puta ponoviti Franki da ih pokupi, i jer su dani u kaosu koliko god se trudim da to ne budu. Samo jedno mirno jutro, Bože, ne cijeli dan, samo jutro, da mi netko skuha kavu i da svi budu donekle tihi i zadovoljni, makar jeli maslac žlicom, samo to želim, u zamjenu za ovaj nemir. Nije fer trampa, znam, ali Ti premještaš planine, što ti, zapravo, mogu ponuditi?

12.4.2020.

Ranom zorom počeli su me živcirati čestitari sa svojim sretnim Uskrsom. Nije mi bio sretan, nisam se probudila u paralelnom svemiru u kojem su djeca poslušna ili bar tiša, i nedjelja se, koliko god bila sveta, nastavila u revijalnom tonu. Djeca su se obradovala velikim čokoladnim jajima (Juraj je stalno vikao: "Jaja!", odmah ga odmotao i navalio na njega, a da nije ni izašao iz vreće za spavanje) i igrama koje su dobili od Uskrsnog Zeca ("Jesam ti rekla da će doći? Jesi mu rekla da sam obećala da ću biti dobra, mama?", ali vrlo brzo počeli su tuliti. Franka je htjela igrati društvenu igru koju je dobila, bez obzira što pravila nije shvatila, Juraj je htio pojesti svako čokoladno jaje u kući, i oboje su u disharmoniji tulili ostatak dana, a igračke su već do podneva prekrile svaki kvadratni metar našeg stana. Kako sam uopće pomislila da bismo mogli imati još djece? Ovo nije za nas. I zašto osjećam pritisak kao na Silvestrovo? Uskrs bi trebao biti radostan, ultimativni happy end za nas, katolike - a zašto se ja osjećam kao da nisam pozvana na party?

Priznajem, osjećaj koji me ponukao da počnem voditi ove bilješke bio je - čista panika - ako, ne daj, Bože, umrem od infekcije, da djeca znaju kako smo proveli zadnje dane zajedno, da je bilo i teško i lako, da smo se voljeli i igrali (vjerujem da bi ti zapisi puno značili mom udovačenom mužu koji bi ostao sam s dvoje male djece, mo'š mislit'). Nakon panike, pomislila sam da bih mogla svakog dana zabilježiti neku lijepu sličicu, a trebalo mi je dobrih tjedan dana da shvatim da su ono dobro u svakom mom danu - moja djeca. Ne postoji nitko na svijetu tko me živcira kao što me živciraju njih dvoje, a koga volim toliko da mi je teško uopće pomisliti na život bez njih (hm, kad razmislim, moja bračna veza počiva na upravo takvim temeljima, bit će da krv nije voda) - Juraj i Franka, Franka i Juraj. Dvije glasne glavice koje se uvijek glupiraju, galame, stupaju nogama i znaju što hoće, glavice zbog kojih uvijek posumnjam u sve što jesam i što želim biti. I ovih dana doveli su me do ludila, a ipak, otkad sam saznala da se moram vratiti na posao, i s mužem dogovorila da ih odvedem k baki, potonule su mi sve lađe. Nije pomogla niti činjenica da ovog Uskrsa ne mogu otići na ispovijed, niti na misu, da se ne mogu očajnički uhvatiti za ono što mi pruža tjedni fiks nade kad mi je najpotrebnije. Valjda se to dogodi svima nama, lošim katolicima, kad se ukloni shopping blještavilo i instagram trpeza - ostanemo sami sa svojim Bogom i shvatimo da mu nemamo što dati. Pomislimo čak i da u našem srcu Ljubav nije ljubljena, shvatimo da ne znamo moliti, da puka zahvalnost za ovo što imamo nije dovoljna.

Međutim, socijalna distanca nije me spriječila da se javim sestri i potražim duhovni savjet. Ona je srednje dijete u obitelji, ali u mojoj glavi je ona moja starija sestra. Svašta je ona meni nadrobila (između ostalog, da ih trebala češće poput Liz Lemon dati high five milijunima anđela - she speaks my language), ali najrevolucionarnije što mi je rekla bilo je: "Ne ovisi veličina Uskrsa o tome je li ovaj dan protekao kako sam zamišljala i htjela da prođe."(Da, da, to ću boldati i podcrtati, tako.) Nakon dugog razgovora, shvatila sam da je OK što se danas ne radujem, što me nije preplavila euforija Uskrsa, jer svakog dana, kroz kratku misao ili križanjem čela svoje čudnovate djece, predajem svoj život Bogu u ruke, nikad ne sumnjajući da će me uhvatiti kad padnem, uvijek iskreno vjerujući  da će me utješiti na kraju mog puta, nikad ne zaboravljajući da je On uvijek rješenje za sve što u životu tražim. "Bog te voli, a i meni si OK," rekla mi je sestra ohrabrujući me isfrustriranu, umornu, glave krcate negativnim mislima i pesimističnim scenarijima. Skupilo se toga, i kud baš na Uskrs.

Doista, simple as that, na kraju dana, shvatila sam tri stvari: 

1. Božja ljubav daje jedinog sina da bih ja živjela, i Bog me stalno na to podsjeća, a ja ništ' ne kužim, 

2. imam muža i djecu koje volim više nego želim priznati (zapravo se svima uvijek žalim na njih, držeći se one loše filozofije da je nekoga pohvaliti kontraefektno), 

3. a i široj familiji sam OK. 

Iako mi je cijelog dana (muž koluta očima - OK, cijelog tjedna) raspoloženje bilo očajno, ove ideje su, hm, kako da to sročim, zapalile iskricu radosti u mom srcu - radosti što sam tu, što sam voljena i što volim, ponekad nedostojno, ponekad premalo, ponekad nepodnošljivo previše - a nema veće radosti od toga. Bogu ne trebaju ceremonije, samo svijest o tome. Bar tako kaže moja starija sestra.

Pomolili smo se navečer onu koju Franka zna, i na kraju rekli: "Anđele, hvala ti za ovaj Uskrs!" I čuda li, tu sam zahvalnost doista cijelim srcem i osjećala.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svim ljudima dobre volje, a još sretniji onima kojima je volje ponestalo, da u svjetlu uskrslog Isusa pronađu nadu i mir za kojima čeznu.