Preskoči na glavni sadržaj

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti.

"Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu."


"Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spisateljice. Tako ona ovdje piše o vlakovima, o majkama, o tetkama, o Dubravkama, o Magdalenama, o odlascima, o sitnim dušama i zatajivanju, o ostavljanju - o ćaćama, muževima i ljubavnicima, a bogme i o Bosni.

"Shvatila je da je moju ljubav prema Bosni preplitko zakopala i da će svaki detalj koji proviri naći put do mog srca."


Naše vlastito utječe na doživljaj i ocjenu književnog teksta, što god uvaženi profesori mislili o tome - Julijanine tekstove desetljećima čitaju oni koji se ne boje tog vlastitog, što god to bilo, koji neustrašivo (ili očajno, ovdje je svejedno) uranjaju u strahove, boli, u trenutke nježnosti i sreće (jer, ne postoji sreća kao stanje, postoje samo sretni trenuci, kaže Pavličić), "koji se ne boje pucanja kože od proživljenih priča". Zato su meni, relativnoj mladoj i neiskusnoj, ali odrasloj u dnevnoj sobi proizvedenoj u đurdanovskom drvnom kombinatu, omiljene priče o krparama i o Tadijanoviću, do kojeg je Julijana koračala mokrih cipela na stubištu Društava hrvatskih književnika - priče u kojima prepoznajem (to čudnovato prepoznavanje!) nešto svoje, nešto mom srcu milo. Kad zažmirim, vidim vukojevačku šarenicu nasred dvorišta moje bake Julke, i sebe, ćelavicu, kako pužem po njoj (postoji i fotografija, otud i sjećanje). Kad otvorim oči, vidim pred sobom (srela sam ga jednom, u Orahovici, na kišni dan) pjesnika koji je volio zavičaj onako kako ga ja volim. Ipak, najdraža u ovoj zbirci mi je priča "Ogovaranje", priča obojena slatkim okusima mog djetinjstva (kao mala sam kod Šoipa uvijek uzimala jagodu i kivi, sad od Amira naručujem produženu s mlijekom), ali i nepodnošljivim osjećajem tuge koji nam često udijele baš oni koji bi nas od tuge trebali štititi.

"Slika nje koja sjedi na otomanu i govori o meni ženama koje sa mnom ne dijele ni jednu točku mog izvoda iz knjige rođenih, vraća mi se uvijek kad čujem da netko, za tuđe uši, ružno govori o svojim bližnjima. Ni jedno crkveno zvono ne može prigušiti takve rečenice. Mogla sam podnijeti baš sve tetine riječi, ali samo pod uvjetom da ih ne izgovara pred drugima. Kad je to činila, ja sam odlazila do kapije i zaključavala je dvaput. Vjerovala sam da ću na taj način loše priče o sebi zadržati u granicama vlastitog dvorišta. Vjerovala sam da prolaz prema kući, i iz kuće, treba osigurati. Vjerovala sam da grube rečenice mogu oslabiti temelje svakog obiteljskog doma. Čak i onog izgrađena po svim pravilima struke."

Kad život umori i kad nam se učini da bismo se mogli izgubiti u kaosu svakodnevice, pismo Julijane Matanović dođe kao melem (da ne kažem - kombinirani prašak) na ranu. Dođe kao podsjetnik da se čovjek uvijek iznova mora vraćati samom sebi - vraćati sebi i, svim čulima, pretakati stvarnost u fikciju, a sebe u književni lik, da bi život imao smisla, da bi pitanja dobila odgovore, da bismo bili, ne nužno sretniji, nego - mirniji.


"Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu. Jer, noga tada zakoračuje u zbilju, na tlo, uzemljuje se. Vožnja je nešto posvema drugo. Slike se brzo smjenjuju, ti se nalaziš negdje između; otišao si od tamo gdje te nitko nije ispratio a još nisi stigao tam gdje te nitko neće dočekati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da.  Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr. Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu bit...