Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti.
"Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu."
"Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spisateljice. Tako ona ovdje piše o vlakovima, o majkama, o tetkama, o Dubravkama, o Magdalenama, o odlascima, o sitnim dušama i zatajivanju, o ostavljanju - o ćaćama, muževima i ljubavnicima, a bogme i o Bosni.
"Shvatila je da je moju ljubav prema Bosni preplitko zakopala i da će svaki detalj koji proviri naći put do mog srca."
Naše vlastito utječe na doživljaj i ocjenu književnog teksta, što god uvaženi profesori mislili o tome - Julijanine tekstove desetljećima čitaju oni koji se ne boje tog vlastitog, što god to bilo, koji neustrašivo (ili očajno, ovdje je svejedno) uranjaju u strahove, boli, u trenutke nježnosti i sreće (jer, ne postoji sreća kao stanje, postoje samo sretni trenuci, kaže Pavličić), "koji se ne boje pucanja kože od proživljenih priča". Zato su meni, relativnoj mladoj i neiskusnoj, ali odrasloj u dnevnoj sobi proizvedenoj u đurdanovskom drvnom kombinatu, omiljene priče o krparama i o Tadijanoviću, do kojeg je Julijana koračala mokrih cipela na stubištu Društava hrvatskih književnika - priče u kojima prepoznajem (to čudnovato prepoznavanje!) nešto svoje, nešto mom srcu milo. Kad zažmirim, vidim vukojevačku šarenicu nasred dvorišta moje bake Julke, i sebe, ćelavicu, kako pužem po njoj (postoji i fotografija, otud i sjećanje). Kad otvorim oči, vidim pred sobom (srela sam ga jednom, u Orahovici, na kišni dan) pjesnika koji je volio zavičaj onako kako ga ja volim. Ipak, najdraža u ovoj zbirci mi je priča "Ogovaranje", priča obojena slatkim okusima mog djetinjstva (kao mala sam kod Šoipa uvijek uzimala jagodu i kivi, sad od Amira naručujem produženu s mlijekom), ali i nepodnošljivim osjećajem tuge koji nam često udijele baš oni koji bi nas od tuge trebali štititi.
"Slika nje koja sjedi na otomanu i govori o meni ženama koje sa mnom ne dijele ni jednu točku mog izvoda iz knjige rođenih, vraća mi se uvijek kad čujem da netko, za tuđe uši, ružno govori o svojim bližnjima. Ni jedno crkveno zvono ne može prigušiti takve rečenice. Mogla sam podnijeti baš sve tetine riječi, ali samo pod uvjetom da ih ne izgovara pred drugima. Kad je to činila, ja sam odlazila do kapije i zaključavala je dvaput. Vjerovala sam da ću na taj način loše priče o sebi zadržati u granicama vlastitog dvorišta. Vjerovala sam da prolaz prema kući, i iz kuće, treba osigurati. Vjerovala sam da grube rečenice mogu oslabiti temelje svakog obiteljskog doma. Čak i onog izgrađena po svim pravilima struke."
Kad život umori i kad nam se učini da bismo se mogli izgubiti u kaosu svakodnevice, pismo Julijane Matanović dođe kao melem (da ne kažem - kombinirani prašak) na ranu. Dođe kao podsjetnik da se čovjek uvijek iznova mora vraćati samom sebi - vraćati sebi i, svim čulima, pretakati stvarnost u fikciju, a sebe u književni lik, da bi život imao smisla, da bi pitanja dobila odgovore, da bismo bili, ne nužno sretniji, nego - mirniji.
"Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu. Jer, noga tada zakoračuje u zbilju, na tlo, uzemljuje se. Vožnja je nešto posvema drugo. Slike se brzo smjenjuju, ti se nalaziš negdje između; otišao si od tamo gdje te nitko nije ispratio a još nisi stigao tam gdje te nitko neće dočekati."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)