Preskoči na glavni sadržaj

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti.

"Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu."


"Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spisateljice. Tako ona ovdje piše o vlakovima, o majkama, o tetkama, o Dubravkama, o Magdalenama, o odlascima, o sitnim dušama i zatajivanju, o ostavljanju - o ćaćama, muževima i ljubavnicima, a bogme i o Bosni.

"Shvatila je da je moju ljubav prema Bosni preplitko zakopala i da će svaki detalj koji proviri naći put do mog srca."


Naše vlastito utječe na doživljaj i ocjenu književnog teksta, što god uvaženi profesori mislili o tome - Julijanine tekstove desetljećima čitaju oni koji se ne boje tog vlastitog, što god to bilo, koji neustrašivo (ili očajno, ovdje je svejedno) uranjaju u strahove, boli, u trenutke nježnosti i sreće (jer, ne postoji sreća kao stanje, postoje samo sretni trenuci, kaže Pavličić), "koji se ne boje pucanja kože od proživljenih priča". Zato su meni, relativnoj mladoj i neiskusnoj, ali odrasloj u dnevnoj sobi proizvedenoj u đurdanovskom drvnom kombinatu, omiljene priče o krparama i o Tadijanoviću, do kojeg je Julijana koračala mokrih cipela na stubištu Društava hrvatskih književnika - priče u kojima prepoznajem (to čudnovato prepoznavanje!) nešto svoje, nešto mom srcu milo. Kad zažmirim, vidim vukojevačku šarenicu nasred dvorišta moje bake Julke, i sebe, ćelavicu, kako pužem po njoj (postoji i fotografija, otud i sjećanje). Kad otvorim oči, vidim pred sobom (srela sam ga jednom, u Orahovici, na kišni dan) pjesnika koji je volio zavičaj onako kako ga ja volim. Ipak, najdraža u ovoj zbirci mi je priča "Ogovaranje", priča obojena slatkim okusima mog djetinjstva (kao mala sam kod Šoipa uvijek uzimala jagodu i kivi, sad od Amira naručujem produženu s mlijekom), ali i nepodnošljivim osjećajem tuge koji nam često udijele baš oni koji bi nas od tuge trebali štititi.

"Slika nje koja sjedi na otomanu i govori o meni ženama koje sa mnom ne dijele ni jednu točku mog izvoda iz knjige rođenih, vraća mi se uvijek kad čujem da netko, za tuđe uši, ružno govori o svojim bližnjima. Ni jedno crkveno zvono ne može prigušiti takve rečenice. Mogla sam podnijeti baš sve tetine riječi, ali samo pod uvjetom da ih ne izgovara pred drugima. Kad je to činila, ja sam odlazila do kapije i zaključavala je dvaput. Vjerovala sam da ću na taj način loše priče o sebi zadržati u granicama vlastitog dvorišta. Vjerovala sam da prolaz prema kući, i iz kuće, treba osigurati. Vjerovala sam da grube rečenice mogu oslabiti temelje svakog obiteljskog doma. Čak i onog izgrađena po svim pravilima struke."

Kad život umori i kad nam se učini da bismo se mogli izgubiti u kaosu svakodnevice, pismo Julijane Matanović dođe kao melem (da ne kažem - kombinirani prašak) na ranu. Dođe kao podsjetnik da se čovjek uvijek iznova mora vraćati samom sebi - vraćati sebi i, svim čulima, pretakati stvarnost u fikciju, a sebe u književni lik, da bi život imao smisla, da bi pitanja dobila odgovore, da bismo bili, ne nužno sretniji, nego - mirniji.


"Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu. Jer, noga tada zakoračuje u zbilju, na tlo, uzemljuje se. Vožnja je nešto posvema drugo. Slike se brzo smjenjuju, ti se nalaziš negdje između; otišao si od tamo gdje te nitko nije ispratio a još nisi stigao tam gdje te nitko neće dočekati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...