Preskoči na glavni sadržaj

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti.

"Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu."


"Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spisateljice. Tako ona ovdje piše o vlakovima, o majkama, o tetkama, o Dubravkama, o Magdalenama, o odlascima, o sitnim dušama i zatajivanju, o ostavljanju - o ćaćama, muževima i ljubavnicima, a bogme i o Bosni.

"Shvatila je da je moju ljubav prema Bosni preplitko zakopala i da će svaki detalj koji proviri naći put do mog srca."


Naše vlastito utječe na doživljaj i ocjenu književnog teksta, što god uvaženi profesori mislili o tome - Julijanine tekstove desetljećima čitaju oni koji se ne boje tog vlastitog, što god to bilo, koji neustrašivo (ili očajno, ovdje je svejedno) uranjaju u strahove, boli, u trenutke nježnosti i sreće (jer, ne postoji sreća kao stanje, postoje samo sretni trenuci, kaže Pavličić), "koji se ne boje pucanja kože od proživljenih priča". Zato su meni, relativnoj mladoj i neiskusnoj, ali odrasloj u dnevnoj sobi proizvedenoj u đurdanovskom drvnom kombinatu, omiljene priče o krparama i o Tadijanoviću, do kojeg je Julijana koračala mokrih cipela na stubištu Društava hrvatskih književnika - priče u kojima prepoznajem (to čudnovato prepoznavanje!) nešto svoje, nešto mom srcu milo. Kad zažmirim, vidim vukojevačku šarenicu nasred dvorišta moje bake Julke, i sebe, ćelavicu, kako pužem po njoj (postoji i fotografija, otud i sjećanje). Kad otvorim oči, vidim pred sobom (srela sam ga jednom, u Orahovici, na kišni dan) pjesnika koji je volio zavičaj onako kako ga ja volim. Ipak, najdraža u ovoj zbirci mi je priča "Ogovaranje", priča obojena slatkim okusima mog djetinjstva (kao mala sam kod Šoipa uvijek uzimala jagodu i kivi, sad od Amira naručujem produženu s mlijekom), ali i nepodnošljivim osjećajem tuge koji nam često udijele baš oni koji bi nas od tuge trebali štititi.

"Slika nje koja sjedi na otomanu i govori o meni ženama koje sa mnom ne dijele ni jednu točku mog izvoda iz knjige rođenih, vraća mi se uvijek kad čujem da netko, za tuđe uši, ružno govori o svojim bližnjima. Ni jedno crkveno zvono ne može prigušiti takve rečenice. Mogla sam podnijeti baš sve tetine riječi, ali samo pod uvjetom da ih ne izgovara pred drugima. Kad je to činila, ja sam odlazila do kapije i zaključavala je dvaput. Vjerovala sam da ću na taj način loše priče o sebi zadržati u granicama vlastitog dvorišta. Vjerovala sam da prolaz prema kući, i iz kuće, treba osigurati. Vjerovala sam da grube rečenice mogu oslabiti temelje svakog obiteljskog doma. Čak i onog izgrađena po svim pravilima struke."

Kad život umori i kad nam se učini da bismo se mogli izgubiti u kaosu svakodnevice, pismo Julijane Matanović dođe kao melem (da ne kažem - kombinirani prašak) na ranu. Dođe kao podsjetnik da se čovjek uvijek iznova mora vraćati samom sebi - vraćati sebi i, svim čulima, pretakati stvarnost u fikciju, a sebe u književni lik, da bi život imao smisla, da bi pitanja dobila odgovore, da bismo bili, ne nužno sretniji, nego - mirniji.


"Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu. Jer, noga tada zakoračuje u zbilju, na tlo, uzemljuje se. Vožnja je nešto posvema drugo. Slike se brzo smjenjuju, ti se nalaziš negdje između; otišao si od tamo gdje te nitko nije ispratio a još nisi stigao tam gdje te nitko neće dočekati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...