"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.
Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.
Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja."
U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala "Priče iz davnine".
Kako sam rasla, moj je strah jenjavao, a nakon čitanja "Prokletih Hrvatica", počela sam se zanimati za Ivanin život (i Knjazov serijal o velikanima je pomogao). Iz nekog razloga, posljednjih sam mjeseci nekoliko puta na svoj popis knjiga koje želim pročitati smjestila biografiju koju je o njoj napisala Sanja Lovrenčić, "U potrazi za Ivanom". Uzevši ju napokon u ruke, shvatila sam da sam ju načela svega par dana prije Ivanina datuma rođenja (volim te slatke životne podudarnosti).
Zanimljivo, ova potraga započinje autoričinim razgovorom s njezinim sinom Vidom, školarcem koji za lektiru ima "Priče iz davnine". Recite vi što hoćete, ali ja sam uvjerena da je cijeli koncept lektire djelo master minda. Kao djeci tutnu nam u ruke te neke čudnovate knjige, mi ih poslušno čitamo iako ne razumijemo ni njihov jezik niti značaj, a onda, jednog dana, kad dobijemo djecu, te nam knjige predstavljaju neku vrstu DeLoreana, nude povratak u djetinjstvo, vraćaju kazaljke i pomlađuju našu, roditeljskim obvezama iscrpljenu dušu. Tako je i Vidova majka poželjela čitati "Priče iz davnine", a Vid se nije bunio. "Ovako kad me pitaš, možda i ne razumijem baš svaku riječ. Ali dok čitaš, sve mi je jasno", kaže Vid u jednom trenutku. Čitajući "Priče", Sanja Lovrenčić, i sama autorica lektirnih naslova, shvatila je da ne zna puno o Ivani Brlić Mažuranić, osim onog što biva navedeno u kratkim bilješkama o piscu. Uz Vida kao suputnika, ona kreće u potragu.
Potraga, naravno, započinje u Ogulinu, u kojem se Ivana Mažuranić rodila, nastavlja se šetnjom do zagrebačke Markove ulice, gdje je živjela, kao i do Jurjevske, u kojoj je živio njezin djed, čestiti hrvatski ban-pučanin Ivan Mažuranić. Spominje se i škola preko puta Kamenitih vrata, gdje je zapisala rečenicu koja obuhvaća svijet, kako je rekla njezina učiteljica, zaljubivši se u pisanu riječ. Sanja i Vid čitaju Ivanine svjedodžbe, pisma i dnevnike (njezina ostavština se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti pri HAZU-u), razgovaraju o njezinoj obitelji, o mjestima i ljudima koji su je inspirirali.
Ova topla biografija priča priču o hrvatskom Andersenu, kako ju je nazivala strana kritika, ali i o životu u 19. stoljeću (Sanji Lovrenčić svidjela bi se moja "Kad je moja prabaka bila mala"). Sanja pronalazi Ivanu Mažuranić, dobrodušnu i savjesnu djevojčicu koja promišlja o životu, koja voli svoju obitelj, koja ima strahovitu potrebu zapisivati u dnevnik svoje molitve, pjesme i spoznaje - koja, po uzoru na djeda, cijeni umjetnost. S petnaest godina Ivana se pita može li se uopće misliti bez pisanja, želi stvarati, želi djelovati, a sa sedamnaest je već zaručena, s osamnaest udana, ubrzo i trudna.
"Bože, ako nije grijeh takova šta moliti, daj mi dar za pisanje knjiga!"
Čitanje tuđih dnevnika moralno je upitno, i Vid to zaključuje, ali Sanja ne može odoljeti - dirljivo je s kojom pažnjom ona iščitava Ivanine riječi, s kojim poštovanjem pokušava proniknuti njihovo značenje.
Iako je voljela svog muža Nacu (skraćeno od Ignacije/Vatroslav), pravnika iz Slavonskog Broda, Ivana je uvijek čeznula za Zagrebom, za svojom majkom, ocem, braćom Darkom i Željkom, sestrom Alkom, ali i za društvenim životom kojeg je u Zagrebu ostavila. Voljela je društvo i ples, i iako je bila vrlo savjesna i ozbiljna, znala se zabavljati - u duši kao da je ostala dijete. Tijekom prvih deset godina braka posvetila se djeci, a 1901. o vlastitom trošku (očita je muževa podrška) tiska zbirku pjesama i priča "Valjani i nevaljani", a primjerke je dijeli članovima svoje obitelji. Kasnije piše i pjesme za odrasle, a za svog nećaka smišlja "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", kao i lik Regoča. Tek s "Pričama iz davnine" Ivana privlači pažnju veću nego je privlačio njezin djed, veliki reformator, političar i književnik. Slijede nominacije za Nobelovu nagradu (x4), a Ivana postaje prva članica Akademije znanosti i umjetnosti.
"Moje me razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivalo je do pred 15 godina sasvim moj javni spisateljski rad."
Teško je u potpunosti dočarati milu atmosferu ove biografije koja je namijenjena kako odraslima tako i djeci. Majčinstvo je bilo Ivanina najvažnija uloga, stoga je sasvim prikladno da i njezin biograf piše iz perspektive majke, a ne samo spisateljice. Čak i s Ivaninim najmračnijim danima, Sanja Lovrenčić zna se nositi, vođena osobnim iskustvom. Autorica nevoljko prepisuje retke iz Ivaninih dnevnika i pisama, strepeći za svoj doprinos biografiji, ali moram reći da je njezin strah neopravdan - njezin osjećaj za ljudsko, žensko i umjetničko je nepogrešiv.
"Treba li djeci reći da je najveća hrvatska književnica bolovala od depresije?
Treba li djeci reći što je depresija?
Treba li djeci reći što je gripa?"
Boreći se s depresijom većinu svog života, pateći zbog smrti majke (unatoč špotancijama u pismima), sinovog financijskog kraha, gubitka muža, strpljivo noseći ulogu samostalne žene potpuno zaokupljene ekonomijom (pretače vino, kupuje konje, peče rakiju, nadgleda radnike u vinogradu, pogađa se oko nadnica...), Ivana u rujnu 1938. u zagrebačkom sanatoriji možda odustaje od života, ali njezin neobični, osjetljivi duh, nepokolebljiva mašta, bistre misli i vedra spisateljska vještina žive vječno.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)