Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine.
Sita predbacivanja da piše samo o sebi, profesorica Julijana dokučila je način da se iskreno potuži i prokomentira što god joj srce želi - sakrila se iza likova romana domaćeg kanona (u prvom licu jednine, doduše). Tako ona riječima Jece iz "Dva bijela hljeba" Milana Begovića govori o ženskim mukama, tako ona spominje Mirjanu iz "Kamena na cesti" u koju se pretače Zagorkin život, dok Roko iz "Kratkog izleta" komentira devedesete pozivajući se na hit roman Ratka Cvenića. Likovi povijesnih romana ljute se na književnu kritiku koja im postavlja pogrešne dijagnoze, koja im pridaje alegorijski smisao ondje gdje alegorije nema, prosjak Luka komentira način na koji učiteljice obrađuju lektiru na satu hrvatskog jezika, a Šimunovićeva Srna s one strane zaključuje da ni dječacima nije lako. Zagorkin istražitelj Šimek poručuje Hrvatima da se ne stide svog čitateljskog ukusa, svoje ljubavi prema "lakim" štivima ("da bi jedna književnost bila dobra, idem vam približitu problem, mora na jelovniku imati i teletinu ispod peke i dobošicu, ali i kuhane mahune i jabuke u šlafroku. Uvjet je samo jedan. Varivo mora biti ukusno..."), o feminizmu progovara Ivanin Jaša Dalmatin, o rasipanju Slavonije Anka Lešićeva iz Kozarčevih "Mrtvih kapitala"...
"Htel sam vam reči da bi meni bilo drago da mladi đaki nakon što me pročitaju osete potrebu da se zagledaju u prosjaka na ulici, da vide oči napuštenog deteta. Ponavlam, ja jesam možda glup, al nekak mislim da je to kak ti važnije neg jesam li ja pripovetka ili razgranati roman. Čujem li to da mi sveučilišni profesuri dobacuju "Šuti, ludo", il mi se samo priviđa od gladi. I denes sem, naime, zaslužil knjižnicu. Nema više prijatela. Rekel sem ja davno da čovek ima samo jednog prijatela, a to si je sam."
Ime: Luka Nepoznanić
Ime roditelja: August Šenoa
Prebivalište: Prosjak Luka
Ranije sam čitala ovu knjigu kao neznalica, misleći da je važno imati diplomu iz kroatistike da bi ju čovjek razumio, a sad ju čitam ne tražeći fiktivne likove, nego čovjeka, ženu. Ženu koja se rijetko kad skriva iza tuđih imena - bosanski bahatluk u nje je vazda jači od ravničarske malodušnosti - znajući da je svako čeljade koje voli lijepu književnost ustvari sebično. Spisatelj pišući liječi svoju dušu, a čitatelj, čitajući, od teksta otkida ono što liječi njegovu, pa kombinirani prašak ovdje nije ni potreban.
Jučer sam prvi put uživo srela Julijanu Matanović. Na potpis sam joj donijela dvije knjige, "Kombinirani prašak", koji se tom prilikom promovirao, i osmo izdanje knjige "Zašto sam vam lagala". "S njom je sve počelo pa sam pomislila...", rekla sam i tutnula joj knjigu u ruke. Možda me pogrešno razumjela, možda je pomislila da želim reći da je u njenom slučaju s tom knjigom sve počelo. Nisam ju željela razuvjeravati. Šutjela sam k'o zalivena. (Mogla sam reći bar - "Hvala".) Umjesto toga, spremila sam šutke knjige u torbu, vratila se kući i napisala ovaj tekst.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)