Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine.

Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvučalo podcjenjivački, dapače!). Nisam se kao djevojčurak sretnog djetinjstva pronašla u tekstu, ali prepoznala sam emociju - dječju, žensku, ranjivu, razotkrivenu, ali i onu koja se opire, koja gradi, koja mijenja. Nije se knjiga Julijane Matanović našla u našoj kući jer smo pratili trendove, nego je Našičanima bilo interesantno što je netko naš napisao tak' šta. Sanjarila sam... A onda ipak upisala pravni fakultet, jer od pisanja nitko ne živi, a Zagreb je sit cura iz provincije. Negdje između ispita iz kaznenog procesnog prava i ustavnog prava posegnula sam za Julijaninom "Tko se boji lika još" i odahnula - filozofski fakultet bio bi doista pogreška u mom slučaju, ta ja nisam pročitala gotovo nijedan od romana o kojima je ona pisala! Knjigu sam brzo odložila sa strane, kao i svoje snove.

U međuvremenu sam čak i objavila jednu knjižicu (glavni lik moje "priče" zove se Julka, slučajnosti li...) i došla u godine kad se valja preispitati, kad valja iznova pročitati knjige koje smo kao mlađarija čitali, jer perspektiva se promijenila. Uzela sam ponovno u ruke "Tko se boji lika još", koja se žanrovski teško može opisati, i učinila mi se jasnijom - ne zato što sam prepoznala likove (još uvijek nisam cura od hrvatskog povijesnog romana), nego zato što sam prepoznala ljudska lica, pa i autoričino.

Sita predbacivanja da piše samo o sebi, profesorica Julijana dokučila je način da se iskreno potuži i prokomentira što god joj srce želi - sakrila se iza likova romana domaćeg kanona (u prvom licu jednine, doduše). Tako ona riječima Jece iz "Dva bijela hljeba" Milana Begovića govori o ženskim mukama, tako ona spominje Mirjanu iz "Kamena na cesti" u koju se pretače Zagorkin život, dok Roko iz "Kratkog izleta" komentira devedesete pozivajući se na hit roman Ratka Cvenića. Likovi povijesnih romana ljute se na književnu kritiku koja im postavlja pogrešne dijagnoze, koja im pridaje alegorijski smisao ondje gdje alegorije nema, prosjak Luka komentira način na koji učiteljice obrađuju lektiru na satu hrvatskog jezika, a Šimunovićeva Srna s one strane zaključuje da ni dječacima nije lako. Zagorkin istražitelj Šimek poručuje Hrvatima da se ne stide svog čitateljskog ukusa, svoje ljubavi prema "lakim" štivima ("da bi jedna književnost bila dobra, idem vam približitu problem, mora na jelovniku imati i teletinu ispod peke i dobošicu, ali i kuhane mahune i jabuke u šlafroku. Uvjet je samo jedan. Varivo mora biti ukusno..."), o feminizmu progovara Ivanin Jaša Dalmatin, o rasipanju Slavonije Anka Lešićeva iz Kozarčevih "Mrtvih kapitala"...

"Htel sam vam reči da bi meni bilo drago da mladi đaki nakon što me pročitaju osete potrebu da se zagledaju u prosjaka na ulici, da vide oči napuštenog deteta. Ponavlam, ja jesam možda glup, al nekak mislim da je to kak ti važnije neg jesam li ja pripovetka ili razgranati roman. Čujem li to da mi sveučilišni profesuri dobacuju "Šuti, ludo", il mi se samo priviđa od gladi. I denes sem, naime, zaslužil knjižnicu. Nema više prijatela. Rekel sem ja davno da čovek ima samo jednog prijatela, a to si je sam."

            Ime: Luka Nepoznanić

                     Ime roditelja: August Šenoa

                  Prebivalište: Prosjak Luka

Ranije sam čitala ovu knjigu kao neznalica, misleći da je važno imati diplomu iz kroatistike da bi ju čovjek razumio, a sad ju čitam ne tražeći fiktivne likove, nego čovjeka, ženu. Ženu koja se rijetko kad skriva iza tuđih imena - bosanski bahatluk u nje je vazda jači od ravničarske malodušnosti - znajući da je svako čeljade koje voli lijepu književnost ustvari sebično. Spisatelj pišući liječi svoju dušu, a čitatelj, čitajući, od teksta otkida ono što liječi njegovu, pa kombinirani prašak ovdje nije ni potreban. 

Jučer sam prvi put uživo srela Julijanu Matanović. Na potpis sam joj donijela dvije knjige, "Kombinirani prašak", koji se tom prilikom promovirao, i osmo izdanje knjige "Zašto sam vam lagala". "S njom je sve počelo pa sam pomislila...", rekla sam i tutnula joj knjigu u ruke. Možda me pogrešno razumjela, možda je pomislila da želim reći da je u njenom slučaju s tom knjigom sve počelo. Nisam ju željela razuvjeravati. Šutjela sam k'o zalivena. (Mogla sam reći bar - "Hvala".) Umjesto toga, spremila sam šutke knjige u torbu, vratila se kući i napisala ovaj tekst.