Ponekad, tijekom čitanja klasika, osjetim potrebu "presjeći" ga kratkim suvremenim štivom koje se čita "u jednom sjedenju", kako to kažu knjigoljupci. Ova dva kratka romana prozračna teksta savršeni su primjer okrijepe u takvim slučajevima - a sasvim slučajno, u oba su pripovjedači iskrene, osebujne žene koje je društvo odbacilo.
Zovem se Lucy Barton - Elizabeth Strout
Jednom davno, čitala sam romane Elizabeth Strout. Ne sjećam se više rečenica koje bi portretirale Olive Kittridge ili Amy i Isabelle, ali ostala je esencija autorice koju bih poistovjetila s ljupkošću. Budući da mi nekoć Google nije vazda bio pri ruci, Elizabeth Strout sam zamišljala kao umirovljenu ekscentričnu profesoricu engleskog jezika koja piše priče na svom viktorijanskom trijemu u predgrađu Mainea (kad ne pije kavu sa susjedom, gospodinom Kingom, naravno). Ova dobitnica Pulitzerove nagrade već je mjesecima veliki hit u Hrvata - u tolikoj mjeri da sam se i ja, za ona dobra stara vremena, odlučila za "Zovem se Lucy Barton", prvu knjigu u seriji o Lucy.
Lucy Barton je iskrena i izravna, pripovjedačica koja vam momentalno priraste k srcu - od nje odmah saznajemo da je sredinom osamdesetih devet tjedana boravila u njujorškoj bolnici, da su tad njezine kćeri bile malene, da ju muž nije posjećivao jer je mrzio bolnice (uf to ne sluti na dobro), i da je danima kraj njezinog bolničkog kreveta sjedila njezina majka, koja nikad ranije nije letjela avionom, koja ju je u djetinjstvu povremeno "naprasito i žestoko" tukla. No, Lucyino pripovijedanje ne osvaja zbog onoga što ona izgovara, nego zbog onog što je ostalo neizrečeno. Ono što je nadomak ruke, navrh jezika, a nedokučivo. Bolnička soba čini obje žene ranjivima - ona je sigurno mjesto za sve što bi si mogle reći. Mogle bi, ali hoće li?
Lucyina priča, jer Lucy tu priču zapisuje s odmakom, nakon što se prometnula u pisca, svodi se na prisjećanje razgovora koje je tom prilikom vodila s majkom - o Kathie Nicely, o majčinoj sestrični Harriet, o Annie Appleby, Marilyn Nekako i ostalim ljudima u gradu u kojem je Lucy odrasla i iz kojeg je pobjegla glavom bez obzira - i na slike (one bljesnu, pa nestanu) iz Lucyinog djetinjstva, djetinjstva provedenog u gladi, bijedi, s deficitom ljubavi.
Lucyin glas jest glasan, ali nije nametljiv (toliko toga prešućuje, jer se boji osude - baš kao i mi danas, nekoć, uvijek) pa čitatelj mora ovaj kratki roman čitati pažljivo ako želi otkriti što je Lucy nagnalo da potraži život izvan obitelji i usvoji životne navike srednje klase. Ona štošta misli, ali ni u što nije sigurna, a posebno nije sigurna čega se o njezinu djetinjstvu sjeća njezina otuđena majka. Ona nagađa o sebi, o majci, o drugima, znajući da nikad neće znati kako bi bilo potpuno razumjeti drugu osobu - zato piše priče, zato traži spokoj, strpljivo, otvorena srca, kako bismo i mi trebali.
"Zacijelo nas većina na taj način manevrira kroz život, napola svjesna, napola ne, izložena uspomenama koje nikako ne mogu biti istinite. Ali kad ugledam druge kako samouvjereno koračaju pločnikom, kao da su potpuno oslobođeni užasa, shvatim da ne znam kako je drugima. Štošta mi se u životu doima nagađanjem."
Žena iz prodavaonice mješovite robe - Sayaka Murata
Međunarodni bestseler japanskog podrijetla priča o životu Keiko Furukura, žene koja je pola svog života provela kao inventar prodavaonice Smile Mart. Priručnik za zaposlenike poučio ju je kako da bude radnica u prodavaonici, ali ona još uvijek ne zna kako se "biva normalna osoba izvan tog priručnika". Keiko je oduvijek bila čudno dijete ("Izgleda da sam opet učinila nešto krivo, ali nisam, ni da mi je život bio u pitanju, shvaćala u čemu je bio problem.") koje je odgajano s ljubavlju, pomalo nalik omiljenom nam Sheldonu Cooperu ili neobičnoj Eleanor Oliphant.
"Ponekad uzmem kalkulator da izračunam koliko je sati prošlo od tada. Neki dan, prodavaonica je devetnaesti put dočekala 1. svibnja i radi neprekidno 157 800 sati. Sada imam trideset šest godina, a ja koja sam zaposlenica u trgovini imam osamnaest. Nitko od radnika koji su sa mnom išli na obuku više nije ovdje, a sada imamo osmog poslovođu. Ni jedan jedini artikl iz onog vremena nije ostao neprodan. A ja sam još tu."
Slažem se s konceptom koji progovara iz ove knjige - radno mjesto nas oblikuje, ali u kojoj mjeri se asimiliramo? Keiko misli da su i njezin identitet i njezin govor "inficirani" identitetima i govorima njezinih poslovođa i kolega. Ona drži da je to nužnost, i nije joj nimalo čudno poput papige ponavljati tuđe rečenice - ona je lišena identiteta pa preuzima emocije ljudi kojima je okružena. I zadovoljna je. Jako je zadovoljna! Sretna, čak! Za razliku od Lucy Barton, Keiko se ne opterećuje mišljenjima drugih ljudi - ona smišlja izgovore za svoj stil života radi njih, da bi oni mogli izvesti zaključke, da bi njima bilo lakše nositi se s nekim tko im nije nalik.
"Čuvši kako je razdragana, pomislila sam da i nije baš pretjerano reći da je suvremeno društvo još uglibljeno u kamenom dobu. Znači, priručnik za život već postoji. Stvar je samo u tome da je već ukorijenjen u svakoj glavi pa ga nema potrebe ispisati."
Na koricama ovog romana stoji da je riječ o "šašavom", "smiješnom" i "zabavnom" romanu, ali ja se nisam nijednom nasmijala čitajući ga. Iako neurorazličita Keiko sebe ne sažalijeva, osjetila sam strahovitu sućut za ženu koja promišlja kako "biti normalna" - ili je to bila sućut za društvo u kojem živimo, koje hini da podržava individualnost, da je tolerantno, da uživa u našim različitostima?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)