U jednom je intervjuu autorica "Izgubljene ljekarne", Sarah Penner, izjavila da su njezin prvi roman izdavači odbijali upućujući ju da napiše djelo sa snažnim ženskim likom ako želi prodati robu, khm, khm, knjigu. Čitajući novi roman ljupke Maggie O'Farrell nisam se mogla oteti dojmu da je "Bračni portret" pisan baš s tom namjerom - da zadovolji današnju, feminizma gladnu publiku.
Maggie O'Farrell oduvijek je voljela poemu Roberta Browninga, "My Last Duchess", koja govori iz perspektive vojvode Ferrare, Alfonsa II, koji je, kako glasine kažu, ubio svoju šesnaestogodišnju suprugu jer nije prepoznala njegov značaj u talijanskom društvu 16. stoljeća. Provjeravajući istinitost Browningovih stihova, Maggie O'Farrell, koja je upravo knjigom o dječaku Hamnetu, kojeg je povijest zaboravila, pomela konkurenciju za Women's Prize for Fiction 2020., ugledala je opskurni portret Lucrezije de'Medici, kojeg je dao naslikati njezin brat, i znala je da Lucrezija ima štošta za reći.
"Ogledalo joj pokazuje lice rumenih obraza, blistavih očiju, kose koju u širokim pramenovima drži šest ruku sluškinja, koje je češljaju i pletu, a njoj to daje nestvaran izgled, kao da lebdi prema gore, prema nebu."
Roman započinje dolaskom mladenke Lucrezije i njezinog novopečenog supruga (odabrao ga je Đelo Hadžiselimović znan kao njezin otac, Cosimo de'Medici, svojevrsni vladar Firenze) u foretezzu Alfonsove obitelji. Iako je i ranije primijetila Alfonsove nagle promjene raspoloženja, Lucrezija dolaskom u skrovitu šumu biva uvjerena da ju suprug želi ubiti. Može li izmaknuti sudbini? Autorica nas u sljedećem poglavlju vraća u Lucrezijino djetinjstvo. Iako zaštićena, Lucrezija je odrasla u palači Vecchio pomalo neprepoznata od svoje obitelji. Njezin neustrašivi duh (tijekom čitanja o njezinom susretu s tigricom u očevoj menažeriji, stalno mi je na pameti bila self help knjiga Glennon Doyle "Neukroćena" i ona njezina izdresirana gepardica) i umjetnički dar upoznala je jedino njezina dadilja Sofia, a već kao trinaestogodišnjakinja morala je zauzeti mjesto svoje preminule sestre u svjetskom poretku i obećati se vojvodi Ferrare. Kako je bila premlada, sazrijevala je poput voćke u palači Pitti (ondje se nalazi ranije spomenuti portret Lucrezije, koji krasi i naslovnicu knjige), sve do vjenčanja. Misleći da će njime započeti priču, autorica se upravo poglavlju o vjenčanju vojvode i vojvotkinje posebno posvetila, to je očito, uspješno prikazavši atmosferu koja odiše prevelikim očekivanjima, neizvjesnošću i sparnom mediteranskom jezom izmiješanom s mirisima ljiljana, ružmarina i limuna.
"Sjeda mu u krilo i njegovi ju poljupci uspijevaju razuvjeriti - njezin suprug nije ju doveo u fortezzu u šumi da bi ju lišio života."
Poigravajući se čitateljevim osjećajima, Maggie O'Farrell opisuje i kratke trenutke nježnosti između Alfonsa i Lucrezije, po uzoru na prevrtljivu Daphne du Maurier, pa se čitatelj neprestano pita je li Lucrezijina sumnja opravdana ili je riječ samo o njezinoj bujnoj mašti. Npr., kao dar za zaruke, "isklesani satir" Alfonso poklanja Lucreziji neobični poklon, uzimajući u obzir njezine sklonosti i talente pa sam i ja u jednom trenutku poželjela da ovo bude ljubavna priča, da se ovaj dogovoreni brak pretvori u nesvakidašnje skladnu zajednicu mladog vojvode, koji je uspješno odolio odgoju svog okrutnog oca, i mlade Lucrezije koja je zaslužila nekoga tko ju voli kakva doista jest. No, what do I know, ja gledam "Brak na prvu" iz romantičnih pobuda.
"Istovremeno joj je bilo i dirljivo i uzrujavalo je što je netko znao ili naslutio da je to put koji vodi do njezina srca."
Maggie O'Farrell s lakoćom stavlja čitatelja u kožu protagonista i stvara omamljujuće uvjerljivu atmosferu pa se čini neizbježnim da vam njezini likovi prirastu k srcu, čak i kad se čini da lajtmotivom previše podilazi publici. Ako vam se i ne dopadne vojvotkinja Lucrezija, sunčano nebo iznad Ferrare, "pripitomljen vjetar", renesansna umjetnost i slojevi uljanih boja, kameni podovi palača, "čempresi nalik na nizove naopako okrenutih kistova koji samo čekaju divovsku ruku nekog slikara" nedvojbeno nude putovanje u renesansnu Italiju kakvo smo svi u jednom trenutku svog života priželjkivali.
Putovanja mogu biti sjajna razbibriga, ali ja trebam nešto upečatljivije od izleta u Italiju - želim epsku priču, želim raskošne rečenice koje klize niz jezik, želim se prepoznati u glavnom liku, želim promjenu perspektive, želim lekciju iz povijesti! Nažalost, moja očekivanja se nisu ostvarila, koliko god ja voljela Maggie O'Farrell. Mislim da je ovaj roman brzopleto privela kraju, nudeći obožavateljima "Hamneta" sličan, ženskom nepokolebljivošću nabijen roman. Definitivno jest približila zaboravljenu Lucreziju javnosti (njezin grob u Samostanu Corpus Domini u Ferrari gotovo petsto godina nitko nije posjetio), ali čini mi se da se njezino maštanje u konačnici otelo kontroli.
Nažalost, bojim se da se ovog romana nitko - osim šačice ljudi koji se vole šuljati grobljima, gledati grobove koje je ljudska ruka zaboravila, pitajući se koju priču i čije srce kriju - neće ni sjećati.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)