Na Dan nezavisnosti 1845. Henry David Thoreau nastanio se u drvenoj kućici pokraj jezera Walden, u neposrednoj blizini svog rodnog Concorda, na zemljištu Ralpha Walda Emersona, pjesnika, filozofa i transcendentalista s kojim je prijateljevao. Imao je dvadeset i osam godina i imao je namjeru proniknuti tajne života prije nego ostari i shvati da nije znao živjeti (nažalost, nije nikada ostario, umro je u 44. godini od tuberkuloze). Sve češće poželim se i ja nastaniti u brvnari u šumi, poći linijom manjeg otpora. Možda sam u nekoj vrsti krize srednjih godina, ali sve me više oduševljava bogatstvo života u odabranoj samoći i sve više uživam u knjigama kao što su "Kad smo krali konje", "Stolareva kći", "Divljina", "Zov divljine" i "U divljinu" (sva sam vam divlja!).
Da bismo stvorili prigodnu atmosferu, prije nego krenemo dalje, molim klik na ovaj link. Hvala lijepa, možemo nastaviti.
Iako je jezero Walden smješteno tik do grada Concorda, i iako je tijekom te dvije godine života u šumi Thoreau redovito odlazio k svojoj obitelji na ručak (a mama mu je prala prljavo rublje), ipak je vrijeme koje je posvetio promišljanju o životnim vrednotama vrijedno hvale, ipak je to odvažan čin. Odvojiti se od svijeta luksuz je koji si priželjkujem. "Walden" je napisao s odmakom, vrativši se u civilizaciju, a on i danas nadahnjuje svojom jednostavnom filozofijom.
Prvo poglavlje, "Ekonomija", govori o životu u tihom očaju, o svijetu opsjednutom materijalnim dobrima (uf, dragi Thoreau, nisi ti ništ' vidio!), o čovjekovoj svrsi i potrebama, o životu u kojem toliko toga valja iskušati. Obraća se ponajprije onima koji se žale na sve, a ne mijenjaju svoj život i nudi računicu - kako živjeti jednostavno, a slobodno, dok slijediš "vlastiti put, a ne onaj majke, oca ili susjeda". Thoreauova razmišljanja tipična su za mladog čovjeka koji je nakon završenog studija retorike, filozofije i matematike na Harvardu došao do zaključka da ga fakultet nije poučio življenju. On ne želi živjeti opterećen onime što se stječe - njegove su riječi pronicljive, ali često graniče s mladenačkom nadobudnošću i sebičnošću koja govori svisoka. Moram priznati, malo sam kolutala očima, jer tekst je gust, nepripitomljen - ali nisam odustala.
"Možda nećemo stići do svoje luke unutar zadanog vremena, ali ćemo barem zadržati ispravan smjer."
Photo: Moja sestra u oblacima
"Javno mišljenje nije nikakav tiranin u usporedbi s onim što mi sami, u svojoj privatnosti, mislimo o sebi. Ono što čovjek misli o sebi samome upravo je ono što ga određuje ili bolje reći ono što nagovješćuje njegovu sudbinu."
Pored filozofiranja o svemu i svačemu - o ritualima, o održavanju budnosti, o pojednostavljivanju života u nastojanju da ga učinimo svetim - ono što čitatelje oduševljava prekrasni su opisi svakodnevice isprepletene s prirodom. Thoreau je vjerovao da sam pogled na izmaglicu Waldena čini putnike boljim ljudima, i uvijek je imao spremnu stolicu za prolaznike koji je interesirao njegov eksperiment. Svakog se dana kupao u jezeru, promatrao životinjski svijet, sadio grah, i čitao djela herojskih pisaca, i to na jeziku na kojem su napisana, uvjeren da štivo čovjeku mora biti izazov, da je suvremeni tisak plodan, ali jeftin u svom izričaju. Pomalo pretenciozno govori Thoreau o čitanju i čitateljima, a generaliziranje za kojim često poseže shvatila sam kao provokaciju. Njegove istine, pak, i njegova potreba da svoje spoznaje zapiše toliko su mi bliski (uvjerena sam, da živi u 21. stoljeću, Thoreau bi hvatao susjedov wi-fi (jer, "Građanski neposluh"!) i pisao blog!) da sam mu sve oprostila.
"Utjecati na kvalitetu dana - to je najveća umjetnost."
Čitajući "Walden" poželjela sam se oduševiti - dobrom u ljudima, samoći, knjigama, čudima, neizrecivim stvarima, životu koji "nikad nije prestajao biti nov", jer zaboravljamo se oduševiti jednostavnošću koja nam je pred nosom. Ovaj tekst ne dopušta čitatelju da brza, prisiljava ga da zastane, pogleda oko sebe, da udahne slova s papira - on doista oplemenjuje čitatelja kao malo koja knjiga. Čitatelji se u "Walden" zaljubljuju onako kako se zaljubljuju u zalazak sunca, u žuborenje potoka, u šuštanje krošnji. Thoreau nam nudi bijeg od nas samih, ali i povratak onome najboljem u nama - slobodi kojom naše misli oblikuju naš svijet.
"...jer čovjeku je na ovom svijetu dovoljno da se jednom okrene oko sebe zatvorenih očiju i izgubit će se - zadive nas prostranstva i čudnovatosti prirode. Svakom čovjeku valja iznova naučiti strane svijeta na kompasu svaki put kad se probudi, bilo iz sna ili neke druge obuzetosti. Tek kad se izgubimo, to jest kad izgubimo svijet, počinjemo nalaziti sami sebe, spoznavati gdje smo i kako je beskrajan domet naših odnosa."
U ranu jesen, pročitala sam knjigu nadahnutu waldenovskim iskustvom iz pera talijanskog književnika Paola Cognettija, "Divlji dječak". Preporučila mi ju je legica iz čitateljskog kluba vidjevši da me oduševila knjiga o pothvatu Chrisa McCandlessa (kojem je na putu društvo pravio i "Walden" i "Zov divljine"), i nije pogriješila s izborom. Paolo Cognetti knjigu je i posvetio Chrisu McCandlessu, svom duhovnom vođi, a u njoj se prisjetio svojih tridesetih, kad se zaželio divljeg dječaka koji je bio. Grad mu je bio tijesan pa se smjestio s bilježnicama i knjigama u planinskoj kući u Alpama, plijevio vrt, družio s pastirima, pjevao sviscima, promatrao koze.
"Nije to bila toliko potreba da odem koliko da se vratim; ne da otkrijem nepoznat dio sebe koliko da ponovno pronađem onaj stari i duboko usađeni dio koji sam osjećao izgubljenim."
Za razliku od "Waldena", koji na momente i zamara čitatelja svojom sitničavošću i obilnošću, Cognettijevo pismo odlikuje jednostavniji suvremeni stil koji nudi ideju tišine i samoće kao "privremenog skrovišta". Autor odbija živjeti životom koji je ograničen sigurnošću, jer sigurnost ne podrazumijeva uvijek sreću. On svoju slobodu nalazi nasred sipara, iskazujući poštovanje prema smreki i divljenje prema boru, a mi njegove rečenice ljubomorno iščitavamo, u mislima gradeći kolibu na kojekakvom proplanku.
"Istodobno sam bio najistaknutiji stanovnik i najveći propalica, imućan plemić i vjeran čuvar, krčmar, pijandura, sudac, seoska luda: pod nogama mi se motalo toliko verzija mene da bih katkad uvečer izašao i otišao šetati šumom u želji da budem malo sam."
Photo: Našički perivoj u jesen
O poeziji ne znam puno, ali znam da sam slaba na poeziju koja polazi od prirodnih načela, od prirodne zbilje i ljepote. Otkad pamtim, oduševljavam se pjesmama Dragutina Tadijanovića, koji je šumu volio kao majku. Sličnu utjehu pronašla sam u pjesmama Mary Oliver, američke pjesnikinje koja je više do ičega voljela samotne šetnje u prirodi, a kojoj su uzor bili Whitman i Thoreau. Njezinu zbirku "A Thousand Mornings" nosim u torbi tjednima - tražim minute, da se izgubim, da osjetim, da budem onako kako se može biti pod vedrim nebom.
Photo: Visibabe mame Branke
I have decided by Mary Oliver
I have decided to find myself a home in the mountains, somewhere high up where one learns to live peacefully in the cold and the silence. It’s said that in such a place certain revelations may be discovered. That what the spirit reaches for may be eventually felt, if not exactly understood. Slowly, no doubt. I’m not talking about a vacation.
Of course, at the same time I mean to stay exactly where I am.
Are you following me?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)