utorak, 4. studenoga 2014.

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.

 Jela i Dragutin Tadijanović

Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile!

...
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!
I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.
...
Još uvijek, ova pjesma na mene ostavlja jednak dojam – to je ljubav, čista i jednostavna, baš kakva treba biti, baš kakvu svi želimo i trebamo. Ona je univerzalna i besmrtna, pjesma koja je dirala generacije prije nas, i dirat će generacije poslije nas.

Dok sam čekala dječaka koji će biti spreman ponijeti moj teret, savršenu ljubav pronašla sam u Tadijanovićevim pjesmama – ljubav prema šumi, prema zlatnim žitima, prema običajima, prema svakoj osobi u koju su ugrađene odanost i poniznost. Oranicama sam recitirala njegove pjesme, a šumu pozdravljala s „Volim te kao majku, šumo“, diveći se suncu koje ju ljubi svojim zrakama. Svoju sam majku gledala s blagošću znajući za njen trud i odricanja, koja možda, doduše, ne uključuju tkanje u dugu zimsku noć, ali koja su od mene, uz pomoć pjesama koje mi je čitala, ipak napravila čovjeka.

O Tadijanoviću sam pisala i maturalni rad, i to u godini njegovog stotog rođendana, zamišljajući kako ću mu ga pokloniti kao zahvalu za sve čime me obogatio. Nikada nisam. Ipak, imala sam sreću jednom ga upoznati, vidjeti njegovu skromnu pojavu iz koje su iznikle pjesme koje svakoga uče da čovjek živi od prirode i od pružene ruke svog bližnjeg. Njegovim smo „Susretom“, koji je napisao kao osamnaestogodišnjak, obogatili pozivnice za naše vjenčanje – znajući da smo takvu ljubav sanjali – plahu, ali i strastvenu i ludu - onu koja nas svakodnevno dariva radošću.

Kad ugledam gdje mi
U susret koračaš,
Vidim plahu košutu
Kraj šumskog izvora.

Moju dušu obuzme
Silna radost života:
Izvadivši ludo srce,
Na dlanu bih ga pružio

Tebi...

Sada više nego ikada razumijem Tadijanovića kojeg je rodno Rastušje pozivalo na povratak. Budim se s pogledom na more, a srce mi ispunja neopisiva čežnja. Gdje su moja visoka žita, gdje su moje žene pod orahom, gdje su moji jablani, dunje i ptice? Shvaćam - baš kao i on, i ja sam vezana za zemlju, i dok god živim, jedino ću u njenom zagrljaju pronalaziti utjehu i sreću.

...
Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg 
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva...

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)