Preskoči na glavni sadržaj

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.

 Jela i Dragutin Tadijanović

Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile!

...
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!
I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.
...
Još uvijek, ova pjesma na mene ostavlja jednak dojam – to je ljubav, čista i jednostavna, baš kakva treba biti, baš kakvu svi želimo i trebamo. Ona je univerzalna i besmrtna, pjesma koja je dirala generacije prije nas, i dirat će generacije poslije nas.

Dok sam čekala dječaka koji će biti spreman ponijeti moj teret, savršenu ljubav pronašla sam u Tadijanovićevim pjesmama – ljubav prema šumi, prema zlatnim žitima, prema običajima, prema svakoj osobi u koju su ugrađene odanost i poniznost. Oranicama sam recitirala njegove pjesme, a šumu pozdravljala s „Volim te kao majku, šumo“, diveći se suncu koje ju ljubi svojim zrakama. Svoju sam majku gledala s blagošću znajući za njen trud i odricanja, koja možda, doduše, ne uključuju tkanje u dugu zimsku noć, ali koja su od mene, uz pomoć pjesama koje mi je čitala, ipak napravila čovjeka.

O Tadijanoviću sam pisala i maturalni rad, i to u godini njegovog stotog rođendana, zamišljajući kako ću mu ga pokloniti kao zahvalu za sve čime me obogatio. Nikada nisam. Ipak, imala sam sreću jednom ga upoznati, vidjeti njegovu skromnu pojavu iz koje su iznikle pjesme koje svakoga uče da čovjek živi od prirode i od pružene ruke svog bližnjeg. Njegovim smo „Susretom“, koji je napisao kao osamnaestogodišnjak, obogatili pozivnice za naše vjenčanje – znajući da smo takvu ljubav sanjali – plahu, ali i strastvenu i ludu - onu koja nas svakodnevno dariva radošću.

Kad ugledam gdje mi
U susret koračaš,
Vidim plahu košutu
Kraj šumskog izvora.

Moju dušu obuzme
Silna radost života:
Izvadivši ludo srce,
Na dlanu bih ga pružio

Tebi...

Sada više nego ikada razumijem Tadijanovića kojeg je rodno Rastušje pozivalo na povratak. Budim se s pogledom na more, a srce mi ispunja neopisiva čežnja. Gdje su moja visoka žita, gdje su moje žene pod orahom, gdje su moji jablani, dunje i ptice? Shvaćam - baš kao i on, i ja sam vezana za zemlju, i dok god živim, jedino ću u njenom zagrljaju pronalaziti utjehu i sreću.

...
Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg 
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t