Preskoči na glavni sadržaj

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.

 Jela i Dragutin Tadijanović

Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile!

...
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!
I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.
...
Još uvijek, ova pjesma na mene ostavlja jednak dojam – to je ljubav, čista i jednostavna, baš kakva treba biti, baš kakvu svi želimo i trebamo. Ona je univerzalna i besmrtna, pjesma koja je dirala generacije prije nas, i dirat će generacije poslije nas.

Dok sam čekala dječaka koji će biti spreman ponijeti moj teret, savršenu ljubav pronašla sam u Tadijanovićevim pjesmama – ljubav prema šumi, prema zlatnim žitima, prema običajima, prema svakoj osobi u koju su ugrađene odanost i poniznost. Oranicama sam recitirala njegove pjesme, a šumu pozdravljala s „Volim te kao majku, šumo“, diveći se suncu koje ju ljubi svojim zrakama. Svoju sam majku gledala s blagošću znajući za njen trud i odricanja, koja možda, doduše, ne uključuju tkanje u dugu zimsku noć, ali koja su od mene, uz pomoć pjesama koje mi je čitala, ipak napravila čovjeka.

O Tadijanoviću sam pisala i maturalni rad, i to u godini njegovog stotog rođendana, zamišljajući kako ću mu ga pokloniti kao zahvalu za sve čime me obogatio. Nikada nisam. Ipak, imala sam sreću jednom ga upoznati, vidjeti njegovu skromnu pojavu iz koje su iznikle pjesme koje svakoga uče da čovjek živi od prirode i od pružene ruke svog bližnjeg. Njegovim smo „Susretom“, koji je napisao kao osamnaestogodišnjak, obogatili pozivnice za naše vjenčanje – znajući da smo takvu ljubav sanjali – plahu, ali i strastvenu i ludu - onu koja nas svakodnevno dariva radošću.

Kad ugledam gdje mi
U susret koračaš,
Vidim plahu košutu
Kraj šumskog izvora.

Moju dušu obuzme
Silna radost života:
Izvadivši ludo srce,
Na dlanu bih ga pružio

Tebi...

Sada više nego ikada razumijem Tadijanovića kojeg je rodno Rastušje pozivalo na povratak. Budim se s pogledom na more, a srce mi ispunja neopisiva čežnja. Gdje su moja visoka žita, gdje su moje žene pod orahom, gdje su moji jablani, dunje i ptice? Shvaćam - baš kao i on, i ja sam vezana za zemlju, i dok god živim, jedino ću u njenom zagrljaju pronalaziti utjehu i sreću.

...
Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg 
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...