Preskoči na glavni sadržaj

Dugo sanjani novi život

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora.

U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima.

Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam upisivala pravni fakultet, nisam niti pomišljala na žrtve koje ću možda u budućnosti morati podnijeti da bih radila u struci. Ta pravo je širok pojam, i pravnika treba imati svaka tvrtka – glasile su poznate parole. Uostalom, svi smo htjeli biti odvjetnici poput Ally McBeal – samo što onda pojma nismo imali da je, da bismo otvorili odvjetnički ured, potrebno položiti pravosudni ispit i najmanje tri godine raditi u odvjetničkom uredu ili u pravosuđu, barem ako ne želimo sami masno platiti upis u Odvjetničku komoru. Eh, da. 

 Ovo je sve što nosim iz svog ureda

Ne mogu reći da sam se na poslu u potpunosti pronašla. Još uvijek, nakon godina radnog iskustva, često nemam pojma što radim i redovito kopam po literaturi ili hvatam iskusnije kolege za rukav. Jer, pravo doista jest širok pojam, i ne mogu zamisliti da će ikada doći dan u kojem ću moći reći da pravom vladam u potpunosti. Ipak, ovdje sam stekla potrebno iskustvo, uspješno položila pravosudni ispit, popela se stepenicu više. Dala sam svoj maksimum, u to sam sigurna.

 OK, kad osječki komarci zagrizu, poželjet ću na sekundu imati ovakav pogled

Život u Šibeniku nije mi bio lak. Prvih mjesec dana na poslu sam sjedila na klupčici u hodniku, jer nisu imali mjesta za mene, da bih potom dobila stolicu u knjižnici. Putem s posla plakala sam znajući da me u stanu nitko ne čeka i da ću večer opet provesti uz Skajp. Tek sam nakon mjesec dana upoznala Anu - koja mi je postala kolegica i kompanjon za kavu. Ona je isto bila vježbenica, ali na drugom tijelu, i mogla me razumjeti. Kava s njom bila mi je najsvjetlija točka u danu. Prigrlila me, upoznala sa svojim prijateljima i ostala mi prijateljica do dana današnjeg. Nedjeljom sam išla na mise u šibensku katedralu, izvikati se na Boga, i slušati zbor koji je zvučao kao da mu je potrebna potpora. Ipak, dva tjedna skupljala sam hrabrost da ih pitam mogu li im se pridružiti. Nakon mise prišla sam veseloj grupi i za rukav povukla jednu od djevojaka (kasnije sam saznala da se zove Bruna), i već sljedećeg utorka bila sam zborašica. Na zboru sam upoznala još jednu Slavonku u Šibeniku, te ostale ljude s kojima pjevam cijelo ovo vrijeme. Dugo nakon selidbe bila sam ljuta na Boga i stalno sam se borila sama sa sobom, ali njihovo društvo mi je zacijelilo rane i pronašla sam način kako da se nosim sa situacijom. Nakon godinu dana, zbližila sam se i sa Zoranom, čija me obitelj toplo primila, a vrlo brzo postala mi je draga i Matea, koja je bila prva djevojka koju sam pozvala na dejt, znajući da živi u Šibeniku i da, kao i ja, piše blog. Ne poznaju me ti ljudi onako kako me poznaju prijatelji doma, oni s kojima sam odrasla i koji su me naučili voljeti ovakvu kakva jesam, ali zahvaljujući njima uspjela sam preživjeti daleko od obitelji, u gradu na moru kojemu nikada nisam bila sklona.

Ipak, život mi se u posljednje tri godine svodio na brojanje dana do sljedećeg odlaska kući, gdje su me čekali dečko, obitelj i prijatelji. Upravo zato, ne mogu vjerovati da je ovo što pišem istina, bojim se da će to, ako napišem, postati manje stvarno. Naime, početkom ovog tjedna saznala sam da mi je odobren premještaj u Osijek, grad u kojem sam studirala, koji je od mog rodnog grada udaljen pedeset kilometara, u kojem imam rodbinu i najbliže prijatelje. Na takve stvari državni službenici čekaju godinama, a baš sam ja imala sreće - spazila sam priliku, poduzela sam sve što je bilo u mojoj moći, a sve drugo bilo je u Božjim rukama. Srećom, On je valjda smatrao da sam živeći u Šibeniku naučila što sam trebala naučiti, da sam upoznala koga sam trebala upoznati i da sam svoju svrhu ostvarila dotaknuvši barem jedan šibenski život. U jednom danu moj se život okrenuo naglavačke – sada moram poslove privesti kraju, otkazati stan, platiti račune, organizirati selidbu, pozdraviti drage mi ljude! 

 Adventsko vrijeme ipak ćemo dočekati kod kuće

Neka mi nitko ne zamjeri, lijep je ovo grad, ali neće mi ništa iz Šibenika nedostajati! Kad živiš ondje gdje ti nije mjesto, ne možeš ni osjećat kao da ćeš išta izgubiti odlaskom. Moj život cijelo vrijeme zapravo se trebao odvijati negdje drugdje. Ljude koje sam upoznala ovdje neću nikada zaboraviti - oni imaju posebno mjesto u mom srcu, ne samo kao prijatelji, nego kao i oni koji su me uvijek iznova spašavali od usamljenosti, možda i nesvjesni koliko mi je teško. Hvala im na tome! Bez obzira na njihove osmijehe i zagrljaje, pa i tužne poglede koje mi upućuju posljednjih dana, ne mogu dočekati da se posljednji put odjavim s računala u sobi broj 2 i da zatvorim svoju referadu broj 18, jer znam da će mi Šibenik biti najdraži kad ga za dva dana budem ostavljala iza sebe, na putu u novi život o kojem sam sanjala sve ove godine!


Primjedbe

  1. Drago mi je zbog tebe! Sretno u Osijeku!

    OdgovoriIzbriši
  2. Aaaaaaa jeeeeeeeeeej, sjećam se kad sam pronašla tvoj post i kako nisi bila sretna, i baš mi je drago da sam eto pročitala i ovaj post koji frca od sreće i zadovoljstva! Dokaz si da se rad i žrtva isplate! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijepo kad se stvari poslože, a često se poslože kad se najmanje nadamo. Čestitam i sretno! Nemoj prestati pisati kad se preseliš, falila bi :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bas tako! Hvala ti puno na lijepim rijecima! Nadam se da cu naci vremena za osjecke postove! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit