Preskoči na glavni sadržaj

Blogorođendanske spoznaje

Prije točno dvije godine slušala sam Katy Perry uvjerava „Baby you're a firework...“ sa suzama u očima, grijući se na jedan maleni radijator na struju u petnaestak kvadrata stana kojeg sam u Šibeniku unajmila od brkatog barba Branka. Do tog vremena već sam devet mjeseci živjela u Krešimirovom gradu, ali nisam još uvijek od života u njemu mogla izvući ono najbolje – i dalje mi se činilo kao da ne živim život punim plućima, što mi je oduvijek bio jedini cilj. Nikoga ovdje nije zanimalo tko sam i što sam, a ponajmanje odakle dolazim, a neki kod kuće procijenjivali su da imam – pogrešan stav. Neke se stvari ne mogu popraviti can-do-spiritom, a jedna od njih je i usamljenost koja paralizira čak i one koji nikada ranije nisu imali poteškoća s upoznavanjem novih ljudi i sklapanjem prijateljstava. Nedostajao mi je dečko, nedostajali su mi roditelji i sestre, nedostajali su mi čak i prijatelji koji se nisu htjeli ili mogli postaviti u moje šibenske postole, ali najviše od svega nedostajao mi je moj rodni grad – moja ravnica. Jedino što sam mogla jest obećati sebi da ću u svakom danu naučiti nešto novo, da ću održati veze s ljudima koje volim, da ću dopustiti sebi da budem kakva jesam i da ću pokušati biti hrabrija i učiniti ovo iskustvo pozitivnim. Danas živim u većem podstanarskom stanu s pogledom na more, na šibensku tvrđavu sveti Mihovil i na šibenski most. Ne spavam sama u hladnom krevetu, nego me grije moj muž u čiji zagrljaj trčim s posla (dok sam se ranije grozila kraja radnog vremena jer me čekao prazan stan). Moji dani šareniji su i ispunjeniji. Završila sam s pripravništvom, položila sam pravosudni ispit i postala sam savjetnik na neodređeno vrijeme. Upoznala sam u Šibeniku drage ljude, i zahvalna sam im na svakoj minuti koju su odvojili na mene, ali neka se oni ne ljute – oni nisu moji ljudi. Ipak me nitko ovdje ne poznaje dvadeset godina, ne znaju ono neizgovoreno, a na poslu, u zgradi u kojoj radi dvjestotinjak ljudi, još uvijek gotovo da i nemam s kime popiti kavu jer kao najmlađi službenik nikada nisam uspjela postati dio uhodane klike. Znam da ljudi koji se nisu našli u sličnoj situaciji to ne mogu shvatiti, ali u ovakvim slučajevima čovjek je primoran izmisliti novog sebe kako bi se prilagodio i približio ljudima u novoj sredini - odreći se jednog dijela sebe. A kad se čovjek pokušava ugurati u neku drugačiju kožu, i smetnuti s uma osobu kakva bi bio da je na svom terenu - nije uvijek ugodno. Uz to, kad s ljudima ne provodimo vrijeme svakodnevno, teško je uspostaviti dublje odnose, i ne biste vjerovali koliko postupaka ili riječi bude pogrešno protumačeno jer se nikada nije zagreblo ispod površine – pogotovo kad se nalazite u gradu u kojem je ljudi od vas razlikuju po jeziku i mentalitetu. Lijep je ovo grad, pogotovo ljeti, ali još uvijek tu nisam kod kuće, iako poznajem njegovu povijest bolje nego neki starosjedioci i iako uživam u vremenu kojeg mogu posvetiti samo svom mužu i šetnjama uz more. Krenulo je jesensko jugo, i opet će kod mene krenuti nervoza za povratkom u Slavoniju, a dok on ne bude moguć, mogu se samo prisjetiti što sam u ove dvije godine pisanja bloga naučila: 

1. Naučila sam da nas rodna gruda oblikuje više nego što joj želimo priznati 

U Dalmaciji nisam smiješna, nego sam eventualno smišna - mojim forama u Šibeniku nitko ne smije, a najgore je kad pokušavam biti duhovita na radnom mjestu (čemu sam sklona u stresnoj situaciji). Slavonski humor, a pogotovo naše famozno sprdanje, velik dio Dalmatinaca neće razumjeti, a nemogućnost uporabe internih šala nešto je što mi najviše nedostaje. Upravo samo oblikujući svoje misli rečenice na laptopu shvatila razlike između svijeta u kojem sam ranije živjela i u kojem sada živim! 

2. Naučila sam da te ne može sve u životu ojačati, nešto te ipak i ubije 

Oduvijek sam mrzila taj izraz, i voljela bih da mogu reći da se isplatilo preseliti na drugi kraj zemlje bez ijednog poznanika na vidiku, da me to iskustvo obogatilo kao nijedno drugo te da bih, kad bi mi se preseljenje ponudilo, promislila o njemu. Istina, profesionalno sam napredovala i zahvalna sam na toj prilici, ali činjenica jest da sam obavljala praksu koju sam teoretski mogla obaviti i kod kuće, jer svaki gradić ima svoj sud, a i pravosudni ispit sam položila ne zahvaljujući Šibeniku, nego bih rekla – unatoč Šibeniku. Od kolega sam zaista mnogo naučila, ali emocionalno me ovo iskustvo iscrpilo toliko da sam jedva skupila dovoljno snage da taj ispit i položim, što je iskustvo koje me u životu moglo i zaobići. Bilježeći sretne trenutke na blogu hranila sam svoje izmučeno srce, bez obzira jesu li moji postovi bili čitani ili ne, i nekako uspjela ostvariti svoje profesionalne ciljeve. 

3. Naučila sam da ljubav ne poznaje granice 

Ako ste ikada sumnjali u ljubav na daljinu, nemojte! Dokaz sam da će onaj tko vas voli ostati uz vas bez obzira na daljinu – u dobru i u zlu. Roditelji, sestre, prijatelji i muž pomogli su mi da preživim, a pokazalo se da ona daleko od očiju ne znači nužno i daleko od srca – štoviše, sve njih još intenzivnije, vjernije i zahvalnije volim i cijenim, jer jedino su oni ovo iskustvo dijelili sa mnom – ljudi koje sam ovdje upoznala ne poznaju osobu kakva sam bila prije dolaska u Šibenik, ne znaju koga sam doma ostavila, za kime i čime sam plakala. Pišući blog posvetila sam puno postova i ljudima koje volim i na taj način im još jednom pokazala koliko su mi dragocjeni jer je to najmanje što sam mogla učiniti. 

4. Naučila sam da čovjek nije stvoren da bi bio sam 

U redu, možda je krasno neko vrijeme biti samostalan mladi čovjek, izaći iz kuće kad želiš, gdje želiš, i raditi što te volja, biti u pidžami cijeloga vikenda, jesti špagete četiri dana zaredom, piti kavu na rivi sam sa sobom, pogledati brdo filmova i pročitati hrpetinu knjiga, živjeti bez obaveza, ali budite sigurni – nakon nekog vremena, i to dosadi. Ljudski kontakt ništa od navedenog ne može zamijeniti, pogotovo ako ste, kao ja, odrasli u kući u kojoj je uvijek neka strka i galama. Tišina ne može čovjeku biti najbolji prijatelj na duge staze, a život je u svakako zanimljiviji kad uključuje obveze i društvena zbivanja. Čini se čudnim, ali tek sam u Šibeniku shvatila da sam najsretnija bila kad je moj život bio kaotičan i bučan, a pisanje bloga projekt je kojem sam se odlučila posvetiti i koji mi je svakog dana predstavljao obvezu i veselje. 

5. Naučila sam da je najvažnija – zahvalnost 

Život nas neće uvijek maziti, ali ako smo na kraju dana zahvalni Bogu na bar jednoj sitnici, uspjet ćemo preživjeti noć, i spremno se uhvatiti u koštac sa sutrašnjim problemima. Naši su nam problemi najveći i najvažniji, ali situacija koja nas okružuje svakodnevno nas podsjeća da imamo u životu nešto zbog čega se vrijedi boriti. Svakome tko ima probleme poručila bih da se čvrsto uhvati za tu jednu sitnicu i moli Bogu da mu ona bude dostatna da ga izvede iz mraka. Neki bi rekli da sam luda, ta ljudi nemaju što jesti – ali čak i oni možda imaju krov nad glavom. Oni koji žive na ulici, možda, pak, imaju topao kaput. Možda vas je zdravlje napustilo, ali u borbi s bolešću možda niste sami, nego imate nekoga tko o vama brine. Spoznaja da uvijek može biti gore od ovoga pomogla mi je da preživim depresiju (od koje sam patila unatoč činjenici da sam bila jedna od sretnica koja se u ovoj državi uspjela zaposliti) i uzmem svoj život u svoje ruke, bar u onom dijelu u kojem sam mogla biti kovač svoje sreće. Zahvalnost Bogu koji mi nije dao teret koji ne bih bila sposobna ponijeti i teške odluke koje sam imala hrabrosti donijeti učinile su me osobom kakva sam danas – sretna. Zahvaljujući blogu koji mi je zamijenio dnevničke zapise, danas obraćam pažnju na svijet oko sebe i pokušavam uživati u trenutku, ne opterećujući se sutrašnjim danom. I zbog toga ću pisati dokle god budem imala što reći!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca