Preskoči na glavni sadržaj

Feel-good/feel-bad movie

Većina ljudi mrzi ponedjeljak, ali ja ne mogu smisliti – srijedu. Ponedjeljkom sam spremna za nove pobjede - srknem kavu i nema toga što ne mogu ostvariti. Ali srijedom? Srijedom ujutro jedva ustanem iz kreveta jer me deprimira pomisao da do vikenda ima još toooooliko puno dana, a jedino što me može obradovati su sati koji prolaze. Ove srijede sam i u užasnom sam PMS-u i svi mi idu na živce. Spam mailove, upaljeno grlo, menstrualne grčeve, kišno vrijeme, ljude koji viču po ulici kao da su selski telari, vozače koji se iživljavaju na trubi, ljude koji ne pozdravljaju na ulici, pseći izmet posvuda, spise koji mi jedini prave društvo, neizvjesnost, pokvareni zub, biološki sat – i tako redom, putem do posla u sebi nabrajam stvari koje mrzim srijedom. Baš kao što je to činio Henry Altman u filmu The Angriest Man in Brooklyn


Bittersweet je ovo film o čovjeku kojemu mlada liječnica Sharon (Mila Kunis), depresivna i bijesna na svoj način, dijagnosticira aneurizmu na mozgu. Uz to, isprovocirana njegovim napadom, prognozira mu da mu preostaje još samo 90 minuta života. Henry, stručnjak za prve dvije faze žalovanja – poricanje i ljutnju, ipak odluči javiti se sinu čiji lifestyle ne odobrava i kojeg nije vidio dvije godine, organizirati oproštajnu zabavu s prijateljima koje nikada nije trebao te posjetiti suprugu, koju mrzi, i s njom voditi ljubav posljednji put u svom životu, iako se ne može sjetiti kad su posljednji put to uradili. Hoće li Tommy odgovoriti ocu koji nije bio uz njega, hoće li se ijedan Henryjev prijatelj odazvati njegovom pozivu, te hoće li, kad shvati da je pogriješila, Sharon uspjeti odvesti Henryja na liječenje i spasiti taj njegov jadni život? 


Obožavam ovakve filmove, one koji nas podsjećaju da svakoga dana trebamo živjeti kao da nam je posljednji – i ne mislim pri tome na uživanje u ilegalnim supstancama ili preuzimanju pravde u svoje ruke, nego da trebamo živjeti tako da svakog trena osoba koje volimo znaju da smo tu za njih i da su obogatile naš život. Teško je pronaći mir u srcu, i mir u ljudskim odnosima, ali on jedini jamči sretan život bez kajanja. U vrijeme kada svatko od nas bije neku bitku, kad se svatko želi ili zavući pod dekicu i dobro se isplakati ili otići ondje gdje ga nitko ne čuje i vrištati iz petnih žila, dobro je pogledati film o čovjeku koji je mogao imati sve, samo da je uspio skupiti šačicu sretnih misli svakoga dana. Ako vam još kažem da Henryja, ljutitog, depresivnog i samoubilački nastrojenog čovjeka u Brooklynu, glumi uvijek nasmijani, a očito – uvijek žalosni, Robin Williams – jasno vam je da je srijeda savršena za jednu filmsku večer u kojoj će kokice, uz začin emocija, biti slanije nego ikada.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta