Preskoči na glavni sadržaj

Feel-good/feel-bad movie

Većina ljudi mrzi ponedjeljak, ali ja ne mogu smisliti – srijedu. Ponedjeljkom sam spremna za nove pobjede - srknem kavu i nema toga što ne mogu ostvariti. Ali srijedom? Srijedom ujutro jedva ustanem iz kreveta jer me deprimira pomisao da do vikenda ima još toooooliko puno dana, a jedino što me može obradovati su sati koji prolaze. Ove srijede sam i u užasnom sam PMS-u i svi mi idu na živce. Spam mailove, upaljeno grlo, menstrualne grčeve, kišno vrijeme, ljude koji viču po ulici kao da su selski telari, vozače koji se iživljavaju na trubi, ljude koji ne pozdravljaju na ulici, pseći izmet posvuda, spise koji mi jedini prave društvo, neizvjesnost, pokvareni zub, biološki sat – i tako redom, putem do posla u sebi nabrajam stvari koje mrzim srijedom. Baš kao što je to činio Henry Altman u filmu The Angriest Man in Brooklyn


Bittersweet je ovo film o čovjeku kojemu mlada liječnica Sharon (Mila Kunis), depresivna i bijesna na svoj način, dijagnosticira aneurizmu na mozgu. Uz to, isprovocirana njegovim napadom, prognozira mu da mu preostaje još samo 90 minuta života. Henry, stručnjak za prve dvije faze žalovanja – poricanje i ljutnju, ipak odluči javiti se sinu čiji lifestyle ne odobrava i kojeg nije vidio dvije godine, organizirati oproštajnu zabavu s prijateljima koje nikada nije trebao te posjetiti suprugu, koju mrzi, i s njom voditi ljubav posljednji put u svom životu, iako se ne može sjetiti kad su posljednji put to uradili. Hoće li Tommy odgovoriti ocu koji nije bio uz njega, hoće li se ijedan Henryjev prijatelj odazvati njegovom pozivu, te hoće li, kad shvati da je pogriješila, Sharon uspjeti odvesti Henryja na liječenje i spasiti taj njegov jadni život? 


Obožavam ovakve filmove, one koji nas podsjećaju da svakoga dana trebamo živjeti kao da nam je posljednji – i ne mislim pri tome na uživanje u ilegalnim supstancama ili preuzimanju pravde u svoje ruke, nego da trebamo živjeti tako da svakog trena osoba koje volimo znaju da smo tu za njih i da su obogatile naš život. Teško je pronaći mir u srcu, i mir u ljudskim odnosima, ali on jedini jamči sretan život bez kajanja. U vrijeme kada svatko od nas bije neku bitku, kad se svatko želi ili zavući pod dekicu i dobro se isplakati ili otići ondje gdje ga nitko ne čuje i vrištati iz petnih žila, dobro je pogledati film o čovjeku koji je mogao imati sve, samo da je uspio skupiti šačicu sretnih misli svakoga dana. Ako vam još kažem da Henryja, ljutitog, depresivnog i samoubilački nastrojenog čovjeka u Brooklynu, glumi uvijek nasmijani, a očito – uvijek žalosni, Robin Williams – jasno vam je da je srijeda savršena za jednu filmsku večer u kojoj će kokice, uz začin emocija, biti slanije nego ikada.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t