Preskoči na glavni sadržaj

Inspirativna srijeda uz Harolda Fryja

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom.


Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula sam za knjigom, i – razočarala se. Njena atmosfera podsjetila me na 4. sezonu American horror storyja – mračna i miriše po vlazi. Priče koje su nastale na temelju mitova, urbanih legendi, narodnih priča ili čist produkt autorove mašte nisu mi se trajno urezale u pamćenje, niti zagrijale dijete u meni. Sorry, Fraktura, ali ne lajkam.


Možda me baš zato, obeshrabrenu i bez očekivanja, razveselio debitantski uradak - Neočekivano hodočašće Harolda Fryja - britanske književnice Rachel Joyce koja je dobila nagradu National Book Awards za najboljeg novog autora 2012. godine.


Harold Fry dosadni je penzić koji dan provodi u naslonjaču, koji se otuđio od supruge i kojeg malo što veseli u životu. Jednog dana stiže mu pismo kolegice koju godinama nije vidio, a koja umire od raka u udaljenom hospiciju. S namjerom da joj pošalje emocijama siromašni odgovor pun klišeja, jer takvi smo mi – nemamo vremena za tuđe brige, uputi se prema pošti.

"Nisam ni mislila na religiju. 
Nego, znate, morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. 
Vjerovati da možete nešto promijeniti."

Međutim, susret s djevojkom na benzinskoj postaji promijenit će njegov način gledanja na svijet i ljude koji nas okružuju, te ga nadahnuti na hodočašće dugo osamsto kilometara. Ova inspirativna priča o čovjeku koji ne poznaje Boga, a vjera u ostvarenje nemogućega je sve što ima, zabavila me i potaknula da si posvijestim sposobnost da svakoga dana nekome uljepšam život ili dopustim drugima da uljepšaju moj. Naime, baš kao i Harold, svatko od nas sreće na svom putu ljude različitih profila – neki od njih bit će uzrok naše nevolje, neki će nam velikodušno pomoći, ali jedno je sigurno – od svakoga od njih naučit ćemo nešto o svijetu, ljudima, ili - o sebi. 

"Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini."


Primjedbe

  1. Odličan tekst, i meni je sve teže pronaći pravi izvor inspiracije, no slažem se s Oscarom Wildeom na kraju teksta. Samo tako nastavi i lijepi pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  2. Volim vidjeti novo ime uz komentar!
    Hvala na citanju! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...