Preskoči na glavni sadržaj

Inspirativna srijeda uz Harolda Fryja

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom.


Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula sam za knjigom, i – razočarala se. Njena atmosfera podsjetila me na 4. sezonu American horror storyja – mračna i miriše po vlazi. Priče koje su nastale na temelju mitova, urbanih legendi, narodnih priča ili čist produkt autorove mašte nisu mi se trajno urezale u pamćenje, niti zagrijale dijete u meni. Sorry, Fraktura, ali ne lajkam.


Možda me baš zato, obeshrabrenu i bez očekivanja, razveselio debitantski uradak - Neočekivano hodočašće Harolda Fryja - britanske književnice Rachel Joyce koja je dobila nagradu National Book Awards za najboljeg novog autora 2012. godine.


Harold Fry dosadni je penzić koji dan provodi u naslonjaču, koji se otuđio od supruge i kojeg malo što veseli u životu. Jednog dana stiže mu pismo kolegice koju godinama nije vidio, a koja umire od raka u udaljenom hospiciju. S namjerom da joj pošalje emocijama siromašni odgovor pun klišeja, jer takvi smo mi – nemamo vremena za tuđe brige, uputi se prema pošti.

"Nisam ni mislila na religiju. 
Nego, znate, morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. 
Vjerovati da možete nešto promijeniti."

Međutim, susret s djevojkom na benzinskoj postaji promijenit će njegov način gledanja na svijet i ljude koji nas okružuju, te ga nadahnuti na hodočašće dugo osamsto kilometara. Ova inspirativna priča o čovjeku koji ne poznaje Boga, a vjera u ostvarenje nemogućega je sve što ima, zabavila me i potaknula da si posvijestim sposobnost da svakoga dana nekome uljepšam život ili dopustim drugima da uljepšaju moj. Naime, baš kao i Harold, svatko od nas sreće na svom putu ljude različitih profila – neki od njih bit će uzrok naše nevolje, neki će nam velikodušno pomoći, ali jedno je sigurno – od svakoga od njih naučit ćemo nešto o svijetu, ljudima, ili - o sebi. 

"Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini."


Primjedbe

  1. Odličan tekst, i meni je sve teže pronaći pravi izvor inspiracije, no slažem se s Oscarom Wildeom na kraju teksta. Samo tako nastavi i lijepi pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  2. Volim vidjeti novo ime uz komentar!
    Hvala na citanju! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...