Preskoči na glavni sadržaj

Inspirativna srijeda uz Harolda Fryja

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom.


Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula sam za knjigom, i – razočarala se. Njena atmosfera podsjetila me na 4. sezonu American horror storyja – mračna i miriše po vlazi. Priče koje su nastale na temelju mitova, urbanih legendi, narodnih priča ili čist produkt autorove mašte nisu mi se trajno urezale u pamćenje, niti zagrijale dijete u meni. Sorry, Fraktura, ali ne lajkam.


Možda me baš zato, obeshrabrenu i bez očekivanja, razveselio debitantski uradak - Neočekivano hodočašće Harolda Fryja - britanske književnice Rachel Joyce koja je dobila nagradu National Book Awards za najboljeg novog autora 2012. godine.


Harold Fry dosadni je penzić koji dan provodi u naslonjaču, koji se otuđio od supruge i kojeg malo što veseli u životu. Jednog dana stiže mu pismo kolegice koju godinama nije vidio, a koja umire od raka u udaljenom hospiciju. S namjerom da joj pošalje emocijama siromašni odgovor pun klišeja, jer takvi smo mi – nemamo vremena za tuđe brige, uputi se prema pošti.

"Nisam ni mislila na religiju. 
Nego, znate, morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. 
Vjerovati da možete nešto promijeniti."

Međutim, susret s djevojkom na benzinskoj postaji promijenit će njegov način gledanja na svijet i ljude koji nas okružuju, te ga nadahnuti na hodočašće dugo osamsto kilometara. Ova inspirativna priča o čovjeku koji ne poznaje Boga, a vjera u ostvarenje nemogućega je sve što ima, zabavila me i potaknula da si posvijestim sposobnost da svakoga dana nekome uljepšam život ili dopustim drugima da uljepšaju moj. Naime, baš kao i Harold, svatko od nas sreće na svom putu ljude različitih profila – neki od njih bit će uzrok naše nevolje, neki će nam velikodušno pomoći, ali jedno je sigurno – od svakoga od njih naučit ćemo nešto o svijetu, ljudima, ili - o sebi. 

"Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini."


Primjedbe

  1. Odličan tekst, i meni je sve teže pronaći pravi izvor inspiracije, no slažem se s Oscarom Wildeom na kraju teksta. Samo tako nastavi i lijepi pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  2. Volim vidjeti novo ime uz komentar!
    Hvala na citanju! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit