Preskoči na glavni sadržaj

Inspirativna srijeda uz Harolda Fryja

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom.


Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula sam za knjigom, i – razočarala se. Njena atmosfera podsjetila me na 4. sezonu American horror storyja – mračna i miriše po vlazi. Priče koje su nastale na temelju mitova, urbanih legendi, narodnih priča ili čist produkt autorove mašte nisu mi se trajno urezale u pamćenje, niti zagrijale dijete u meni. Sorry, Fraktura, ali ne lajkam.


Možda me baš zato, obeshrabrenu i bez očekivanja, razveselio debitantski uradak - Neočekivano hodočašće Harolda Fryja - britanske književnice Rachel Joyce koja je dobila nagradu National Book Awards za najboljeg novog autora 2012. godine.


Harold Fry dosadni je penzić koji dan provodi u naslonjaču, koji se otuđio od supruge i kojeg malo što veseli u životu. Jednog dana stiže mu pismo kolegice koju godinama nije vidio, a koja umire od raka u udaljenom hospiciju. S namjerom da joj pošalje emocijama siromašni odgovor pun klišeja, jer takvi smo mi – nemamo vremena za tuđe brige, uputi se prema pošti.

"Nisam ni mislila na religiju. 
Nego, znate, morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. 
Vjerovati da možete nešto promijeniti."

Međutim, susret s djevojkom na benzinskoj postaji promijenit će njegov način gledanja na svijet i ljude koji nas okružuju, te ga nadahnuti na hodočašće dugo osamsto kilometara. Ova inspirativna priča o čovjeku koji ne poznaje Boga, a vjera u ostvarenje nemogućega je sve što ima, zabavila me i potaknula da si posvijestim sposobnost da svakoga dana nekome uljepšam život ili dopustim drugima da uljepšaju moj. Naime, baš kao i Harold, svatko od nas sreće na svom putu ljude različitih profila – neki od njih bit će uzrok naše nevolje, neki će nam velikodušno pomoći, ali jedno je sigurno – od svakoga od njih naučit ćemo nešto o svijetu, ljudima, ili - o sebi. 

"Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini."


Primjedbe

  1. Odličan tekst, i meni je sve teže pronaći pravi izvor inspiracije, no slažem se s Oscarom Wildeom na kraju teksta. Samo tako nastavi i lijepi pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  2. Volim vidjeti novo ime uz komentar!
    Hvala na citanju! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t