Preskoči na glavni sadržaj

O, kako bi mi sretni bili da smo purgeri

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana).

U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli.


Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit, kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon ljeta, opustošenom Šibeniku, baš i ne. Činjenica da je na zagrebačkim cestama potrebno dvadeset minuta da bi se došlo do destinacije udaljene 3 kilometra čini me iznimno tužnom jer se iz svega da zaključiti da Zagrepčani više vremena provedu u prometu, nego sa svojom obitelji ili prijateljima. Pouka: ima i život u Šibeniku svojih prednosti.

Ipak, Zagreb ima neku dušu koju volim, iako mi po podrijetlu ne pripada pravo na nju. Ima predivne građevine i zelene površine, zanimljive lokale i kulturna mjesta, te mnoštvo događanja. Jedini događaj čija buka me ne bi omela u dolasku jest Interliber na koji dolazim redovito godinama. Navika je stvorena u srednjoj školi jer smo na sajam uvijek išli s razredom u sklopu info-kulturnog uzdizanja (čitaj: pivo nakon sajma Informatike i slušanje hrkanja našeg profesora Lovrića za vrijeme La Boheme u HNK). Ipak, s mužem nikada nisam harala sajmom knjiga, a uvijek nastojimo zajedno doživjeti nešto novo - happy me! Iako izrazito balava i bolesna, pazarila sam nekoliko knjiga, a virozom šopingholičarstva sam zarazila i svoju bolju polovicu. Najbolje sam prošla s I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya za samo 10,00 kn (morala sam ga kupiti zbog Gilmoreica – sezona 3., epizoda broj 7), Brešanovom Katedralom za 19 kn! (u knjižarama je inače 149 kn), te knjigom U2 za 69 kn (čija redovna cijena je 299 kn). Ipak, najdraži ulov, bez obzira na cijenu, nova je knjiga Ivane Šojat Kuči o kojoj ćete čitati i na blogu - čim je detaljno proučim!


Nakon Interlibera, subotu smo proveli s prijateljima i njihovom neodoljivom dječicom te uz kolače u Tkalči i čaj u Kinu Europa na koji nas je odvela moja baby sis, nakon čega smo prošetali zagrebačkim ulicama, diveći se jesenskim bojama koje Dalmacija ne poznaje, maštajući o budućnosti i cmačući se do stana u kojem smo pronašli privremeni purgerski dom.


Nedjelja je ipak bila vrhunac naše zagrebačke avanture jer smo je proveli obilazeći predivan Maksimir koji smo ranije uvijek nepravedno zanemarivali. Nevjerojatno je koliko ljudi živi u Zagrebu, a da nikada nisu vidjeli taj predivan park-šumu koji je otvoren davne 1794. prema ideji zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kojem se može popiti kava, pojesti ručak, obići nekoliko jezera, švicarsku kućicu, vidikovac, ali i Zoološki vrt koji je nastao od tri lije i tri sove, zahvaljujući svestranom Miji Filipoviću (koji je i suosnivač Velesajma!), a danas se prostire na 7 hektara parka i dom je za više od 1700 životinja. Satima smo obilazili ZOO slušajući o životinjama, gledajući hranjenje morskih lavova i deva, češkanje ludih nutrija, siestu lavova (koji spavaju 20 sati na dan, a ipak su kraljevi džungle!), siktanje zmija, komešanje divovskog žohara, timarenje majmuna, trčkaranje crvene pandice, a nismo propustili niti petting zoo u kojem se dječica (da, išla sam s djecom loviti prase) igraju s kozama i preslatkim prasetom. Sunčani dan u studenom za pamćenje!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca