ponedjeljak, 17. studenoga 2014.

O, kako bi mi sretni bili da smo purgeri

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana).

U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli.


Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit, kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon ljeta, opustošenom Šibeniku, baš i ne. Činjenica da je na zagrebačkim cestama potrebno dvadeset minuta da bi se došlo do destinacije udaljene 3 kilometra čini me iznimno tužnom jer se iz svega da zaključiti da Zagrepčani više vremena provedu u prometu, nego sa svojom obitelji ili prijateljima. Pouka: ima i život u Šibeniku svojih prednosti.

Ipak, Zagreb ima neku dušu koju volim, iako mi po podrijetlu ne pripada pravo na nju. Ima predivne građevine i zelene površine, zanimljive lokale i kulturna mjesta, te mnoštvo događanja. Jedini događaj čija buka me ne bi omela u dolasku jest Interliber na koji dolazim redovito godinama. Navika je stvorena u srednjoj školi jer smo na sajam uvijek išli s razredom u sklopu info-kulturnog uzdizanja (čitaj: pivo nakon sajma Informatike i slušanje hrkanja našeg profesora Lovrića za vrijeme La Boheme u HNK). Ipak, s mužem nikada nisam harala sajmom knjiga, a uvijek nastojimo zajedno doživjeti nešto novo - happy me! Iako izrazito balava i bolesna, pazarila sam nekoliko knjiga, a virozom šopingholičarstva sam zarazila i svoju bolju polovicu. Najbolje sam prošla s I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya za samo 10,00 kn (morala sam ga kupiti zbog Gilmoreica – sezona 3., epizoda broj 7), Brešanovom Katedralom za 19 kn! (u knjižarama je inače 149 kn), te knjigom U2 za 69 kn (čija redovna cijena je 299 kn). Ipak, najdraži ulov, bez obzira na cijenu, nova je knjiga Ivane Šojat Kuči o kojoj ćete čitati i na blogu - čim je detaljno proučim!


Nakon Interlibera, subotu smo proveli s prijateljima i njihovom neodoljivom dječicom te uz kolače u Tkalči i čaj u Kinu Europa na koji nas je odvela moja baby sis, nakon čega smo prošetali zagrebačkim ulicama, diveći se jesenskim bojama koje Dalmacija ne poznaje, maštajući o budućnosti i cmačući se do stana u kojem smo pronašli privremeni purgerski dom.


Nedjelja je ipak bila vrhunac naše zagrebačke avanture jer smo je proveli obilazeći predivan Maksimir koji smo ranije uvijek nepravedno zanemarivali. Nevjerojatno je koliko ljudi živi u Zagrebu, a da nikada nisu vidjeli taj predivan park-šumu koji je otvoren davne 1794. prema ideji zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kojem se može popiti kava, pojesti ručak, obići nekoliko jezera, švicarsku kućicu, vidikovac, ali i Zoološki vrt koji je nastao od tri lije i tri sove, zahvaljujući svestranom Miji Filipoviću (koji je i suosnivač Velesajma!), a danas se prostire na 7 hektara parka i dom je za više od 1700 životinja. Satima smo obilazili ZOO slušajući o životinjama, gledajući hranjenje morskih lavova i deva, češkanje ludih nutrija, siestu lavova (koji spavaju 20 sati na dan, a ipak su kraljevi džungle!), siktanje zmija, komešanje divovskog žohara, timarenje majmuna, trčkaranje crvene pandice, a nismo propustili niti petting zoo u kojem se dječica (da, išla sam s djecom loviti prase) igraju s kozama i preslatkim prasetom. Sunčani dan u studenom za pamćenje!

2 komentara:

Speak up! :)