Preskoči na glavni sadržaj

O, kako bi mi sretni bili da smo purgeri

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana).

U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli.


Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit, kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon ljeta, opustošenom Šibeniku, baš i ne. Činjenica da je na zagrebačkim cestama potrebno dvadeset minuta da bi se došlo do destinacije udaljene 3 kilometra čini me iznimno tužnom jer se iz svega da zaključiti da Zagrepčani više vremena provedu u prometu, nego sa svojom obitelji ili prijateljima. Pouka: ima i život u Šibeniku svojih prednosti.

Ipak, Zagreb ima neku dušu koju volim, iako mi po podrijetlu ne pripada pravo na nju. Ima predivne građevine i zelene površine, zanimljive lokale i kulturna mjesta, te mnoštvo događanja. Jedini događaj čija buka me ne bi omela u dolasku jest Interliber na koji dolazim redovito godinama. Navika je stvorena u srednjoj školi jer smo na sajam uvijek išli s razredom u sklopu info-kulturnog uzdizanja (čitaj: pivo nakon sajma Informatike i slušanje hrkanja našeg profesora Lovrića za vrijeme La Boheme u HNK). Ipak, s mužem nikada nisam harala sajmom knjiga, a uvijek nastojimo zajedno doživjeti nešto novo - happy me! Iako izrazito balava i bolesna, pazarila sam nekoliko knjiga, a virozom šopingholičarstva sam zarazila i svoju bolju polovicu. Najbolje sam prošla s I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya za samo 10,00 kn (morala sam ga kupiti zbog Gilmoreica – sezona 3., epizoda broj 7), Brešanovom Katedralom za 19 kn! (u knjižarama je inače 149 kn), te knjigom U2 za 69 kn (čija redovna cijena je 299 kn). Ipak, najdraži ulov, bez obzira na cijenu, nova je knjiga Ivane Šojat Kuči o kojoj ćete čitati i na blogu - čim je detaljno proučim!


Nakon Interlibera, subotu smo proveli s prijateljima i njihovom neodoljivom dječicom te uz kolače u Tkalči i čaj u Kinu Europa na koji nas je odvela moja baby sis, nakon čega smo prošetali zagrebačkim ulicama, diveći se jesenskim bojama koje Dalmacija ne poznaje, maštajući o budućnosti i cmačući se do stana u kojem smo pronašli privremeni purgerski dom.


Nedjelja je ipak bila vrhunac naše zagrebačke avanture jer smo je proveli obilazeći predivan Maksimir koji smo ranije uvijek nepravedno zanemarivali. Nevjerojatno je koliko ljudi živi u Zagrebu, a da nikada nisu vidjeli taj predivan park-šumu koji je otvoren davne 1794. prema ideji zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kojem se može popiti kava, pojesti ručak, obići nekoliko jezera, švicarsku kućicu, vidikovac, ali i Zoološki vrt koji je nastao od tri lije i tri sove, zahvaljujući svestranom Miji Filipoviću (koji je i suosnivač Velesajma!), a danas se prostire na 7 hektara parka i dom je za više od 1700 životinja. Satima smo obilazili ZOO slušajući o životinjama, gledajući hranjenje morskih lavova i deva, češkanje ludih nutrija, siestu lavova (koji spavaju 20 sati na dan, a ipak su kraljevi džungle!), siktanje zmija, komešanje divovskog žohara, timarenje majmuna, trčkaranje crvene pandice, a nismo propustili niti petting zoo u kojem se dječica (da, išla sam s djecom loviti prase) igraju s kozama i preslatkim prasetom. Sunčani dan u studenom za pamćenje!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...