Šljokičasta žena

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana). U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli. Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit , kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon lje...

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja?  Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way . Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti,...

Volim doći u Zagreb, ne zbog gužve, ne zbog metropolitskih događanja, nego zbog onog osjećaja koji me prožme kad kročim Dolcem, kad prošećem Tkalčom, kad me uhvati jeza u Nazorovoj, kad se osmjehnem Dori Krupićevoj iznad Kamenitih vrata. Na zagrebačkim ulicama ne srećem samo celebritije, nego i duhove prošlosti koji ondje žive, kao da nisu svjesni da je stiglo novo doba u kojem ih se malotko sjeća. Kad se oglasi top s kule Lotršćaka, pomislim na Mandušu zlatne kose koju su kao dijete ostavili pred kulom, u mojim mislima ona je življa od mene same. Čitala mi je o njoj tetka dok sam bila dijete, i iako me bilo strah pomisliti na jadnu zazidanu djevojku, godinama me pratila slika njene slabašne ručice kako proviruje kroz prozorčić kule. I vraćala sam se Manduši puno puta tijekom svog života, nagnala me da pročitam i druga Zagorkina djela, ali Gričku vješticu bih uvijek zaobilazila. Jednostavno zato jer mi se činilo kao da je i jesam pročitala, a sve zbog mame koja je sklona prepričavanj...