Preskoči na glavni sadržaj

Moj Zagreb, tak imam te rad

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja? 


Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way.


Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, socijalnog rada ili edukacijsko rehabilitacijskim naukama, ali me balavu plašio odlazak u Zagreb, pa sam odlučila odabrati studij koji bi obuhvatio većinu mojih interesa, a koji bi mi jednog dana omogućio i zaposlenje – i odlučih se ostati u Osijeku, na studiju prava – pa eto mi na!

Zagreb je za mene otada veliki div kojeg pokušavam pripitomiti povremenim dolascima,upoznati ga i ispričati mu se što sam na njega svalila težinu svojih friško punoljetnih godina.


Prvi put sam u Zagrebu poželjela živjeti 2009. godine - taj dan obuzela me sveopća euforija, ptice su pjevale, oblaci su veselo plovili nebom, svi su bili raspoloženi, Bono je ljubio cure na aerodromu, Maksimir je bio u transu, nikakvo zlo nije se moglo dogoditi. Slično se ponovilo i sljedećih godina, na koncertima Bon Jovija i Gunsa, koji su mi bili izlika da skoknem do metropole.

Priznajem, najveći razlog zašto volim Zagreb jest što u njemu spavaju meni drage osobe – moja baby sister, moja Jelica koja me redovito long distance spašava i mnogi drugi.


Sestra se jedina usudila Zagreb obilaziti na neuobičajen način, zaobilazeći špicu i slična mjesta na koja izlaze celebrityji i modne blogerice, a provlačeći se kroz prečice i skrivene puteljke, istražujući uklete vile u predivnoj Nazorovoj ulici, šećući po Rokovom perivoju i Mirogoju koji čuva sve naše genijalce – od iliraca, Krleže, Šenoe, Lisinskog, Ivane Brlić Mažuranić do Dražena Petrovića i Siniše Glavaševića. Volim obilaziti groblja, a pored martinskog kraj templarske crkvice u kojoj su skrivene sve tajne mog odrastanja, mirogojsko mi je najljepše, iako smo ondje sestra i ja imale neobičan susret s izmaglicom nalik ljudskom liku. Osim Mirogoja, volim Tkalču (Cookie factory i pivo Grička vještica), volim žamor Dolca, mir Zrinjevca, volim Grič, galerije i muzeje koji poslužuju kavu i keksiće od lavande, izblijedjele natpise nekadašnjih pekara, stolara, čizmara, brijača, postolara i drugih obrtnika. Jeste li znali da u Novoj Vesi na broju 68 na istom mjestu već gotovo stotinu godina stoji ista pekara, a njezini vlasnici naraštaji su obitelj Trajković? Mnogi Zagrepčani navode je kao najbolju pekaru na svijetu, jer se kruh i peciva rade po tradicionalnoj recepturi koja je preživjela mnoge sisteme, ratove i revolucije. Zbog takvih stvari volim Zagreb - s jedne strane bučan, prenapučen, skučen, a s druge tako utješan, starinski, domaći.


U Zagrebu se počeo igrati nogomet, u njemu su začete hrvatske tvornice duhana, čokolade, filma, optičkog stakla, kave, likera, u njemu su svoje radove pokazali umjetnici poput Lenucija, Bollea, Hellmera i Fellnera, Pfaffa, Meštrovića, živjeli August Šenoa, Slavoljub Penkala, Lea Deutsch, Vlaho Bukovac, Marija Jurić Zagorka, Andrija Mohorovičić, a život izgubili mnogi naši velikani na čelu s Matijom Gubecom. Slaba sam na povijest i gotovo svi hrvatski gradovi čine mi se zanimljiviji ako ih gledam iz nekog povijesnog kuta, a Zagreb prednjači među njima. Svaka ulica odiše povijesnom bitnošću!

Toliko je toga za otkriti u njemu, i radujem se prvoj prilici za posjet belom Zagreb gradu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca