Preskoči na glavni sadržaj

Moj Zagreb, tak imam te rad

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja? 


Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way.


Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, socijalnog rada ili edukacijsko rehabilitacijskim naukama, ali me balavu plašio odlazak u Zagreb, pa sam odlučila odabrati studij koji bi obuhvatio većinu mojih interesa, a koji bi mi jednog dana omogućio i zaposlenje – i odlučih se ostati u Osijeku, na studiju prava – pa eto mi na!

Zagreb je za mene otada veliki div kojeg pokušavam pripitomiti povremenim dolascima,upoznati ga i ispričati mu se što sam na njega svalila težinu svojih friško punoljetnih godina.


Prvi put sam u Zagrebu poželjela živjeti 2009. godine - taj dan obuzela me sveopća euforija, ptice su pjevale, oblaci su veselo plovili nebom, svi su bili raspoloženi, Bono je ljubio cure na aerodromu, Maksimir je bio u transu, nikakvo zlo nije se moglo dogoditi. Slično se ponovilo i sljedećih godina, na koncertima Bon Jovija i Gunsa, koji su mi bili izlika da skoknem do metropole.

Priznajem, najveći razlog zašto volim Zagreb jest što u njemu spavaju meni drage osobe – moja baby sister, moja Jelica koja me redovito long distance spašava i mnogi drugi.


Sestra se jedina usudila Zagreb obilaziti na neuobičajen način, zaobilazeći špicu i slična mjesta na koja izlaze celebrityji i modne blogerice, a provlačeći se kroz prečice i skrivene puteljke, istražujući uklete vile u predivnoj Nazorovoj ulici, šećući po Rokovom perivoju i Mirogoju koji čuva sve naše genijalce – od iliraca, Krleže, Šenoe, Lisinskog, Ivane Brlić Mažuranić do Dražena Petrovića i Siniše Glavaševića. Volim obilaziti groblja, a pored martinskog kraj templarske crkvice u kojoj su skrivene sve tajne mog odrastanja, mirogojsko mi je najljepše, iako smo ondje sestra i ja imale neobičan susret s izmaglicom nalik ljudskom liku. Osim Mirogoja, volim Tkalču (Cookie factory i pivo Grička vještica), volim žamor Dolca, mir Zrinjevca, volim Grič, galerije i muzeje koji poslužuju kavu i keksiće od lavande, izblijedjele natpise nekadašnjih pekara, stolara, čizmara, brijača, postolara i drugih obrtnika. Jeste li znali da u Novoj Vesi na broju 68 na istom mjestu već gotovo stotinu godina stoji ista pekara, a njezini vlasnici naraštaji su obitelj Trajković? Mnogi Zagrepčani navode je kao najbolju pekaru na svijetu, jer se kruh i peciva rade po tradicionalnoj recepturi koja je preživjela mnoge sisteme, ratove i revolucije. Zbog takvih stvari volim Zagreb - s jedne strane bučan, prenapučen, skučen, a s druge tako utješan, starinski, domaći.


U Zagrebu se počeo igrati nogomet, u njemu su začete hrvatske tvornice duhana, čokolade, filma, optičkog stakla, kave, likera, u njemu su svoje radove pokazali umjetnici poput Lenucija, Bollea, Hellmera i Fellnera, Pfaffa, Meštrovića, živjeli August Šenoa, Slavoljub Penkala, Lea Deutsch, Vlaho Bukovac, Marija Jurić Zagorka, Andrija Mohorovičić, a život izgubili mnogi naši velikani na čelu s Matijom Gubecom. Slaba sam na povijest i gotovo svi hrvatski gradovi čine mi se zanimljiviji ako ih gledam iz nekog povijesnog kuta, a Zagreb prednjači među njima. Svaka ulica odiše povijesnom bitnošću!

Toliko je toga za otkriti u njemu, i radujem se prvoj prilici za posjet belom Zagreb gradu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...