Preskoči na glavni sadržaj

Obećanje u bočici

Čovjekov njuh posebno je osjetilo. Iako nije razvijeno kao kod nekih životinja, pa nemamo sposobnost nanjušiti opasnost na kilometre, a, opet, ne uspijevamo zanemariti ustajali miris onog penzionera u javnom prijevozu koji nije vidio sapun godinu dana, pomoću njega možemo u sekundi prizvati slatke uspomene iz djetinjstva - miris bakinih krofni, mamine sočne pite od jabuka, prvog poklonjenog buketa cvijeća, miris kuhanog vina na Badnjak, miris borova, kreme za sunčanje i mora pri prvom odlasku na ljetovanje, miris prijatelja kojeg odavno više nema... 

Prvi parfem koji sam dobila bio je Composition iz Oriflamea - više nigdje na internetu ni ne postoji zapis o njemu. Hm, možda sam ga samo sanjala? Mirisao je cvjetno, a nalazio se u predivnoj bočici koja je moju tinejdžersku pažnju zaokupljala više nego sam miris. Dobila sam ga na poklon od mamine sestre i tog sam se dana osjećala kao djevojčica koja ima čast mirisati poput najljepšeg cvijeta. 


Otada sam imala dva ili tri parfema od kojih mi je najdraži bio Cat deluxe Naomi Campbell kojeg mi je dragi poklonio za jedan Božić. Sjećam se, darovao mi ga je u snijegom zatrpanom autu u koji smo sjeli poslije polnoćke. Mirisao je seksi, a ja više nisam bila djevojčica koja je skupljala bočice parfema, nego mlada žena.


Trenutno je moj omiljeni parfem Killer queen Katy Perry koji, za razliku od drugih njenih, preslatkih, parfema, savršeno pristaje mom nosu. Za razliku od Cat deluxe ili The One Dolce&Gabbane koji volim, a koji se odlikuju mirisima breskve, mošusa i jantara, Katyin Killer queen u glavnim notama krije čokoladne praline, šljivu i jasmin te šumske bobice (čitam Punmiris, duh!). Volim orijentalno voćne kombinacije bez agruma, bergamota ili teških cvjetnih nijansi. Parfem nije izrazito popularan, ali meni predstavlja sve ono što volim kod Katy - unikatnost, borbenost i senzualnost.


Zimu u ovom gradu teško proživljavam, ali mirisi lavande, ružmarina i mora uvijek probude radost u mojim kostima. Budući da se ljeto približava, a ja dane provodim maštajući o vjenčanju i birajući cipele koje će mi upotpuniti bridal look, počastila sam se i novim parfemom. Pročitala sam davno u Cosmu da žena do tridesete mora imati svoj signature parfem, a istini na volju, ja do sada nisam dovoljno svoj nos častila parfemima, a kamoli izabrala signature miris. Zato sam, zahvaljujući Avon lady kolegici (hm, gdje god se zaposlim, neka takva vreba!), naručila novi Avonov parfem iz kolekcije Today Tomorrow Always Forever - Together, čije zaštitno lice je prekrasna Olivia Wilde. Priznajem, privukao me slatki naziv, a kada sam otkrila da se radi o mirisu breskve, mošusa i jantara - morao je biti moj (a ni cijena mu nije loša). Savršen je za lepršajuće ljetne dane, ali i za romantične duše koje jedva čekaju obući vjenčanicu od francuske čipke. Tko zna, možda me baš ovaj parfem bude za nekoliko godina podsjećao na dan mog vjenčanja!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...