Preskoči na glavni sadržaj

Što je muškarac bez brkova?

Sestre me oduvijek sprdaju jer sam obožavateljica romantičnih komedija, kao da je loše što sanjam o svijetu jednostavnijem od ovog u kojem živimo. Momak sretne djevojku...i ništa drugo nije bitno. Na tom principu bi svijet trebao funkcionirati.

Otkad svjesno postojim idealizirala sam ljubav kao nešto što traje vječno, a zbog rane spoznaje da dečki simpatiju iskazuju nezrelim i ružnim ponašanjem samo sam još više izromantizirala taj pojam ljubavi. Hvala, gospođo Sunčana Škrinjarić.

"…vukao me za pletenice, podmetao mi nogu, prolio tintu po mojoj zadaći, ukrao mi je bojice, gurnuo me u blato, razderao fotografiju moga najmilijeg filmskog glumca, sakrio mi jednu rukavicu, stavio mi puža u cipelu, rugao se mojim pjesmama, nazivao me glupačom i štrebericom, nije se htio upisati u moj spomenar, plesao je s mojom najboljom prijateljicom, poljubio se…ah, tko zna, s kojom…
sada smo već odrasli i već jako, jako stari.
Kako sam te volio!- kaže mi on" 
 
Stoga ne čudi da su mi oduvijek bile drage i romantične komedije u kojima između tog istog momka s početka priče i djevojke vlada netrpeljivost - sve do onog savršenog trenutka kad shvate da su jedno u drugome pronašli ono što im je nedostajalo. Mislim da je ljubav, kako filmska, tako i stvarna (jasno vam je valjda do sada da ih ja ne razlikujem), koja plane na takav način snažna upravo zato što jedno od drugoga ne očekuju previše - nastupe s predrasudama, a simpatija ih zatekne nespremne.

Majstori takvih romantičnih komedija bili su Spancer Tracy i Katharine Hepburn (moja omiljena Hepburnica) koji, baš kao i ja, nisu poznavali razliku između filmske ljubavi i one koja ostane kad se ugase svjetla reflektora. Ipak, jedan od omiljenih mi filmova ovakve tematike onaj je koji je Hepburnica snimila s Humphreyjem Bogartom - Afrička kraljica, a koji sam u djetinjstvu rado gledala s mamom koja mi je pojašnjavala da frajerčina Bogey zapravo silno želi osvojiti profinjenu Hepburnicu. Aha, aha, upijala sam.


Moja sklonost takvim ljubavnim pričama rasla je zahvaljujući filmovima kao što je onaj o nesretnoj Scarlett O'Hari i Rhettu Butleru ili Patricku Veroni i Kat Stratford. Međutim, film na kojem se temelje sve romantične komedije pogledala sam tek nedavno.

Priča o bogatašici koja od života želi više od udaje čini se već prožvakana i progutana, ali kad ju pogledate u kontekstu 1934. godine, kada je sjajni Frank Capra snimio It happened one night, ona postaje neodoljiva. Dodajte k tome šarmantnog novinara koji traži priču koja bi ga vratila na posao i dobit ćete najbolje od romantične komedije. 


Claudette Colbert, buntovna ljepotica starog kova, bez ženskog prenamaganja, stvorila je u ovoj filmskoj poslastici nedvojbenu kemiju s najboljim brkovima Hollywooda, Clarkom Gableom. U današnjem svijetu u kojem je rijetko tko umjeren u svom nastupu i u kojem žene šalju nametljive poruke muškarcima u inbox, a muškarci samo moraju izabrati najbolju ponudu, iskrice koje frcaju između potpunih stranaca pod utjecajem tobožnje nedostižnosti su pravo romantično osvježenje!

Tražili vi ljubavi ili ne, zaljubit ćete se u ovaj film i shvatiti da na ovom svijetu nijedno blago nije vrjednije od zagrljaja prave osobe. Koja se možda krije i u onom koji vas redovito zadirkuje, ili vam ide na živce.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...