Preskoči na glavni sadržaj

Što je muškarac bez brkova?

Sestre me oduvijek sprdaju jer sam obožavateljica romantičnih komedija, kao da je loše što sanjam o svijetu jednostavnijem od ovog u kojem živimo. Momak sretne djevojku...i ništa drugo nije bitno. Na tom principu bi svijet trebao funkcionirati.

Otkad svjesno postojim idealizirala sam ljubav kao nešto što traje vječno, a zbog rane spoznaje da dečki simpatiju iskazuju nezrelim i ružnim ponašanjem samo sam još više izromantizirala taj pojam ljubavi. Hvala, gospođo Sunčana Škrinjarić.

"…vukao me za pletenice, podmetao mi nogu, prolio tintu po mojoj zadaći, ukrao mi je bojice, gurnuo me u blato, razderao fotografiju moga najmilijeg filmskog glumca, sakrio mi jednu rukavicu, stavio mi puža u cipelu, rugao se mojim pjesmama, nazivao me glupačom i štrebericom, nije se htio upisati u moj spomenar, plesao je s mojom najboljom prijateljicom, poljubio se…ah, tko zna, s kojom…
sada smo već odrasli i već jako, jako stari.
Kako sam te volio!- kaže mi on" 
 
Stoga ne čudi da su mi oduvijek bile drage i romantične komedije u kojima između tog istog momka s početka priče i djevojke vlada netrpeljivost - sve do onog savršenog trenutka kad shvate da su jedno u drugome pronašli ono što im je nedostajalo. Mislim da je ljubav, kako filmska, tako i stvarna (jasno vam je valjda do sada da ih ja ne razlikujem), koja plane na takav način snažna upravo zato što jedno od drugoga ne očekuju previše - nastupe s predrasudama, a simpatija ih zatekne nespremne.

Majstori takvih romantičnih komedija bili su Spancer Tracy i Katharine Hepburn (moja omiljena Hepburnica) koji, baš kao i ja, nisu poznavali razliku između filmske ljubavi i one koja ostane kad se ugase svjetla reflektora. Ipak, jedan od omiljenih mi filmova ovakve tematike onaj je koji je Hepburnica snimila s Humphreyjem Bogartom - Afrička kraljica, a koji sam u djetinjstvu rado gledala s mamom koja mi je pojašnjavala da frajerčina Bogey zapravo silno želi osvojiti profinjenu Hepburnicu. Aha, aha, upijala sam.


Moja sklonost takvim ljubavnim pričama rasla je zahvaljujući filmovima kao što je onaj o nesretnoj Scarlett O'Hari i Rhettu Butleru ili Patricku Veroni i Kat Stratford. Međutim, film na kojem se temelje sve romantične komedije pogledala sam tek nedavno.

Priča o bogatašici koja od života želi više od udaje čini se već prožvakana i progutana, ali kad ju pogledate u kontekstu 1934. godine, kada je sjajni Frank Capra snimio It happened one night, ona postaje neodoljiva. Dodajte k tome šarmantnog novinara koji traži priču koja bi ga vratila na posao i dobit ćete najbolje od romantične komedije. 


Claudette Colbert, buntovna ljepotica starog kova, bez ženskog prenamaganja, stvorila je u ovoj filmskoj poslastici nedvojbenu kemiju s najboljim brkovima Hollywooda, Clarkom Gableom. U današnjem svijetu u kojem je rijetko tko umjeren u svom nastupu i u kojem žene šalju nametljive poruke muškarcima u inbox, a muškarci samo moraju izabrati najbolju ponudu, iskrice koje frcaju između potpunih stranaca pod utjecajem tobožnje nedostižnosti su pravo romantično osvježenje!

Tražili vi ljubavi ili ne, zaljubit ćete se u ovaj film i shvatiti da na ovom svijetu nijedno blago nije vrjednije od zagrljaja prave osobe. Koja se možda krije i u onom koji vas redovito zadirkuje, ili vam ide na živce.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta